02.04.05 Danas
Fenomen "Da Vinčijevog koda" dve godine kasnije
Da Vinčijev kod, Den Braun
Mešavina detektivskog trilera koji ima u središtu misteriozno ubistvo, sa širom istorijsko-religioznom perspektivom koja vodi čitaoca iz sadašnjosti sve do biblijskih vremena, dovela je do stvaranja svetskog bestselera čija popularnost dostiže razmere fenomena. Od 2003. godine, kada je izašao iz štampe, pa do danas, "Da Vinčijev kod" je preveden na 44 svetska jezika i prodat u preko 25 miliona kopija (kod nas ga je lane objavio Solaris), što ga čini jednom od najbrže prodavanih knjiga svih vremena. Roman je već ušao u program nekih američkih univerziteta, a film koji u maju 2006. počinje da se snima po njemu učiniće priču još dostupnijom široj publici. Roberta Lengdona, harvardskog profesora religiozne simbolike, koji se pojavljuje i u predhodnom Braunovom romanu "Anđeli i demoni", tumačiće Tom Henks, a u ostalim glavnim ulogama su Odri Tatu i Žan Reno. Režija je poverena Ronu Hauardu, koji je režirao film "Blistavi um", a autorska prava od Dena Brauna otkupljena su za 6 miliona dolara.Ovog meseca se u Njujork tajmsu pojavio jedan od retkih intervjua koji je Den Braun dao u poslednje vreme. Naslov teksta Edvarda Vajata, "Dvadeset četiri meseca u cirkusu za autora Koda", aludira na zamorne, ali često i komične posledice neočekivane slave koja je zadesila autora koji je do nedavno bio skoro anoniman:
- On tu opisuje kako je morao da odustane od letenja komercijalnom klasom u avionu zbog ogromne gužve koju stvaraju obožavaoci koji ga saleću da im se potpiše na knjigama, salvetama, čak i kesama za povraćanje, ali otkriva i da je, u situaciji u kojoj je na aerodromu zaboravio dokumenta, prošao kontrolu tako što je čovek koji je stajao u redu iza njega imao kopiju "Koda", na kojoj je njegova slika poslužila kao dovoljna identifikacija.
Pored ogromnog uspeha kod čitalaca, roman od početka prate i razne kontroverze. Mešanje istorije i fikcije svakako nije nova pojava u književnosti, pa s jedne strane cela buka koja se digla oko toga pomalo podseća na neočekivani ostatak iz antičkih vremena, ili soc-realizma, kada se verovalo u opasnu moć koju književnost ima nad ljudima. Ipak, za razliku od dvadesetovekovnih igrarija sa istorijskim, religioznim, mitološkim i drugim obrascima, koje nisu ni polagale pravo na bukvalno tumačenje, Den Braun u uvodu "Da Vinčijevog koda" naglašava kako su teorije koje u romanu iznosi istinite. Pored tog stava koji je ipak i sam deo sveta romana, autor na drugom mestu izjavljuje:
- Pre dve hiljade godina živeli smo u svetu bogova i boginja. Danas živimo u svetu u kom postoje samo bogovi. U većini kultura žene su lišene svojih duhovnih moći. Roman se dotiče pitanja kako i zašto se ta promena desila...
Glavna teorija na kojoj se bazira zaplet u romanu je tvrdnja Sveti gral nije predmet već osoba, Marija Magdalena, koja je čuvar Isusove krvi u bukvalnom smislu, pošto su njih dvoje imali potomke, lozu koja je dala francuske kraljeve, a koja i danas postoji. Ta teorija, iako nepoznata većini čitalaca, pored Skorsezeovog filma "Poslednje Hristovo iskušenje", koji tretira taj put kao đavolovu prevaru, može se naći i u raznim popularnim ezoteričnim istorijama, koje Braun citira kao izvore kojima pretenduje na intelektualnost i širinu istraživanja. U Da Vinčijevoj "Tajnoj večeri" on nalazi dokaz da je poznati slikar bio i sam pobornik te teorije, pošto na slici ne postoji posuda iz koje su Isus i jevanđelisti delili vino, a osoba koja sedi do Isusa ne liči na muškarca nego na ženu."Tajna večera", kako naglašavaju istoričari umetnosti, ne prikazuje euharistiju, već trenutak kada Hrist upozorava učenike da će ga jedan od njih izdati, a to što Sveti Jovan liči na ženu može se pripisati i Da Vinčijevoj homoseksualnosti.
Poslednjih godina objavljeno je nekoliko studija koje argumentovano odbacuju mnoge tvrdnje iznete u knjizi, a najznačajnija među njima, "Dekodirani Da Vinčijev kod" Ejmi Vilborn, objavljena je kod nas u izdanju Narodne knjige. Brak Isusa i Marije Magdalene, za koji se u "Da Vinčijevom kodu" kaže da bi predstavljao snažnu političku uniju koja bi imala legitimno pravo da zahteva krunu, je u suprotnosti ne samo sa Isusovim rečima da njegovo kraljevstvo nije od ovog sveta, već i sa samom suštinom hrišćanske religije. Ideja da crkva ne prihvata ženski princip ne slaže se sa kultom device Marije, broj žena koje su spaljene kao veštice nije pet miliona već između trideset i pedeset hiljada, a Olimpijske igre nisu svetkovane u čast Afrodite, već Zevsa. Predstavljanje templara kao graditelja koji su znali "tajnu geometriju" takođe nije tačno, jer su oni većinom bili nepismeni, organizacija Sionski Priorijum, koja ima zadatak da čuva tajnu Svetog grala, zaista postoji, ali ne potiče iz 11. veka, kako se tvrdi u knjizi, već je nastala tek nakon Drugog svetskog rata.
Pored tih optužbi za falsifikovanje istorije zarad veće uverljivosti priče, skandali su nastavljeni kada je Luis Perdu (Lewis Perdue) tužio Dena Brauna da je plagijator njegove knjige "Da Vinčijeva ostavština" (The Da Vinci legacy), a vrhunac je dostignut ovog meseca, kada je Tarcisio Cardinal Bertone, nadbiskup Đenove i mogući kandidat za sledećeg papu, poslat od strane Vatikana da osudi knjigu i one koji je prodaju zbog njenog antikatoličkog uticaja. "Ovo izgleda kao povratak starim antiklerikalnim panfletima 19. veka", rekao je on, nazvavši knjigu "čudovišnim i apsurdnim" iskrivljavanjem istorije, punim "jeftinih laži".
