Istanbul

25.02.07 Danas

Može li pisac bez svoje senke?
Orhan Pamuk, najslavniji turski pisac, napustio je, posle pedeset i više godina života na jednom mestu, u jednoj kući, svoj rodni Istanbul, s namerom da kupi stan i nastani se u Njujorku, prihvativši ponudu da predaje na nekom od tamošnjih prestižnih univerziteta.
Ko god je čitao neki od romana Orhana Pamuka, a pogotovo njegovu memoarsku knjigu Istanbul, zapitaće se može li, odista, pisac tako istančanog doživljaja sveta u kome je ponikao u ukorenio se, i slikao ga, najpre olovkom i kistom, a potom (kao nesuđeni arhitekta), kroz svoja romaneskna zdanja, bez crno-belih sfumata luke na Bosforu?
Pitanje nije retoričko. Kao što ni njegova knjiga Istanbul, Uspomene i grad (Geopoetika, 2006), nije tek esejističko-literarna nadgradnja tog egzotičnog toponima sačinjenog od "ruševina i istorije". Posle čitanja ove knjige neuhvatljivog žanra " kako-sam-postao-ja" (čitaj: pisac), teško je, i skoro nemoguće zamisliti zagovornika najliberalnijeg evropejskog senzibiliteta u Turskoj i šire, izmeštenog iz svog identiteta, makar i u glamuroznom egzilu Pete avenije. Gde bi, kako ovih dana izveštavaju svi svetski mediji, trebalo da, posle otkazivanje velike turneje po Nemačkoj, neplanirano ostane "večnost i jedan dan", zbog učestalih pretnji po život, kojima je u Turskoj već poodavno izložen, a koje su posle nedavnog ubistva slobodoumnog jermensko-turskog novinara, postale zlokobno opipljive.Večnost i jedan dan je naziv pretužnog filma Tea Angelopulosa, o suočenju sredovečnog junaka sa domaštanim unutrašnjim pejzažom svog grada (Soluna) i svoje mladosti. Slična tuga natapa i Pamukove "izlete" u sadašnje i prošle četvrti Istanbula, u maštom i arhivskim tragovima rekonstruisane civilizacijske naslage Konstantinopolja - Carigrada.
Pamukova duhovna kuća, srećom po njega i nas, mnogo je prostranija i od onog velelepnog zdanja u kojem je, kao magnetom, istrajavao čitavih pola veka i još malo više, što su ga Pamukovi preduzimljivi, imućni preci, graditelji moderne Turske pre njegovog rođenja sagradili za njega i sve ostale bliske Pamuke. Čiji duhovi i dan-danas, u piščevom sećanju, a sada i odsustvu, pohode odaje u kojim su još njihove izbledele fotografije, sedefom opervaženi nameštaj i drugi simboli poletnog buržoaskog sloja postataturkovske epohe.
Knjiga Istanbul govori, dakle, o poznatim i nepoznatim oblicima jedne nezaustavljive urbane melanholije koja je od raspada poslednjeg velikog carstva na njegovom tlu, gotovo čitav vek, postala osobeni znak ovog grada. Istraživanje tog lajtmotivskog i sveprisutnog osećanja meša se sa prizorima svakog od poglavlja ove knjige. Kroz njih se ono sublimira, sažimajući kako piščevu tako i sve druge tuge njegovih stanara, njegovih ulica, i ruševina, njegovih tužnih pisaca i hroničara, njegove tame, dima, tramvajske zvonjave, požara i brodova. I grobalja, čiji su spomenici pod težinom te neizlečive sumornosti koja se uvlači u sve, evocirajući opštu socijalnu dekadenciju i pad, s vremenom polako "tonuli u zemlju, i nestajali kao što se polako gube uspomene na zaboravljene pokojnike", a da to niko, sem namernika iz daleka, ne primećuje.
Paradoks Pamukovog osobenog lavirinta samospoznaje u koju vešto uvlači čitaoca najbolje je, možda, opisala Margaret Atvud, primetivši da, neretko, "osećate ne da vi istražujete njega, već da on istražuje vas".
Kroz Pamukov Istanbul, doduše retko, isijavaju i svetlije boje, poput beline retkog i utoliko dragocenijeg snega koji, iako padne tek nekoliko dana godišnje, unosi dugo očekivanu promenu, koja nadmašuje puki eskapizam od prašnjavih, zabačenih mahala bede, ili kafana i dućana aromatičnog orijentalnog filma noire.Izbavljenje našem piscu-Uliksu stiže i s mrakom, koji slično kao sneg, otkriva jednu osobenu "kulturu mesečine" u kojoj iskrsavaju najjraznoraznije epifanije zvukova i svetlosti, nebeske ili neonske, svejedno. Svet je mnogo bajkovitiji, očima deteta, ali i mnogo sivlji, tajnovitiji i strahotniji, očima deteta koje se zove Orhan Pamuk.
Iz strane u stranu, pejzaž knjige otvara se dalje, ka širokim bosforskim vidicima i metafori. Tuga, (hüzün - melanholija - tristesse) uvukla se nepovratno i u sve usmene i pisane predstave, impresije i zablude, pokatkad, koje su o tom istrajnom gradu ostavljali njegovi književni arhivari. Lokalni i globalni. Među njima, četiri "tužna" turska pisca koje je autor, kao dete sretao na ulicama, a kasnije, u njihovim pesmama, pričama i letopisima. I mnoga vrla pera Zapada - Teofil Gotje, Žerar de Nerval, Flober, Brodski ...
Nesreća je gnušati se sebe i svoga grada, kaže Pamuk. U protivnom, onog ko to čini, stiže kazna. "Dok iz grada na mene i iz mene na grad ističe gusta žalost i tuga, osećam da ni u gradu ni u meni ništa ne ostaje: i ja sam kao i grad jedan živi mrtvac, leš koji diše, bednik osuđen na poraz."
Pisac koga su kovači lažne prošlosti njegove postojbine, posle višegodišnje presije, umalo osudili na tamnicu zbog odbijanja da ćuti o zločinima Njegovih nad Drugima, da bi ga odmah potom, jesenas ceo svet slavio kao nobelus laureatus-a, uspeo je da svoje intimne "poraze" pretoči u pobedu reči i duha.Ali, ko god pročita Istanbul, shvatiće da je, i pre stvarnog odlaska, Pamuk godinama bio egzilant u sopstvenom svetu.
I neće mu, stoga, biti prvi put da, pogledavši stranca u svom novom američkom ogledalu, poput mantre, ponovi: Zovem se Istanbul.

