01.01.00
Dnevnik
03.11.2002.
INTERVJU: MILO DOR, KNJIŽEVNIK I PREVODILAC
Potpuno sam evrocentričan
U bečkom telefonskom imeniku danas imate tri strane Jovanovića, dve strane Petrovića, mnoštvo mađarskih, poljskih i drugih prezimena. Beč je danas najmanje germanski grad, od svih ostalih na ovom govornom području, i to ga, između ostalog, čini prijatnim za život, kaže naš sagovornik
Protekle nedelje u PEN centru u Beogradu, Milu Doru , jednom od najznačajnijih savremenih književnika nemačkog govornog područja, uručena je nagrada za doprinos širenju srpske kulture u svetu. Tim povodom, u novosadskom Kulturnom centru upriličeno je (veoma posećeno) književno veče i promocija ?Romana o Milu Doru? Dragog Bugarčića (Otkrovenje, Beograd, 2002 ), uz prisustvo glavnog junaka. Život ovog čoveka, koji se rodio u Budimpešti 1923. kao Milutin Doroslovac, liči na brevijar proteklog stoleća, za koje sam kaže da je bio vek nepravdi. Kao dvadesetogodišnjak je otišao u Beč na studije i tamo živi već šest decenija. Napisao je dvadesetak knjiga:romana i eseja uglavnom, a bar polovina je prevedena na srpski. Jedina Dorova knjiga na maternjem jeziku su ?Prve i poslednje pesme? (1988 ), koju je priredila Mirjana Anđelković, sabravši stihove objavljivane u ranoj mladosti po književnim časopisima. Jednu od prvih pesama objavio je Letopis Matice srpske, kada je Milutinu Doroslovcu bilo svega 15 godina.
Nagrada srpskog PEN-a aktuelnom predsedniku austrijskog PEN-a, dodeljena je i za prevodilaštvo sa srpskog na nemački. Dobro je poznavao (i prevodio) Andrića, za koga kaže da je bio uzdržan gospodin, kao i Krležu, sa kojim je bio dugogodišnji intimus. U Novom Sadu ga je veoma obradovao susret sa prijateljem Aleksandrom Tišmom, čije je romane među prvima otkrio nemačkoj čitalačkoj publici (prvi prevod Tišmine ?Upotrebe čoveka?). Tokom devedesetih, bečka adresa Mila Dora bila je svojevrsna ambasada za putnike-namernike sa uzavrelog jugoslovenskog prostora, a prema Tišminom svedočenju, ?kula-svetilja? ljudima koji su tražili pomoć. Zahvaljujući neospornom autoritetu u tamošnjim intelektualnim krugovima, Milo Dor je svojim tekstovima uporno razbijao stereotipe o dobrim i lošim momcima u jugoslovenskom građanskom ratu. U svojoj (prvoj ili drugoj) domovini, Dor nije boravio proteklih deset godina.
Sa kakvim osećanjima danas obilazite prostore svoje rane mladosti? Čuli smo da u Novom Sadu imate bliske rođake.
- Vezu sa Beogradom i Vojvodinom nikada nisam prekidao, kaže Dor. U Novom Sadu su potomci mog rođenog brata, Doroslovci. Poslednji put sam bio ovde 1992. kada sam, uz pomoć prijatelja Milorada Grujića, snimao dokumentarac o Vojvodini. Moj otac je bio lekar, pa smo se često selili. Ordinirao je, između ostalog, u Bečkereku i u Đurđevu. Sećam sa da smo porodično dolazili u jednu prelepu slastičarnu u Novom Sadu, a tu sam prvi put posetio zoološki vrt; plakao sam što ne mogu da povedem medveda kući. Vrlo rano sam od bake naučio nemački, ali ga u godinama buđenja fašizma nisam govorio, zbog Hitlera. Kasnije sam shvatio da je to takođe jezik Getea i Šilera.
Živeo sam i u Beogradu, tu sam i počeo da se bavim književnošću. Svi smo tada bili nadrealisti i levičari. Nismo mogli da shvatimo zašto je Staljin potpisao pakt sa Hitlerom-već sam tada bio ilegalac, radio sam za partizane, ali nisu želeli da me prime u vojsku, jer sam bio premlad, a trebali su im ljudi u Beogradu.