- I dalje ustajem u četiri ujutru svaki dan, i nađem se lice u lice sa praznim ekranom. Likove na kojima sad radim ne zanima koliko sam knjiga prodao, i još uvek zahtevaju isti trud od mene i isto laskanje da ih pridobijem da urade ono što želim, otkriva Braun. Knjiga na kojoj radi je nastavak "Da Vinčijevog koda", sa istim glavnim junakom, a dešavaće se u Vašingtonu, u svetu masona. Za razliku od vremena kad je pisao predhodni roman, Braunovi ugovori sad dostižu milionske sume, ali je i pritisak da ponovi uspeh "Koda" veliki. Mnogobrojni obožavaoci se za sada moraju zadovoljiti čitanjem predhodna tri Braunova romana. Kao da se autor i za to pobrinuo, u "Da Vinčijevom kodu" se pored mnogih zagonetki, anagrama i šifri koje je potrebno savladati da bi se došlo do rešenja, nalaze i šifrovane poruke upućene čitaocima. Tako su oni pažljiviji među njima mogli na omotu knjige da otkriju koordinate koje odgovaraju Centralnoj obaveštajnoj službi u severnoj Virdžiniji, gde se nalazi statua Kriptosa, za koju se pretpostavlja da će figurirati u sledećem Braunovom romanu.
Tijana Spasić
22.02.05
Da Vinčijev kod
Da Vinčijev kod, Den Braun
>>VAVILON
Na proslogodisnjem sajmu knjiga pojavila se konacno i kod nas u izdanju Solarisa knjiga koja vec godinu dana unazad rusi sve rekorde prodavanosti gotovo svuda u svetu, Da Vincijev kod, novi roman Dena Brauna. Do sada je rasprodat u osam i po miliona primeraka, na četrdesetak jezika. Holivudski režiser Ron Hauard upravo ga prenosi na filmsku traku. Prema podacima KNJIZARE. COM, ovaj roman je u decembru bio na vodecem mestu i u gotovo svim knjizarama na ovim prostorima. Naravno, takva masovna pomama za jednom knjigom ne bi morala biti predmet naseg interesovanja kada ne bi za sobom povlacila neke interesantne zakljucke.
U osnovi ovaj roman je pisan kao triler, ali on istovremeno funkcionise i kao roman potrage, teorije zavere i samim tim i roman tajne i konacno on se poziva na brojna istorijska i pseudo istorijska , kao i religijska dokumenta, pri čemu upravo ova pseudo istorijska dimenzija teži da iz temelja poljulja sva nasa dosadasnja znanja o svetu u kome zivimo. Ideja da su Hristovi potomci jos uvek zivi i da Sveti Gral nije imaginarna posuda, vec njen sadržaj, Isusova krv koja i danas tece u venama nekih konkretnih ljudi, ono je sto uzbudjuje milione ljudi sirom sveta.
Vredan sociološkog istraživanja je, medjutim, podatak da je ova šokantna ideja zapravo samo preuzeta iz pre 20-tak god. objavljene knjige Sveta krv, sveti gral, u kojoj su trojica novinara objavila navodno sopstvena istraživanja koja su ih dovela do izvesnog Pjera Plantara, legitimnog potomka drevne dinastije Merovinga pa tako, istovremeno i potomka samog Isusa i Marije Magdalene. Po ovoj knjizi je svojevremeno snimana i dokumentarna serija, a nesto kasnije su objavljeni i demanti, a istraživanja proglašena pseudo naučnim i namerno podmetnutim. Ali kako se teorije zavere nikada ne okoncavaju, tako je ova tema i do danas ostala nerazjasnjena.
Ostaje samo čudjenje koliko malo ljudi je zapravo stvarno pročitalo, onomad se činilo kultnu knjigu Sveta krv sveti gral , i koliko je lako reciklirati do unedogled jedne iste teme i to u formi jednog zapravo trecerazrednog romana, čiji likovi ne samo da ne lice na ozbiljne naučnike već im kroz nametnutu romanesknu formu pitanja i odgovora, počesto nedostaje i obrazovanja i zdravog razuma. Ali za milione naivnih pa i po prilično prizemnih čitalaca širom sveta, ova tema je po prvi put otkrivena, a o fikciji kao suštastvenom delu književnosti, niko ni ne razmišlja te se po Parizu vec ogranizuju bizarne ture "Putevima Da Vincijevog koda" gde se turisti vode da posete mesto "gde je ubijen kustos" tj. Jedan književni lik.
Medjutim, ako ima naivnih čitalaca, to jos uvek ne znači da je to i pisac. Njegova verzija potrage za Gralom moze biti sasvim legitimna ako se sagleda u okvirima skoro nepreglednog korpusa umetničkih dela posvećenih potrazi za Gralom. Takodje, njegova mreza informacija i dezinformacija posredno otkriva paranodinu strukturu danasnjice u kojoj je svet posredstvom medija i interneta zatrpan bilionima informacija bez pravog smisla i konačnog razrešenja. Takodje, Braun, bez zazora, jeretički u svakom pogledu, u negativan kontekst stavlja brojne institucije, od Vatikana do organizacije Opus Dei, kao što iz temelja pokušava i da poljulja još uvek čvrstu maskulinu strukturu vaskolikog hrišćanskog društva uzdižući ženski princip na počasno sveto mesto koje je on i imao u drevnim matrijarhalnim kultovima. U tom smislu, ako ne za inovaciju, a jos manje za književna dostignuća, Denu Braunu se za hrabrost i angažman svakako mora odati priznanje.
Jasmina Vrbavac
14.01.05 NIN
Poslednji plam života
Da Vinčijev kod, Den Braun
Zašto se smeškaš, Mona Lizo? Već stolećima čovečanstvo sa strahopoštovanjem stoji pred ovom slikom nad slikama i odgoneta.
Tvorac, Leonardo da Vinči, izrazio je u toj slici, kako kaže jedan poštovalac iz 1869. godine, “sve što je čovek priželjkivao već hiljadu godina”. A taj portret supruge firentinskog trgovca, nastao između 1503. i 1506. godine, u očima istog tog obožavaoca izrasta u čudesan lik: “Kroz njenu lepotu provlači se duša sa svim njenim bolestima”, kaže on i dodaje: “Ona zna sve o tajnama groba.”