Vesna Roganović

13.01.07

“Svako ko želi da životu da nekakav smisao, bar jednom u životu postavlja sebi pitanje smisla mjesta i vremena svog rođenja. Šta je smisao toga što smo rođeni u tom kutku svijeta, tog datuma? Da li su ova porodica, ova zemlja, ovaj grad, koji su nam dati kao na lutriji, za koje se očekuje da ih volimo i koje na kraju i uspijemo iskreno da zavolimo, pravedan izbor za nas? Ponekad smatram da sam nesrećan što sam rođen u Istanbulu koji je oronuo venući s ostacima jedne srušene imperije što su se sve više rušili, pod pepelom, s iscrpljenošću, siromaštvom, tugom. (Ali mi jedan glas kaže da je to u stvari sreća.) Ako je riječ o bogatstvu, ponekad mislim da sam srećan što sam rođen u imućnoj porodici u Istanbulu. (Govorilo se i obratno.) Uglavnom shvatam da je Istanbul u kojem sam rođen i u kojem sam proveo cio svoj život za mene jedna nesporna sudbina kao što su to moje tijelo za koje sam sebe ubjeđivao da ne treba da se na njega žalim (što nijesam malo krupnijih kostiju i zgodniji) i pol (da sam možda bio žena, da li bi seksualnost bila manja muka). Ovo je knjiga o toj sudbini.”Ovo su riječi Orhana Pamuka, turskog pisca, nobelovca, sa početka njegove knjige “Istanbul - uspomene i grad”, kojima možda najbolje sažima i objašnjava ovo djelo na granici žanrova (dokumentaristika, esej, memoar, (auto)biografija). Prvobitna namjera pisca bila je da napiše povijest sopstvene porodice, o djetinjstvu, o ocu, majci, bratu, rođacima i njihovim odnosima, sopstvenom odrastanju, seksualnom sazrijevanju, prvim ljubavima i školovanju. Ali, knjiga je pored piščeve autobiografije postala i biografija njegovog rodnog grada na Bosforu - Istanbula, dirljiv portret, elegija za iščezlom civilizacijom i meditacija nad komplikovanim životnim intimama... Knjigu je sa turskog jezika prevela Mirjana Marinković, a objavila “Geopoetika” u novopokrenutoj ediciji “Pisac i grad”.U ovoj knjizi Pamuk je dječak sanjar i njegovo odrastanje i sazrijevanje pratimo na njenim stranicma. Centar dječakovog svijeta je zgrada “Pamuk”; na svakom spratu ovog zdanja stanovala je po jedna porodica Pamuka. Otac često nestaje, majka večeri provodi u ritualnom otvaranju pasijansa, stariji brat je grubijan, ekscentrična baba dane provodi u krevetu, samo su neka od “opštih mjesta” iz Pamukove biografije u kojima se mogu prepoznati sve porodice. Kao tinejdžer on sanjari da postane slikar, dane provodi lutajući predgrađima, oronulim kvartovima i osluškujući priče napuštenih kuća, prisjećajući se događaja iz prošlosti grada. Njegova majka strahuje da će joj sin postati boem što u Istanbulu nije tako bajkovito kao u Parizu. Naposlijetku, dječak ostavlja pribor za slikanje i saopštava majci da će postati pisac.
