Čuvari bengalske vatre

19.12.04

Beogradski publicist Teofil Pančić, autor kolumne Krug dvojke u Pobjedinom dodatku “Kultura i društvo” i Dunavska terasa u časopisu “Agora”, nedavno je u ediciji “HH vijek” objavio drugu zbirku kolumni pisanih za beogradski nedeljnik “Vreme”. U knjizi “Čuvari bengalske vatre” sa podnaslovom “Život i smrt u srpskom postkomunizmu 2”, sabrane su male antropološke studije svakodnevice u Srbiji. To je svojevrsni nastavak Pančićeve prethodne zbirke “Urbani bušmani” posvećene kataklizmi devedesetih. Bespoštedno i lucidno secirajući nuspojave velikih ideoloških lomova, Pančić ispisuje fusnote moderne srpske istorije.U knjizi se besprijekorno ogleda, kako autor kaže: “žanrovski nepodnošljivo čista priča o neuspehu”.

*S kojim ambicijama je nastala Vaša nova knjiga. Ko su čuvari bengalske vatre ?

-Moja knjiga bavi se periodom od 5. oktobra 2000. do ubistva Zorana Đinđića. Čuvari bengalske vatre su oni koji su pokušavali da u novonastalim okolnostima sačuvaju, istina nevješto zamaskirane, “vrijednosti” starog sistema , sav njegov koordinantni sistem. Oni čuvaju tu vatru. Naravno vatra je bengalska, jer su ova vremena drugačija od vremena devedesetih . To bi bio nekakav pokušaj da ljudima približim značenje naslovne sintagme. Naravno, ova knjiga se bavi i sudbinama ljudi koji su pokušali da to promijene, vješto ili nevješto, pametno ili manje pametno, dosljedno ili nedosljedno, o tome bi se već dalo raspravljati. Dakle, u načelu, akteri moje knjige su čuvari bengalske vatre i oni koji su pokušali da tu vatru ugase. Što se mojih poriva tiče, naravno da sam kao čovjek koji piše, registruje sve ono što se oko njega dešava i pokušava da ispiše svijet onakav kakvim ga vidim, napisao knjigu koja je logična posljedica jednog zaokruženog perioda u našim životima. Procijenio sam da je ovo trenutak kada se treba koncentrisati na jedan period i napraviti jednu cjelinu. Smatram da knjiga u kojoj su sabrani ranije objavljivani tekstovi ima smisla jedino ako oni kao cjelina imaju svoju priču koja ih prirodno integriše. Ta priča za moju prvu knjigu “Urbani Bušmani” bile su devedesete godine. Priča moje druge knjige jeste priča o pokušajima da se te devedesete konačno prevaziđu i ta priča nije ni malo slučajno okončana ubistvom Zorana Đinđića.

*Metaforično govoreći zemlja kojom se bavi Vaša knjiga danas pluta kao brod sa ugašenim motorima na otvorenom moru. Od 5. oktobra na ovamo afere se nižu jedna za drugom, javni život postaje sve zagađeniji. Brod nije potonuo ali kolika su i kakve su vrste oštećenja na tom brodu brodu ?

-Ogromna su oštećenja na tom brodu. On pluta. Dezorijentacija tog broda je monumentalna. Osnovni problem je što niko ne zna pravac kojim brod plovi. Kad znamo pravac plovidbe, čak i slučajevima kad se ne slažete sa kursom i pristajanjem u pogrešnim lukama, vi možete kazati : Ovo mi se ne dopada. Ali, i u tom slučaju makar znate gdje vaš brod ide. Ovo što se danas dešava je prazno glavinjanje bez smisla i pravca, potpun gubitak kompasa. Ne znamo ko kormilari ni zašto to čini . To je veliki problem Srbije . Činilo se dvijehiljadite da je zemlja konačno krenula dobrim kursom, da drži dobar pravac i da se značajnija neprijatna iznenađenja ne mogu očekivati. Kasnije se ispostavilo da je u dobroj mjeri orijentacija izgubljena. U jednom momentu je većinska Srbija poklekla.Nije bila sposobna da izdrži teret političke, ekonomske tranzicije i moralnog osvješćivanja pred svim onim što se dogodilo, onim što je činjeno u njeno ime . Danas postoji opšti eklektizam na stvarima koje se isključuju . Hoćemo u Evropu ali nećemo da sarađujemo sa sudom u Hagu. Hoćemo da sarađujemo sa tim sudom ali insistiramo da diktiramo formu te saradnje, baš kao da smo mi strana kojoj je dato da postavlja uslove. Sve je to besmisleno. Uvijek postoji eklektizam. Na primjer: Ja jesam za tržište ali da se zaobiđe moje radno mjesto i ne dira u moje radne navike. Sva su razmišljanja u tom sistemu. Ljudi su za promjene u načelu ali kada se one konkretizuju napišta ih početni entuzijazam. Tako se ne postavlja samo običan svijet. Politička elita takođe je usvojila te obrasce. Srpski premijer Koštunica insistira na legalizmu i to je postala neka vrsta njegovog imidža. Na pomen njegovog imena ljudi pomisle : Aha, legalista...Međutim u praksi on i njegova Vlada nerijetko grubo krše zakone, izbjegavaju primjenu zakonskih odredbi koje im se ne dopadaju. Živimo u atmosferi birkanja stvari po proizvoljnom sistemu. To je pokazatelj temeljne društvene nezrelosti.