“Đokonda” - nepojmljiva ravan projekcije u svim epohama; svako doba u portretu otkriva delove sebe samoga: renesansa svoj ideal, romantizam sopstvenu čežnju za smrću, moderna suprotnost samoj sebi.
A odnedavno jedna do sada nepoznata grupa ljudi zuri u ovo ogledalo duše, okačeno iza blindiranog stakla u pariskom Luvru. Poštovaoci sa pogledom detektiva nemaju na umu tajne umetnosti, već nešto sasvim drugo. Njima iz glave ne izbija neobično napeta scena iz jednog neobično napetog trilera.
Fabula - sumorna, čudna, uzbudljiva: ubijen je direktor Luvra, čovek koji je krio mračnu tajnu. Njegova unuka nešto naslućuje. Ona zna da je Mona Liza kapija kroz koju se ulazi u jedan zagonetni svet. Ultraljubičastim zracima obasjava staklo ispred Leonardovog platna. I, ispisan ljubičastim slovima, pojavljuje se tajanstveni natpis: “So Dark The Con Of Man”. U prevodu: “Mračno poglavlje je prevara čovečanstva.”
Ako ne ranije, na ovom mestu je nova grupa posetilaca muzeja sigurno začarana. To su ljudi koji su pročitali triler američkog autora Dena Brauna(40): “Da Vinčijev kôd”. A tom vrtlogu niko nije tako lako umakao.
Skoro 22 miliona ljudi u svetu, od toga skoro milion na nemačkom govornom području, uronilo je u “The Da Vinci Code”: ta knjiga je od čitalaca načinila obožavaoce srednjeg veka, odgonetače tajnih natpisa, istraživače Biblije i teoretičare zavere. Ako Mona Liza do sada i nije imala opipljiv razlog za smeh, sada ga sigurno ima.
Jer, Braunov čitalac napeto zuri u divlje predele iza žene koja se smeši. Predeo s leve strane, što je dobro poznato čitaocima “Da Vinčijevog koda”, niži je od predela s desne strane. A novi umetnički detektivi rado bi pogledali i poleđinu slike, kao i staklo ispred nje: da li će možda tu negde pronaći ispisane misteriozne nizove brojki?
Braunov bestseler odvodi “Da Vinčijeve” turiste u Luvr ili u crkvu Sen Silpis na drugoj obali Sene; u London u Vestminstersku opatiju ili u refektorijum crkve Santa Marija dele Gracije u Milanu, gde može da se vidi Leonardova slika “Tajna večera” - sasvim razumljiva fascinacija: knjiga beloputog sina profesora matematike, koji je poklone za Božić dobijao tek ako reši neke matematičke zadatke, možda sa umetničkog aspekta ne spada u sam vrh književnosti, ali je zato napetija od Džemsa Bonda.
Čitalac ovog akcionog trilera zajedno sa junacima, profesorom sa Harvarda i unukom ubijenog koja je stručnjak za “kriptologiju”, juri kroz vreme - do Isusa, rimskih careva, srednjovekovnih vitezova-templara, opskurnog društva po imenu “Sionski sveštenici”, sa poznatim velikim majstorom na čelu. Popunjena je uloga negativaca, i to na potpuno realističan način: katolička organizacija Opus dei kod Brauna je leglo zla; jedan član ove organizacije je i ubica.
Opus dei, koji je 1928. godine osnovao španski sveštenik Hozemarija Eskriva de Balagver i Albas - papa je ovog konzervativnog duhovnika pre dve godine proglasio svecem - ima dvosmislenu reputaciju. Naime, kritičari pretpostavljaju da se u okviru organizacije koja broji 86 000 članova - tri četvrtine su sa španskog govornog područja - kriju mafijaške strukture: članovi i članice organizacije Opus Dei ne poznaju se međusobno, a navodno postoji i mnoštvo organizacija koje imaju veliki uticaj na javni život, a iza kojih se zapravo krije Opus dei.
Opus dei je budan i baca odbrambene čini protiv Braunove knjige. U jednom stavu organizacije se kaže da Braunov bestseler neosnovano optužuje organizaciju za neprijateljstvo prema ženama. A iz straha od represalija u planiranoj ekranizaciji “Da Vinčijevog kôda” biće ublaženi svi antikatolički stavovi, a ime organizacije Opus Dei biće izostavljeno.
Mnoge likove knjige muči jedna te ista neizlečiva bolest: potraga za svetim Gralom.
To je građa koja već više od 800 godina uzbuđuje književne autore: lov na tajanstvenu posudu, u koju je, prema jednom ne baš biblijskom predanju, sakupljena Hristova krv nakon njegovog razapinjanja na krst. Navodno je čudotvorna, životvorna i blistava, vlasniku obećava dug, pa čak i večan život; ali, kako taj predmet zapravo izgleda, da li se radi o peharu ili činiji, da li je od zlata ili od gline - ništa nije sigurno, i veštim pripovedačima sve mogućnosti su otvorene.
Geteova balada “Kralj u Tuli” (1782), koja sama po sebi spada u jedan drugi krug saga, na posebno upečatljiv i samosvojan način varira motiv pehara: voljena žena na umoru daje kralju “zlatni pehar” - “gorke suze je lio, kad god je iz njega pio”. Jednog dana, kad je i sam bio na pragu smrti, sede “...s vitezima uz sto / Veseo slavit zbor, / U dvornici kraj mora / gde njegov stoji dvor. / Još jednom vatren gutljaj / Tu popi stari stari kralj, / Pa s visa pehar sveti / U morski baci val.”(Prevod Vladimir Nazor)
“Sveti pehar” od zlata, ispunjen mističnom “životnom vatrom” - to bi mogla da bude uverljiva verzija Grala. U svakom slučaju, Gral jeste magična posuda, a priča o njemu je pravi triler koji je poslužio kao inspiracija za sve fantastične bajke, od viteških legendi srednjeg veka, preko “Parsifala” Fridriha de la Mot Fukea i Vagnerovog poslednjeg scenskog dela “Parsifal”, pa sve do Ekovog “Baudolina”.