Doživeo sam 27. mart, preživeo šestoaprilsko bombardovanje, i zarobljeništvo u Nemačkoj i radni logor u Smederevskoj Palanci. Zahvalan sam Rusima i Amerikancima što su nas oslobodili od fašizma. Sve su to sećanja koja ne mogu da nestanu tek tako.
Već početkom pedesetih, doduše u Beču, počeli ste da pišete o drugom licu pobedničkog, komunističkog režima. Osećate li gorčinu zbog izneverenih ideala sopstvene mladosti?
-Da, već 1952. objavio sam ?Mrtvace na odsustvu?; tu govorim o pobednicima koji su proganjali poražene, a poraženi su bili nemački civili. Knjiga je na srpskom objavljena tek 1987. a nedavno je izašlo i dopunjeno izdanje.
Ceo 20. vek je period užasnih nepravdi. Sve što sam do sada napisao, može se koncentrisati u pitanje kako i zašto ljudi postaju ubice. Neljudska zbivanja i postupci pojedinaca, uvek i iznova potiskuju humanost i to me stalno šokira. Neki evropski intelektualci, poput Petera Handkea, tvrde da je srednja Evropa samo meteorološki pojam. Drugi vas svrstavaju u najizrazitije autore tog prostora. Kako se vi osećate?
Dor i Hajnrih Bel
Početkom pedesetih, grupa mladih pisaca putovala je Nemačkom i publici iščitavala svoje još neobjavljene radove. Među njima su bili Hajnrih Bel i Milo Dor, koji je predstavljao odlomke ?Mrtvaca na odsustvu?. Organizatori su predvideli nagradu publike i nakon brojnih književnih susretanja sa čitaocima, iznos od hiljadu maraka pripao je Milu Doru.
Pošto su on i Bel bili prijatelji, a ovaj drugi bez novca i siromašan, Milo Dor je galantno svoju nagradu poklonio potonjem slavnom nemačkom nobelovcu. , ispričali su nam ljudi koji znaju za ovaj događaj.
Toliko o srednjeevropskoj gospodstvenosti i prijateljstvu.
-Ja sam u svakom pogledu evropocentričan. Upravo o tome sada pišem knjigu, posvećenu pokojnoj supruzi Elizabeti, sa kojom sam živeo 45 godina. Ona je bila pola Italijanka, pola Poljakinja, ali u suštini - prava Bečlijka. Kada mislim, pišem ili govorim o Elizabeti, poistovećujem je sa Bečom. Naši lični odnosi slični su mojim osećanjima prema tom gradu.
Uz nju sam shvatio šta znači pojam srednje Evrope. Neki to pogrešno povezuju sa Austro-Ugarskom monarhijom, koja je s razlogom propala. Srednja Evropa, između ostalog, znači posebno stanje duha, izvanrednu mešavinu kultura i naroda koje se dopunjuju i prožimaju, kroz pripadnost starim civilizacijama, na kojima počiva i današnji svet. U bečkom telefonskom imeniku danas imate tri strane Jovanovića, dve strane Petrovića, mnoštvo mađarskih, poljskih i mnogih drugih prezimena. Beč je najmanje germanski grad, od svih ostalih na ovom govornom području i to ga, između ostalog, čini prijatnim za život.
U knjizi Dragog Bugarčića, koja ima više autora, takođe se tvrdi da ja jesam srednjeevropski pisac. Ima tu jedno poglavlje koje se zove ?Kvartet B?:u njemu se govori o Budipešti, Bečkereku, Beogradu i Beču, a to su gradovi u kojima sam rođen, u kojima sam živeo, ponekad se skrivao i danas živim.
U istoriji je bilo nekoliko neuspelih pokušaja ujedinjavanja Evrope. Da li će ovo tekuće uspeti?
-Sjedinjene Američke Države su velike zato što su ujedinjene, a to može postati i Evropa. Srećan sam što je Evropa moja domovina i što u njoj imam više zavičaja. Sećam se da sam nakon prvog boravka u SAD, sleteo u Hamburg - i bilo mi je toplo oko srca, iako je to klimatski veoma hladan grad.
