06.10.08
Život - neskladni roman
Dragi Bugarčić
U PISCE se „upisao“ silovito i izuzetno zapaženom knjigom „Semenkare“, zbirkom priča o svakodnevici, običnim ljudima sa pločnika i prašine varošice, marginalcima čiji su putevi često ukrštaju sa stranputicom. Dragi Bugarčić (1948) objavio još samo jednu pripovedačku knjigu „Grob Džonija Vajsmilera“, a zatim se okrenuo romanima i napisao ih do sada 11. Kao kuriozitet ostalo je zabeleženo da su mu u jednoj godini, 1975. izašla čak tri romana, „Zaharije u Beču“, „Pustolovine Želimira Besničkog“ i „Lavirint“.
Ovih dana obeležava, kako u šali kaže, sto godina dvostrukog života: četiri decenije književnog rada i šest decenija života. U rodnom gradu osnovao je Društvo prijatelja Vršca „Vršac, lepa varoš“, a u Beogradu Dokumentacioni centar Vaska Pope.
* U jednom ste rekli da sve što ljudi govore u prolazu, kazuju u novinama, na mitinzima, po kuloarima... jeste deo njihovog usmenog romana u nastavcima. Da li je svaki čovek u neku ruku romanopisac?
- Verujem u to. U stvari život je jedan neskladan roman, kao što je pisanje romana pokušaj da se stvori novi život, živo biće - a iz svega ispadne samo surogat - veliki zavodljivi izazov. Što se mene tiče između života i umetnosti, stvarnosti i fikcije ima mnogo znakova jednakosti. Sa jednom nogom sam u životu, sa drugom u snoviđenju, kao što je čovek uvek sa jednom nogom u grobu, pod zemljom, mada druga čvrsto stoji na njoj. Veština je biti između ta dva sveta. Ponekad se pitam da li i drvo sanja. Čovek, pisac brine o porodici, deci kojoj je potrebna hrana i krov, ali i ono što stvara jesu mala deca, često nemoćna, koja ostaju iza njega, njegov trag. Nalazim se između dva sveta, kao i između dva grada, Vršca i Beograda. Ali, nisam razapet.
* Iako ste počeli kao pripovedač, romani su obeležili vaš umetnički put...
- Romani su teška kategorija. No, danas se postavlja pitanje kakav je to žanr. Poneko zbirku zapisa, eseja, proglašava romanom. Složeni dokumenti takođe mogu biti roman. Kao i skup novinskih članaka,kolumni pogotovu ako su zanimljivi, pitki. Roman je izazovna forma, dok priča, na prvi pogled skučena, među piscima nije popularna. Traži mnogo rezova. Čitaoci kada uzmu takvu knjigu ne pročitaju je celu nego izaberu pripovetke. Moguće je da u izboru i pogreše. Zato sam odlučio da ove godine objavim knjigu priča „Posvete prijateljima“.
* Junaci i antijunaci vaših knjiga često su ambivalentne ličnosti, ne mogu da se skrase na jednom mestu. Kao da sagorevaju od želje da budu pustolovi?
- Avanturistički romani su najzanimljiviji i oni drže pažnju čitalaca. Pikarski roman je često potcenjivan od „strogih“ kritičara, onih koji bi da pisca pouče. Po mnogo čemu oni bi bolje prošli kao školski vaspitači. Gradovi u mojim prozama su rodna varoš Vršac, velegrad Beč, nemački gradić Švebiš Gmind, delimično i srpska prestonica Beograd . Književno delo, samim tim što spada u fikciju, jeste šaljivo i slobodno je, kreće se kroz vreme i prostor nezavisno od realnih događaja. Ono izmišlja, voli da se poigrava i ličnosti mogu da budu i izvitoperne, veštačke, papirnate, slamne lutke, strašila za ptice i ljude, baš kao i živi ljudi.
* Skoro četvrt veka proveli ste u „Nolitu“, koji bi ove godine trebalo da obeleži 80-godišnjicu. Nekada moćna izdavačka kuća je, međutim, pala na niske grane. Kakav je vaš osećaj?
- Nekada najbolji izdavač sada ne postoji, a to se može dogoditi i sa beogradskom „Prosvetom“ koja tavori i jer je izgleda prognala dobre edicije. Primitivci, skorojevići, novi bogataši kao da su se ispilili iz lošeg horor romana, lokale i magacine izadavača bi da pretvore u lanac trgovine ne znam kakvih artikala. Neki od njih su i „rodoljubi“ (po Steriji) a zaboravili su šta za jednu naciju znače jezik i knjige. Urednici u „Nolitu“ godinama su bili Vasko Popa, Jovan Hristić, Aleksandar Ristović, Ivan V. Lalić, Miloš Stambolić, Borislav Radović, Mirjana Stefanović, Srboljub Milošević, Dušan Pajin... Svojevremeno generalni direktor bio je Dragoljub Gavarić, znalac knjige, koji je umeo da poveže izdavaštvo i privredu i da obeleži jedno kulturno vreme. Kratkovidi političari su mogli nešto, a možda i mnogo, i iz „Nolitovih“ knjiga da nauče. Verovatno nisu imali vremena da čitaju.
DUHOVNI OTAC
* DRUŽILI ste se dve decenije sa velikim Vaskom Popom...
- Vasko je preminuo 5. januara 1991. godine. Sada mi se čini da je vreme koje sam proveo sa njim proletelo. Bio je ne samo pesnik nego i veliki učitelj. Isto kao što je mogao da poučio šta je glavno u književnom delu tako isto i šta je loše u pisanoj reči, čega se treba kloniti. Koliko delo može da bude jednostavno i kristalno jasno. U šali sam mu govorio da mi je drago što nisam pesnik jer bih bio u njegovoj senci i možda bi se moj „pesnički plamen“ utulio. Nisam siguran da mu to ne bi godilo. Bio je veliki prijatelj i pažljiv stariji brat, a neki naši prijatelji tvrde da je on moj duhovni otac.