U novije vreme su i režiseri poput Stivena Spilberga, doduše neuporedivo jednodimenzionalnije od Dena Brauna, autora bestselera, pokušali da storiju o potrazi za Gralom ispričaju kao divlju avanturističku priču. Spilbergov film “Indijana Džons i poslednji krstaški pohod” iz 1989. godine, sa Šonom Konerijem i Harisonom Fordom, oduševio je publiku - i poslužio kao uzor za aktuelni američki blokbaster “Nacionalno blago”, kojeg je producirao holivudski hit producent Džeri Brukhajmer.
U ovom novom spektaklu o templarima ne radi se toliko o spiritualnim moćima koliko o legendarnom blagu, koje je zaobilaznim putevima iz Škotske prevezeno preko Atlantskog okeana i sakriveno u Sjedinjenim Američkim Državama. Za razliku od ovog filma, Spilbergovi junaci u veri u opšte spasenje prelaze pola Zemljine kugle, a kako kaže jedan kustos u filmu: “Potraga za Gralom je potraga za božanskim u svima nama.”
Den Braun svoje junake u potrazi za Gralom ne šalje u daleki svet, već na putovanje istorijom zapadne civilizacije. On ne mami egzotikom, već delićima znanja karakterističnog za doba kompjutera. Njegove zagonetke su zagonetke za pretraživače Gugla koji nanovo montiraju kompjuterska i leksička znanja i na taj način izmišljaju novu istoriju.
Ti izumitelji istorije ne mare za priznata pravila i naučne arbitre - oni sebe smatraju neopozivima i žele samo jedno: da nesmetano ostanu u društvu sebi jednakih i nastave da sanjare.
Braunov “Da Vinčijev kôd” pogađa duh vremena. Reč je o fiks ideji da se iza zvaničnih interpretacija nauke i medija krije do sad skrivana istina. Američki autor se poslužio žudnjom za tajnama u jednom naizgled prosvećenom svetu prezasićenom informacijama. Njegova namera je da svoje čitaoce izvuče iz njihove pasivnosti. Čitaoci bi trebalo da još jednom pročitaju ono što im se čini poznatim - ali sada sa autorovim uputstvima za dekodiranje.
Za autora krimića Brauna, kao i za njegove duhovne prethodnike, novinare Majkla Bejgenta, Ričarda Lija i Henrija Linkolna, koji su 1982. godine napisali knjigu koja je poslužila kao uzor za “Da Vinčijev kôd”, krv je - potpuno u skladu sa epohom genetičkog inženjeringa - gušća od svih mora znanja. Dinastička struktura ovim teoretičarima zavere deluje mnogo opipljivije od duhovnog sledbeništva.
Naslov te ranije knjige nagoveštava smer u kojem će se kretati zaverenički pohod religije: “Sveta krv i sveti Gral” naziv je knjige. Ta mitska posuda, o kojoj Biblija ne govori ni reči, jeste simbol koji objedinjuje sve pozitivne kontzaverenike koji verno i nepokolebljivo čuvaju uspomenu na onog ko je razumeo žene, supruga i osnivača dinastije, Isusa Hrista.
Kakav je to samo predmet - na tržištu vrednosti simbola jedan od središnjih. Srećković osvaja džekpot, ljubitelji fudbala raduju se peharima i kupovima. I dan-danas posuda iz koje se pije predstavlja najviši izraz komunikativne sreće. U zdravlje, mi stare krvopije i ljudožderi; u zdravlje, draga braćo, divno je što smo još jednom popili po jednu! Piti sa nekim pomalo je kao spavati s nekim, samo s manje posledica.
Gral jeste tajanstven, ali je njegov sadržaj još tajanstveniji. Šta je u njemu: vino? Krv? Ono u šta verujemo? Ili pak ništa? Borci reformacije sporili su se oko poslednje večere i pehara koji Isus pruža svojim apostolima dok mu se bliži kraj. Kod katolika iz njega su smeli da piju samo sveštenici, a kod luterana svi.
Ovaj čin predstavlja više od kultne radnje. On postaje sveta tajna, dakle, predstava koja, ukoliko se u njoj učestvuje, nije delo čoveka, već više sile. Sin Božji žrtvuje sebe, učesnik u poslednjoj večeri više nije u mogućnosti da odbije. Čak i oni koji nisu pobožni hrane se ovim činom, kako kaže Luter.
Ali, ne postoji jedinstvo u pogledu značenja poslednje večere. Da li je pehar samo simbol, ili je, pak, njegov sadržaj stvarno Hristova krv i, zajedno sa hlebom, ceo Isus, njegova nepodeljena prisutnost, tako da je izlišna svaka dalja potraga za ovozemaljskim tragovima Isusa Hrista?
Braunov roman ne daje odgovor na ovu zagonetku.
Slično kao i svojevremeno veoma uspešne fantazmagorije Eriha fon Denikena na temu zemaljskih spletaka vanzemaljaca, te bajke o Hariju Poteru, i Braunova potraga za mračnim zaverama kroz dva milenijuma zapadne civilizacije predstavlja hrabar napad moderne laičke imaginacije na prosvećeni svet. Obrasci napada već su odavno poznati iz ideoloških radionica: u početku behu tajna i zavera.
Braun se nadovezuje na osetljivo i u suštini teško objašnjivo pitanje nastanka i širenja hrišćanstva. Istraženi temelji se već odavno ljuljaju; najlakše je reći: u to vreme sve je bilo drugačije. Isus Hristos, o kojem, prema naučnim podacima, nisu sačuvana pismena svedočanstva, ostavio je potomstvo, i to je teza na kojoj se temelji Braunov triler. Njegova, zamislite, trudna supruga Marija Magdalena, uspela je da umakne rimskim poterama i dospela je do juga Francuske. Tamo je, kako stoji u “Da Vinčijevom kodu”, na svet donela devojčicu, čije se potomstvo povezalo sa merovinškom dinastijom.
Priče koje više liče na tekstove iz “Glorije” nego na Bibliju: Sin Božji iz čuvenog roda kralja Davida povezuje se sa Marijom Magdalenom, koja je i sama izdanak plemenitog roda, roda Venijamina. I tako oni osnivaju jednu zapadnoevropsku dinastiju.
Isus - otac porodice: laička mašta prilično slobodno i nepromišljeno projektuje savremeno promišljanje na daleku istorijsku građu koja je podlegala sasvim različitim zakonitostima.