Nadam se da će Evropa smoći snage da se ujedini. Dolaze teška vremena, ne samo u ekonomskom smislu, Azija se budi, stvara se konkurencija na svim poljima života. Evropske države moraju da postanu celina i da shvate da sa susedima ne moraju da se vole, ali moraju da se poštuju. Verujem da su ratovi zbog teritorija ovde prošlost, jer će granice biti samo formalne. To je neminovnost i za bivše i za sadašnje jugoslovenske prostore.
Rekoste da vas nagrada srpskog PEN-a posebno raduje. Zašto?
-Primam je s osećajem da nije bilo uzalud sve ono što sam uradio. Pre svega na približavanju srpske i austrijsko-nemačke književnosti i kulture.
Nadam se da ću još stići da sačinim i na nemački prevedem antologiju srpske moderne poezije. To mi je jedna od neispunjenih književno-prevodilačkih želja.
Radmila Lotina
01.01.00
Politika
21.12.2002.
Književni angažman: Milo Dor
Pisanje kao ispovedanje
Budući da pisac nije političar koji ljudima obećava nacionalni ili socijalni raj, što se kasnije uvek pokaže kao lažno, njemu ne preostaje ništa drugo nego da brine o pojedincu i da ga uzme u zaštitu od nasrtaja takozvane većine
Izdavačka kuća "Otkrovenje" kontinuirano objavljuje romane prozaiste i dramskog pisca Mila Dora, koji živi u Beču, i istaknuti je autor i na nemačkom govornom području. Do sada je uz pomoć fondacije Kultur-kontakt "Otkrovenje" objavilo dve knjige iz "Beogradske trilogije" Mila Dora - romane "Sećanje samo" i "Mrtvaci na odsustvu", a ovih dana treba da se pojavi i poslednji tom, pod nazivom "Beli grad".
Priznat u svetu, Milo Dor je ove godine bio počastvovan i objavljivanjem njegovih sabranih dela na francuskom jeziku, a u "Otkrovenju" je takođe štampan i "Roman o Milu Doru" Dragog Bugarčića, posvećen u celosti ovom piscu. Milo Dor, nezaobilazna spona između književnosti našeg i nemačkog govornog područja, nedavno je boravio u Beogradu, da bi primio priznanje Srpskog PEN centra za zasluge upravo na tom polju.
? Pripadate piscima koji veruju da književnost kritičkom reči može da utiče na pozitivne promene u društvu. Koji je uslov da takva kritička reč padne na plodno tlo?
- Književnost nije nikada vršila direktan uticaj na politiku trenutka zato što se svojim delovanjem, za razliku od političke aktivnosti, ne obraća masi već pojedincu, mada na dugu stazu ona ipak može da doprinese nastanku jedne nove svesti. Da bi, međutim, nastala nova svest potrebno je vreme. Pisac piše, dakle, najčešće za sledeću generaciju, ili za prvu generaciju iza nje, koja pokušava da se snađe u naizgled "iščašenom" svetu. Autori Grupe 47, poput Hajnriha Bela, Hansa Magnusa Encensbergera, Gintera Grasa ili Petera Vajsa suštinski su doprineli nastajanju jedne nove svesti u Nemačkoj i tako su u presudnoj meri olakšali suočavanje sa mračnom prošlošću svoje zemlje. U književnosti nije reč o pripisivanju krivice, već o tome da čitalac postane svestan postupaka i situacija koje su to omogućile. Pisac je svedok svog vremena, a ne njegov sudija.
Prikaz vremena
? Najnoviji roman Gintera Grasa "Hodom raka" otvara drugi aspekt rata: svesno prećutkivanje sopstvene nesreće zbog snage nesreće koju smo naneli drugom. Ima li kraja krivici, ima li nade za krivce?
- Ceo niz autora koji pišu na nemačkom jeziku bavio se nacionalsocijalizmom, Drugim svetskim ratom i njegovim posledicama, kao na primer Hajnrih Bel u romanu "Gde si bio Adame?", ili Ginter Gras u romanima "Limeni doboš" i "Pseće godine". U svom najnovijem romanu "Hodom raka" Gras veoma ubedljivo piše, ali bez lažnih emocija, o nesreći nemačkog naroda koji je mnogim drugim narodima doneo nesreću, bez namere da vlastitu krivicu potisne ili je prebaci na druge.
? Nema čoveka kome rat ne donosi sramotu: ako nije učestvovao u sukobima, onda je sigurno, ako hoće da bude pošten prema sebi, makar u mislima grešio. Da li tek kajanje, i pokajanje, dopuštaju isceljenje?