*Ko danas zaista gospodari tom zemljom?

-To pitanje se često postavlja sa konotacijom zavjere. Činjenica da je Srbija toliko dezorijentisana pokazuje da nema određene tačke na koju bi se mogao postaviti kursor i kazati : Ovdje se odlučuje o sudbini Srbije. Meni izgleda da se trenutno nigdje u Srbiji ne odlučuje o njenoj budućnosti. Da se bilo gdje odlučuje, pa makar i pogrešno to bi se moralo vidjeti.

*Vjerujete li da procese modernizacije blokiraju i političari čije reformske kapacitete inhibira miris novca ratnih profitera?

-Inhibira njih miris bilo čijeg novca. To je tipična priča tranzicijskih zemalja gdje novac postaje novi bog, socijalna raslojavanja poprimaju razmjere prirodne katastrofe i jaz između bogatih i siromašnih postaje nepremostiv, čini se zauvijek. Tipičan ratni profiter ili bilo kakav tajkun danas može sebi da kupi vlast, medije, sve živo i neživo i instalira sebe u orbitu pseudo elite.Novinari i mediji ne mogu da im odole. Ne mogu to ni političari. Nije tajna da u Srbiji uticajna mjesta pokrivaju političari koji su u vrlo “čudnim” odnosima sa pojedinim krupnim tajkunima . Imaju dakle jedan odnos koji nije postavljen na način kako bi trebao biti postavljen odsnos između izvršne vlasti i krupnih biznismena. Ti fenomeni i njihove posljedice poznati su nam iz ruskog iskustva .

*Ko je opasniji, moćni i neuki političari ili moćni i neuki tajkuni?

-Političari. Tajkun, čak i najbogatiji nema u svojoj neposrednoj kontroli mehanizme društvene moći, on neposredno ne upravlja društvom i državom. Ako političari znaju što smiju i što ne smiju da rade oni mogu da ograniče uticaj tajkuna na onaj društveni segment na koji oni po logici stvari mogi uticati, na ekonomiju. Društvo u kom tajkuni imaju neograničen uticaj u ozbiljnim je nevoljama.

*Smatrate li sebe hrabrim čovjekom ?

-Ne. Smatram sebe osobom koja ima moralnu dužnost da vidi ono o čemu sam govorio u odgovoru na vaše prethodno pitanje.Hrabrost je pitanje društvenog konteksta.Jedan iskaz se u određenom društvenom ambijentu može posmatrati kao hrabrost a da u drugom društvu ima status akta na koji se gleda s odobravanjem.Ako je ovo što ja govorim hrabro i nešto izuzetno, to nije znak moje hrabrosti već znak da živimo u jednom društvu u kom je hrabrost javno reći da se slažeš s načelom : Ne ubij.

Penzionisati nominalnu elitu

*Zagovornik ste teze da je u Srbiji na sceni latentni sukob dvaju elita , stvarne koja poznaje suštinu procesa modernizacije i nominalne, koja o tom procesu malo zna ili ga se pribojava. Na koji način se može razriješiti taj sukob ?

-Taj sukob ne može biti razriješen sve dok društvo ne prepozna razluku između stvarne i nominalne elite. Nominalna elita, iako je po svim stvarnim pokazateljima odumrla, i dalje kao zombi u nekom svom post životu vlada Srbijom.To je lako uočljivo na političkoj, medijskoj, intelektualnoj sceni. Sve što je živo, djelatno i ne pokazuje odsustvo smisla za rafinirane stvari drži se u zapećku. Dominira ono što nema svoj jezik ni odgonetku za probleme ovog vremena. Pogledajte kako naši političari ili “društveno angažovani pisci” kakav je Dobrica Ćosić, govore o problemima ovog vremena. Nije više pitanje hoćete li se ili nećete složiti s njima. Naprosto iritira neprimjerenost njihovog pojmovnog registra, neprilagođenost njihovog jezika . Oni su jezikom limitirani do nivoa sa kog ne umiju ni da postave prava pitanja. Zaribali su, izgubljeni su u vremenu i prostoru. Dok se nominalna elita ne pošalje u penziju,teško da će Srbija znati što da uradi sa samom sobom.

Vjerujem u nečinjenje zla drugim ljudima

*”Tradicionalisti” Vas etiketiraju raznovrsnim pežorativnim formulacijama. Sublimaciju zamjerki koje se stavljaju na Vaš konto predstavljala bi sintagma “ljubitelj obesvećanja”. U što stvarno vjerujete?

-Ja vjerujem u sve ono u što oni koji me omalovažavaju tvrde da vjeruju a što gaze svakodnevno. Lako ćemo mi sa svim onima koji neke vrijednosti deklarativno dovode u pitanje. Problem su oni koji se busaju u “prsa junačka” a istovremeno njihov život i posljedice onoga što rade pokazuju da nema toga u što oni odistinski vjeruju. Ja vjerujem u pamet, dobrotu i nečinjenje zla drugim ljudima.Sve ono što se nama ovdje dešavalo tokom devedesetih i dešava se donekle i dan danas jeste sistematsko obesvjećenje božijih i ljudskih zapovijesti. Ja sam protivan tome zlu. Ako je to moje protivljenje za nekoga obesvjećenje onda bi valjalo da se zamisli nad samim sobom .

Vlatko Simunović