A ako nešto i nije baš onako kako bi se smatralo korektnim u porodičnim kućama američkih predgrađa, onda tu sigurno nisu čista posla i tu mora da je neka zavera bila na delu. Pretpostavka o postojanju istinske konspiracije ide veoma daleko. Ali, ne može da se porekne da je Braun u pravu kada piše da su crkveni oci i prvi rimski car koji je primio hrišćanstvo, Konstantin I, odigrali odlučujuću ulogu u minimiziranju uloge žene u crkvi. Da li je tačan i motiv za kojeg Braun pretpostavlja da je imao odlučujuću ulogu u tome - naime, da su se crkveni oci pribojavali ponovnog buđenja matrijarhalnih kultova - ostaje pitanje; već su antički svet bogova i jevrejska religija bili naklonjeniji muškom svetu. Nije smelo da se dozvoli da žena ima uticaj na kult.
Zato su se stegonoše nove vere zdušno trudile da potisnu sve što je Isusa dovodilo u vezu sa ženama: njegovo rođenje - koje nije posledica uobičajenog polnog odnosa, već rezultat porođaja device. A crkveni oci su korigovali i Isusov revolucionarni, pozitivni odnos prema ženama. Za kasnije čitaoce Biblije Marija Magdalena bila je preobraćena kurva.
Kada je hrišćanstvo postalo državna religija Rima, Isus je, sa Braunove tačke gledišta, pretvoren u apstraktno božanstvo, bez rodbine, bez toplog doma, bez zagrljaja žene. Kako Braun tvrdi, zaverenici su u tom smislu falsifikovali predanje.
Međutim, Novi zavet ipak govori o Isusovoj porodici: njegova rodbina uopšte nije bila oduševljena njegovim čudotvorstvom u tuđini. Ali, Isus nije hteo pod stege krvnog srodstva, svojom pravom porodicom on smatra svoje učenike.
Kada je taj lutajući propovednik, koji nikada nije imao posebnu želju da osnuje crkvu koja će nadživeti milenijume, i koji je, zajedno sa svojim apostolima očekivao skori kraj sveta, umro na krstu, pitanje budućnosti je ostavio nerešeno. Isusov brat Jakov došao je, u skladu sa običajima antike, na čelo hrišćanske zajednice u Jerusalimu - ortodoksni judejski hrišćanin koji je obrezanost smatrao preduslovom za učestvovanje u hrišćanskim ritualima.
No, ovaj novi pokret najdinamičniji je postao tamo gde je dominirala helenistička misao. Zajednica se više ne formira samo na temelju krvnog srodstva ili zapovedi o čistoti (košer hrana), već, pre svega, na temelju duhovnih veza: vere, nade, ljubavi. U pogledu teološkog značenja srodstvo gubi vrednost, a Isusov brat Jakov pretvara se u fosil koji u kasnijim hrišćanskim predanjima ne igra više nikakvu ulogu.
Ovakav tok stvarne istorije - u suštini neobičan i teško shvatljiv - ne odgovara Braunovoj koncepciji.
Ali, šta zapravo krije gotovo hiljadugodišnja istorija Grala?
I najstariji tragovi ove storije u tolikoj su meri zagonetni da se stručnjaci do dana današnjeg spore skoro oko svake pojedinosti.
Tu imamo, na primer, keltske legende u kojima kralj Artur sakuplja plemenite vitezove oko okruglog stola. Negde na jugu Engleske - nazivi poput Tintagela ili Kamelota u opticaju su do danas - najverovatnije je bilo sedište ovog uzornog dvorskog kruga; svaki od ove hrabre gospode pre svog stupanja u ugledno društvo preživeo je razne avanture.
Dvorski pesnik Kretjen de Troa počeo je oko 1165. godine da koristi ovaj materijal kao zabavnu građu za svoje serijale: u rimovanim stihovima prikazivao je svoje junake kako putuju preko pola sveta, ubijaju čudovišta i udvaraju se plemenitim damama - i uvek se vraćaju kulturnom središtu, Arturovom dvoru. Kretjenovi romani, nastali po nalogu kneza, postali su pravi literarni hit. Plemićka publika u Flandriji, Šampanji ili Engleskoj počela je da razmišlja o samoj sebi: šta je zapravo pravi plemić?
U svom poslednjem delu, nastalom negde između 1180. i 1190. godine, Kretjen je razbio dotadašnju matricu koja mu je donosila uspeh: Parsifal, naslovni junak, neuk je i nespretan kao niko od njegovih prethodnika, pošto majka nikako nije htela da ga dâ u vitezove. Zato on kopljem ubija jednog od svojih izazivača, i to samo da bi se na taj način napravio važan - plemenita gospoda za okruglim stolom užasnula su se kada su to čula.
Šta da se radi sa ubicom? Parsifal, doduše, kao i njegovi prethodnici nastavlja da ide iz junaštva u junaštvo - ali očigledno je da se u celoj toj priči nešto baš ne uklapa.
U potrazi za svojom majkom Parsifal luta po svetu i u jednom od tih lutanja dolazi do obale jedne reke. U usidrenom čamcu opazi dva čoveka; jedan od njih peca. Parsifal od njega dobija obaveštenje o tome gde može da prenoći. Uskoro on i pronalazi rečenu mu kamenu kuću, ali se ispostavlja da je to zapravo zamak sa mostom koji se podiže i sa svim mogućim komforom: čak i njegov konj biva smešten u štalu, a njega osoblje uvodi u ogromnu dvoranu gde ga, ležeći, dočekuje čovek - očigledno ribar od prethodnog dana: kaže mu da ne može da ustane.
Parsifal na poklon dobija čarobni, ubojiti mač, ali ne raspituje se o razlozima slabosti svog domaćina. Nakon toga jedan skutonoša unosi u dvoranu koplje sa kojeg kaplje krv. Druge skutonoše ulaze noseći svećnjake, a onda se dešava nešto zaista neobično: plemenita deva nosila je u rukama Gral...On beše tako sjajan da je zasenio svetlost sveća...Gral je bio od suvoga zlata, optočen najskupocenijim dragim kamenjem.
Postavljena je raskošna večera - ali Parsifal, iz straha da ne ispadne neučtiv, ništa ne pita. Očigledno je da jelo na čudesan način dolazi iz Grala, šta god on u stvari bio. Pa ni nakon izvanrednog deserta, koji se sastojao od urmi, smokava i nara, Parsifal i dalje ćuti.