- Očigledno je u prirodi samog čoveka da krivicu zbog nesreće sveta podmeće drugima. Ako sam dobro razumeo Frojda, on smatra da privođenje svesti i imenovanje vlastite krivice vodi ka tome da se čovek nje oslobodi. To je kao kod ispovedanja. Pisanje liči na ispovedanje koje se pred istorijom vrši za sebe i u ime drugih, dakle za čitaoce.
? O čemu sada treba da govori pisac, kad ni u sebi ne nalazi mir? Ili je spas u dobroti, u ljubavi, makar i ne bile uzvraćene?
- S obzirom na to da se ubrajam među "angažovane" autore, verujem da se naš zadatak sastoji uglavnom u tome da se kroz što "objektivnije" prikazivanje događaja našeg vremena čitalac pobudi da o njemu stvori vlastitu sliku. Zanimljivo je konstatovati da preživljavaju uglavnom one knjige koje, pored svoje umetničke vrednosti, posreduju pravu atmosferu i istinit prikaz svog vremena. Budući da je nacionalno i političko ludilo izobličilo lice naše planete, smatram da je veoma važna borba protiv svake vrste fanatizma u koje ubrajam i religiozno ludilo. Ajnštajn je rekao da postoje dve stvari koje su beskrajne, svemir i ljudska glupost. Jedino, kad je o svemiru reč to nije baš tako izvesno.
Novo prosvećivanje
? Kada biste pisali hroniku našeg doba, od čega biste krenuli, šta bi bila njena suština, a kako biste je završili?
- Bez obzira na sav napredak nauke i tehnike, čovek kao da je u ranijim mračnijim epohama zastao u vlastitom razvitku, tako da je hitno potrebno novo prosvećivanje. Budući da pisac nije političar koji ljudima obećava nacionalni ili socijalni raj, što se kasnije uvek pokaže kao lažno, njemu ne preostaje ništa drugo nego da se brine o pojedincu i da ga uzme u zaštitu od nasrtaja takozvane većine i da ga ohrabri kako bi mogao da preživi na ovoj, još uvek lepoj Zemlji.
? Mitovi kojima se i savremeni čovek zavarava - o lepoti, o večnosti, o naciji, o slobodi - u sebi sadrže i zlokobno zrno ekskluzivnosti. Zašto meni mora biti dobro samo ako je drugome loše? Je li to večni dokument, i izvor umetnosti?
- Nacionalni mitovi donose samo nesreću, kako vlastitom, tako i drugim narodima. Pisac ne bi trebalo da učestvuje u izgradnji takvih mitova, sem ako je reč o mitu bratstva i ravnopravnosti svih naroda na Zemlji. Ja sam poreklom Srbin, ali mojim venama ne teče srpska krv, već krv grupe A1-negativna, tako da mi u slučaju nužde život može spasti neki žuti ili crni stanovnik planete koji ima istu krvnu grupu. Srpski mit mi je jednako dubiozan kao i germanski ili američki.
Ja sam ubeđeni Evropljanin jer smatram da evropska kultura obrazuje jedinstvo. Sve nacionalne kulture nisu izrasle na vlastitoj podlozi, jer se kod njih radi samo o varijacijama ukupnoevropske kulture. Naše pismo (sanskrit), kao i našu religiju dobili smo sa Bliskog istoka. Grčka je polazište evropske kulture, kojoj su kasnije doprineli Rimljani, a zatim Italijani sa svojom renesansom, Francuzi sa velikim prosvetiteljstvom, Englezi sa svojom ekonomskom naukom, Nemci sa svojim filozofima i Rusi sa svojim pesnicima. Međusobno srodni su čak i narodne melodije i narodni plesovi, što svaki etnolog može lako dokazati. Srodstvo je veće nego razlike koje izvesni zlonamerni političari prenaglašavaju. To važi i za narode bivše Jugoslavije, koji naravno sa svim slabostima i karakternim osobinama pripadaju Evropi.
Na kraju bih citirao jednog velikog kolegu. Reč je o Volteru, koji je rekao: "Ljudi, volite jedni druge jer ko bi vas, do đavola, inače voleo".
Anđelka CVIJIĆ