Tek sledećeg jutra postalo mu je jasno da je pogrešio: u dvorcu nema ni žive duše, i tek što je prešao preko mosta, most se zatvara uz tresak, kao da su ga duhovi podigli.
Postepeno Parsifal na svojim lutanjima spoznaje kakvu je veliku grešku napravio. Saznaje da je zapravo boravio kod bogatog kralja ribara koji je ranjen “među bokove” i od toga umire. Jednim jedinim pitanjem o koplju i Gralu Parsifal je mogao da spase kralja. Konačno, na Veliki petak, jedan pobožni pustinjak mu govori o Gralu:
Onaj ko iz njega jede, moj je brat; tvoja majka beše naša sestra...Gral je nešto toliko sveto, ...da samo svojom hostijom hrani svetog čoveka...već petnaest godina.
Sve je to lepo - ali šta je zapravo Gral? Odakle potiče? Zašto prvo deluje kao večna svetlost, čudotvorni lek, stočiću-postavi-se, a samo malo kasnije sadrži naprosto hostiju hrišćanske poslednje večere?
Kretjen de Troa ostao nam je dužan odgovor: ostavio je nedovršenim delo “Conte du Graal”. Ali, upravo to je privuklo neke od nastavljača. Ako su ti bizarni događaji imali neki smisao, sigurno se radilo o nečem većem od uobičajene priče o dokazivanju vitezova kralja Artura; na kraju krajeva, već poslednja večera i oreol svetosti ukazuju na kategoriju večnosti - da ne govorimo o čudnim detaljima: zar krvavo koplje ne podseća na rimskog vojnika Longina, koji je, prema predanju, raspetog Isusa izbo svojim kopljem?
Rober de Boron, Kretjenov kolega-pesnik, objasnio je sva ta pitanja o blistavom, životvornom čudesnom predmetu na zapanjujuće tačan način. Nadovezujući se na poznoantičko “Nikodemovo jevanđelje” i neke druge izvore, on kaže da Gral nije ništa drugo do pehar s poslednje večere u koji je Josif iz Arimeteje sakupio Hristovu krv prilikom razapinjanja na krst. Josif, kojeg su Judejci zatvorili u tamnicu zbog navodne pljačke leševa, preživeo je i pobegao iz tamnice zahvaljujući čudotvornoj posudi - i u cilju zaštite tog svetog predmeta odmah je osnovao okrugli sto.
Josifov zet Bron (ili Hebron), ribar, i njegov sin Alein dobili su od nebeskih glasnika zadatak da čudotvorni Gral, zajedno sa usmenim blagoslovom Hrista, predaju potomcima. Božanske objave su iz tih razloga odvele pleme na zapad, u negostoljubivu dolinu po imenu Avaron. Tako je relikvija dospela u Evropu - možda upravo na ono ostrvo Avalon koje se pojavljuje u viteškim legendama o kralju Arturu i koje je često poistovećivano sa realnim ostrvom na zapadnoj obali Engleske, ostrvu Men.
Ali, ni Rober de Boron nikada nije dovršio svoj “Roman de l’estoire del Graal”. Naravno, na njegovo mesto odmah su uskočili drugi. U jednoj od prvih sledećih verzija pripovesti Parsifal je postao sin naslednika i čuvara Grala, Aleina.
U spevu “Parsifal” Volframa fon Ešenbaha (oko 1210), moćnom pripovedačkom delu po uzoru na Kretjena, može da se pročita da svake godine na Veliki petak jedna bela golubica, koja dolazi sa neba, obnavlja čudesnu i životvornu moć Grala. A samo odabrani su u stanju da je vide. Gralski dvorac, u čijem hramu počiva sveti predmet, zove se Munsalveše (što je možda pofrancužena verzija od reči “Vildenberg”).
Volfram, jedan od istaknutih pesnika srednjeg veka, pripovedačku zagonetku je rešio na sebi svojstven način: kod njega elitne trupe “templaša”, u svešteničkom celibatu, zajedno sa otmenim damama, čuvaju dragocenost koja se ovde ne javlja u obliku posude, već kao dragi kamen.
Samo vladar Grala sme da se ženi - i to ženom čije se ime u određenom trenutku pojavljuje ispisano na čudesnom dragom kamenu.
Kod Volframa rod čuvara Grala i krug oko kralja Artura imaju zajedničke pretke, a bajka o čudesnim svojstvima Grala pretvara se u gigantsku porodičnu sagu. Sve u svemu, zamršena storija odražava uzburkani početak 13. veka: mladi ljudi su kao krstaši tragali za spasenjem duše, a oni koji su ostali kod kuće, zadivljeno su posmatrali prozore prvih gotičkih crkava, a ne samo dvorac kralja Artura (koji je u stvarnosti odgovarao sjajnoj, ali i ugroženoj vladavini Hoenštaufena), nego i religijske instance, bile se uzdrmane u svojim temeljima.
U to vreme su, naime, jugom Francuske besneli pohodi protiv gnezda otpora jeretičkih katara, dok su istovremeno u Parizu filozofi raspravljali o istinskom bitku Boga. Jasno je da su uz svu tu nesigurnost vremena poetske maštarije o svetim predmetima koji treba da budu spaseni, potragama za blagom i mračnim misterijama naišle na dosta odjeka.
U sam centar zbivanja dospeva junak Lanselot, koji, kao i ostali vitezovi okruglog stola, kreće na zapovest kralja Artura u potragu za Gralom. Ali, pošto je Lanselot tajni ljubavnik Arturove žene Ginevre, taj grešnik dolazi samo do praga Grala; tek će njegov sin Galahad dospeti do samog svetog talismana - i tada na neobjašnjiv način nestati sa lica zemlje.
Nasuprot tome, kod Volframa je glavni lik Parsifal, koji od prostog, grešnog glupaka izrasta u plemenitog Arturovog viteza, a nakon toga i junaka koji dolazi do Grala - i, na kraju, u zamku gde se čuva Gral postavlja odlučujuće, samilosno pitanje koje oslobađa bolesnog vladara.
Mudri, vidoviti čarobnjak Merlin i Tristan, junak bolestan od ljubavi, tek su neki od mnogobrojnih junaka čije se sudbine i doživljaji prepliću oko kao i uvek čudotvornog Grala, kojeg su u stanju da dosegnu samo ljudi potpuno čisti od greha. Snagu ove sage, koja je vremenom prerasla u pravu nepreglednu bujicu, iskoristili su zbog njenih hrišćanskih elemenata i klerici: 1191. godine monasi samostana u Gledstonberiju tvrdili su da su na groblju ovog samostana otkrili posmrtne ostatke kralja Artura i Ginevre - to je bio pravi pravcati srednjovekovni marketinški trik koji i dan dan-danas privlači turiste u jugozapadnu Englesku.
Tek u Luterovo doba ova zamršena građa postepeno izlazi iz mode. Viteštvo se pretvorilo u kulisu; novo građansko društvo moglo je samo da se nostalgično smeška ili kikoće njegovim čudnovatim idejama o vrlini - labudovu pesmu u tom smislu predstavlja Servantesova genijalna satira na srednjovekovne avanturističke romane, “Don Kihot” (1605/1615).
Prevod “Špiglovig” teksta sa nemačkog Danka stojaković
09.11.04 Glas javnosti
Brak Isusa Hrista i Marije Magdalene
Da Vinčijev kod, Solaris
Trileri o raznim teorijama zavere nisu ništa novo. Umberto Eko ih je sjajno parodirao svojim "Fukoovim klatnom", ali to nije sprečilo žanrovske zvezde poput Roberta Ladlama da i dalje objavljuju svoje popularne hitove.
Ladlam, kome su sve mane u karakterizaciji i faktografiji opraštali zbog načina na koji je svoje junake sjajnim tempom vodio kroz uzbudljive jurnjave, pucnjave i druge vratolomije, već je nekoliko godina pokojni. Jan Fleming, otac tajnog agenta 007, još duže je u grobu, a Tom Klensi piše sve lošije i lošije; bar sudeći prema brojkama od prodaje, primat na tom polju preuzima Den Braun.
Pošto je objavio Braunov triler "Anđeli i demoni", novosadski "Solaris" izdao je i "Da Vinčijev kod", koji je u svetu počeo da ruši sve rekorde, ne samo po prodavanosti nego i čitanosti, a slično je i kod nas. U ovoj knjizi Braun se pozabavio osinjim gnezdom teorija iznetih u skandal-knjizi "Sveta krv, sveti gral": Hrist je bio oženjen Marijom Magdalenom, imali su decu, a njegova loza, kojoj je pripadala dinastija franačkih kraljeva Merovinga, i dan-danas postoji.
Ubacimo li tajno društvo Sionski Priorat, koje zaista postoji, kao i sva mesta pomenuta u knjizi (Braunu se ne može poreći da nije obavio domaći zadatak istraživanja materijala), dobijamo intrigantnu mešavinu zakuvanu u ladlamovski zaplet koji počinje ubistvom u Luvru i nastavlja se jurnjavom po Parizu i Londonu, sa etapama u Vatikanu i Škotskoj.
U jednom od svojih retkih obraćanja javnosti, autor knjige koja od svog izlaska ne silazi sa liste najprodavanijih izjavio je da je razmatrao uključenje još nekih kontroverznih teza u knjigu. Govoreći na dobrotvornoj književnoj večeri u Nju Hempširu, Den Braun potvrdio je glasine da je namerno iz knjige izostavio tvrdnju da je Isus Hrist preživeo razapinjanje i umro u južnoj Francuskoj u dubokoj starosti (iako tu tvrdnju podupiru neki po njegovim rečima "vrlo verodostojni izvori").- Za mene je to ipak predstavljalo odlazak dva-tri koraka predaleko - rekao je Braun.
I bez te glavne kontroverze "Da Vinčijev kod" izazvao je istu pažnju kao i knjiga iz koje je Braun preuzeo glavne teze; pojavilo se desetak knjiga koje ga žestoko opovrgavaju. Braun je napomenuo da mu je drago da je knjiga privukla toliko pažnje i izazvala kontroverze, jer je u proučavanju nestabilnog odnosa između nauke i i religije najveća opasnost apatija. Izjavio je i da je i sam hrišćanin, odgajan u hrišćanskom duhu, ali smatra da teorije kojima se služio ne ugrožavaju temelj vere- Po mom mišljenju, to što se Isus možda oženio Marijom Magdalenom ni na koji način ne potkopava lepotu Hristove poruke.
Zvonko Prijović
04.11.04 NIN
Lavirint večnih misterija
Da Vinčijev kod, Solaris
Na nedavno završenom Beogradskom sajmu knjiga pojavio se, napokon, roman koji izaziva mnogo uzbuđenja širom sveta (“Solaris”, Novi Sad 2004, sa engleskog prevela Nina Ivanović). Objavljen je u Americi pre nešto više od godinu dana, a već je rasprodat u osam i po miliona primeraka, na četrdesetak jezika. Holivudski režiser Ron Hauard upravo ga prenosi na filmsku traku. U većini evropskih zemalja neprikosnoveni je bestseler, ali i tema brojnih rasprava. Razni eksperti istorije religija, neki vrhunski poznavaoci Leonardovog slikarstva, brojni književni kritičari, istoričari, novinari, svi su se našli na istom zadatku - razotkrivanju “izmišljotina” Dena Brauna, profesora engleskog jezika, istoričara umetnosti i autora nekoliko bestselera sa sličnom tematikom. Tako hiljade zagriženika ovog religijsko-simbolično-političko-ezoterijskog trilera već imaju priliku da čitaju nekoliko knjiga o toj knjizi, naslovljenih uglavnom: Dekodiranje Da Vinčijevog koda. Ugledni nedeljni časopisi posvećuju mu desetine stranica, kojima dominira čuveni Mona Lizin smešak. Ispod bombastičnih naslova nižu se slike “zvezda” romana: Leonarda, Pusena, Viktora Igoa, Jovana Pavla II, Miterana, Diznijeve Male Sirene, drevne egipatske boginje Izide, srednjovekovnih vitezova templara, blistave staklene piramide u srcu najslavnijeg muzeja na svetu, Luvra.
Upravo u Luvru počinje zaplet, u tišini noći. Počinjeno je ubistvo, neobično inscenirano. Glavni kustos muzeja pronađen je mrtav, u položaju Leonardove Vitruvijanske figure, nagog čoveka raširenih udova i opcrtanog krugom. Za zločin je optužen čuveni profesor sa Harvarda, stručnjak za religijsku simboliku, Braunov heroj iz njegovog prethodnog romana “Anđeli i demoni” (“Solaris”, 2004). Istraga vodi do moćne katoličke organizacije “Opus Dei”, čija je nedavno izgrađena centrala u Njujorku koštala 47 miliona dolara (!), a potom i do samog Vatikana.
Čitalac, često bez daha, doznaje neverovatne podatke: o sudbini Isusa Hrista, o Sionskom prioriju, tajnom bratstvu osnovanom u 11. veku, o Da Vinčijevim kodovima skrivenim na četiri zagonetna remek-dela renesansnog genija. Ko je zapravo Mona Liza, i kako je nastalo njeno ime? Ko je osoba što sedi s desne Hristove strane na Tajnoj večeri? Apostol Jovan ili tajanstvena žena? Da li je Isus uistinu za vođu svog pokreta odredio Mariju Magdalenu, a ne Petra? Jesu li četiri kanonska jevanđelja lažna? Pre no što konačno ne dozna najveću tajnu koja ga čeka na kraju romana, on će naučiti mnoge zanimljivosti i rešavati brojne šifre i kodove, kao aktivni učesnik u istrazi.
Zanimljivo je da poznata pseudoistorijska studija trojice Amerikanaca: “Sveta krv, sveti Gral”, koja je Braunu bila jedan od dva najvažnija izvora (drugi je slična studija pod nazivom “Templarsko otkrivenje”), nije podigla ni blizu toliko prašine kao Da Vinčijev kod, premda je još pre dve decenije obelodanila brojne nedoslednosti Biblije, iznoseći ključnu tezu na kojoj je Braun izgradio svoj triler: tajnu o braku između Isusa Hrista i Marije Magdalene, koju Sionski priorij čuva hiljadu godina, te o potomcima ovog para, svetoj kraljevskoj krvi, sang realu, odnosno Svetom Gralu! Naime, još jednom se pokazuje koliko je bitno kako je sve upakovano. A Dan Braun je u tome pokazao vrhunsko umeće.
Njegovi junaci nemaju nikakve psihološke konzistentnosti ali su savršeno ubedljivi. Vode nas u lavirint večnih misterija iz neiscrpnog rudnika teorije zavere. Braun vešto eksploatiše teme koje neprestano golicaju ljudsku maštu: templari, katari, egipatske piramide, rukopisi s Mrtvog mora, tajne pohranjene u podrumima Vatikana... U skladu je s duhom vremena kada govori o religiji, ali koristi potrebu modernog čoveka za čarobnim i tajanstvenim. Feminističkim diskursom, zasnovanim na priči o svetom ženskom principu ili svetoj ženskosti, oduševljava čitateljke. Svoju priču garnira anagramima, zamršenim šiframa, kodiranim porukama. Njegovi obožavaoci kažu da je napisao jednog Harija Potera za odrasle. Upravo ovo poređenje, odnosno činjenica da je u pitanju fikcija, čist plod mašte, može da obesmisli sve napade na Braunovu knjigu. Međutim, fikcija ovog vrhunskog erudite bogato je dokumentovana i poziva se na neke stvarne knjige i spise. Što je još neobičnije, na kraju svog romana pisac daje listu korišćene literature (što je, nažalost, izostavljeno u srpskom prevodu).
Ali, Braunova fikcija možda i nije sasvim nevina. Poput mreže Interneta, ona informiše i dezinformiše. Optužuje grosso modo Vatikan ne samo za brojne manipulacije i skrivanje istine o Hristu, već i za podržavanje kriminalnih organizacija. Katolička crkva se još nije zvanično oglasila, premda se u štampi govori o tome da njeni prelati pripremaju odgovor. Ide im u prilog to što je Braunova osnovna teza opovrgnuta snažnim argumentima. Naime, iza priče o Sionskom prioriju, tobožnjem bratstvu iz doba krstaških ratova, krije se zapravo mutna organizacija koju je osnovao izvesni antisemita Pjer Plantar, posle Drugog svetskog rata. Da je poživeo samo još nekoliko godina, taj samozvani potomak francuskih kraljeva i Isusa Hrista danas bi likovao.
Bilo kako bilo, uzbudljivi Da Vinčijev kod zaintrigiraće i najskeptičnijeg čitaoca. Ako se ovaj, pri tom, zatekne u Parizu, odjuriće u Luvr da bolje razgleda staklenu piramidu, kao i Leonardovu Đokondu i Bogorodicu na stenama. Ukoliko najpre ne ode u crkvu Sen Silpis da potraži zlatnu liniju što se provlači između njenih podnih kamenih ploča. Po Braunu, to je nekadašnji nulti meridijan koji je krajem 19. veka zamenio Grinički. Prateći trag te takozvane ružine linije koja se na jednom mestu izgubi pa se onda ponovo pojavi, čitalac može sresti druge čitaoce s raznih krajeva sveta, što su se sjatili u ovaj božji hram istim povodom.
Za razliku od Luvra i Mona Lize, koji su večito pod opsadom turista, crkva Sen Silpis je bila mirno i tiho mesto sve do minulog leta, kada ju je zadesila prava najezda ovih poklonika “književnog turizma”. Zapanjeni sveštenici, nakon što su doznali šta sve horde stranaca traže po crkvi, istakli su na vidnom mestu obaveštenje sa više tačaka i zaključkom da su pomenute istine koje iznosi “izvesni roman” obične izmišljotine. Međutim, ova kurtoazna molba radoznalcima da se malo otrezne, nije urodila plodom, te je vrlo brzo uklonjena. Mnogo ubedljivije je delovao poziv jedne francuske turističke agencije koja je organizovala obilazak Pariza pod nazivom “Da Vinčijev kod”! Sva je prilika da u tu neobičnu ponudu nije bila uključena besomučna jurnjava pariskim bulevarima, popularnim smartom ili rendž-roverom, kao u romanu.
Iako sveštenici crkve Sen Silpis najzad ponovo pronalaze svoj mir, Da Vinčijev kod u Parizu, u ove jesenje dane bogate kulturne ponude, ne silazi s prvog mesta liste najčitanijih knjiga. To je istinski fenomen koji tek treba da osvoji naše prostore. Jedan francuski novinar kaže da ga uspeh ovog romana plaši. Budući da se toliko poigrava sa okultizmom, mogao bi podstaći kod ljudi iracionalno ponašanje. S te strane, mi nemamo razloga za brigu.
Vesna Cakeljić