Da bi se u potpunosti shvatila Pamukova knjiga i vrijeme koje opisuje u knjizi “Istanbul - uspomene i grad”, potrebno je podsjetiti se na neke od osnovnih podataka iz istorije Turske XX vijeka. Porazi iz kojih je izašla poslije Balkanskih ratova, Prvog svjetskog rata, svrgavanje posljednjeg sultana Mohameda 1922. godine, označili su početak kraja jedne ogromne civilizacije, čiji će ostaci i dalje decenijama pulsirati i izdisati u granicama nekadašnjeg carstva. Prvi predsjednik Turske, 1922. godine postaje Kemal Ataturk, on je energično suzbijao konzervativne elemente, protivnike reformi. Za vrijeme Drugog svjetkog rata Turska je bila van oružanih sukoba, ali je početkom 1945. godine objavila rat Njemačkoj. Period poslije Drugog svjetskog rata predstavlja istinski razvoj Turske, s tim što je među stanovništvom ostalo živo sjećanje na nekadašnju sjajnu viševjekovnu istoriju Osmanskog carstva. Tragovi slavne prošlosti bili su na svakom koraku, ovjekovječeni u arhitekturi, govoru, pjesmama, nošnji... Taj sudar staroga carstva, koje tone, nestaje i nove tek dolazeće, moderne republike Turske, najviše je dolazio do izražaja u doba djetinjstva i mladosti Orhana Pamuka. U to doba brzo se gubila kosmopolitska struktura grada. Među tom scenografijom Pamuk otkriva i riječ neraskidivu sa Istanbulom, riječ huzun (najbliže joj je značenje riječi - melanholija), koja se pet puta pominje u Kuranu, a vezana je za neki gubitak, bol i žalost, čija duhovna strana preteže. Pamuk kaže da je “izvor tuge u Istanbulu osjećanje siromaštva, poraza i gubitka, a Istanbul tugu nosi ne kao prolaznu bolest ili kao patnju koja nas je zadesila i koje se treba osloboditi, već nešto što je sam izabrao”.
Pamuk zna ovu knjigu da “osvježi” i bizarnim podacima, navodima iz štampe iz XIX i XX vijeka (o tome kako prodavci leblebija i žvakaćih guma uvaljuju djeci olovo umjesto slatkiša, o zaraznim bolestima, taksistima...) te uputstvima kako se spasiti iz automobila ako upadnete u Bosfor. U tu vrstu činjenica spada i pominjanje hrvatskog mornara Dobrilovića, koji je 1864. godine ploveći na turskom brodu prikliještio nogu u čizmi između broda i kamenog mola. Noga mu se otkinula i pala u vodu, a on je rekao “Upala mi čizma u vodu”. Pamuk piše i o svojoj fascinaciji brodovima i prisjeća se jedne nesreće iz 1960. godine, kada je jugoslovenski tanker “Petar Zoranić” udario u grčki tanker, tom prilikom je eksplodirao kerozin prijeteći da zapeli cio grad.
Pamukova knjiga “Istanbul uspomene i grad” obogaćena je brojnim fotografijama iz piščevog ličnog albuma (tu su fotografije njegovog brata, oca, majke, babe, djeda) i brojnim foto zapisima Istanbula iz XIX i XX vijeka (kulturne, istorijske znamenitosti, razne četvrti, Bosfor, svakodnevna gradska vreva, život grada, običnih ljudi...), Le Korbizjeov crtež, gravire Tomasa Aloma, Antoana Ignaca Melinga...
- Neka uzbuđenja i nedoumice koje sam osjećao dok sam pisao ovu knjigu iznova sam doživio kad sam birao fotografije - ističe Orhan Pamuk u bilješci o fotografijama i dodaje: “Kada sam se susretao sa prizorom grada iz mog djetinjstva, koji sam u svoje vrijeme mnogo volio, ali na koji sam zaboravio dok sam radio u kući-fotoradnji-arhivu-muzeju na Bejoguluu, bio sam nostalgično zapanjen prošlošću i njenom bizarnošću. A ponekad, dok sam na primjer gledao fantastičnu fotografiju mosta Galata pod snijegom, kao da sam gledao sliku stare uspomene koja mi se često vraća, obuzimala me je želja da svaku uspomenu koje se sjetim kao da je pejzaž moga sna, sačuvam ili da je zapišem.”
Iako objavljena nedavno, 2003. godine, Pamukova knjiga “Istanbul - uspomene i grad”, dočekana je sa oduševljenjem u svijetu. Veliki argentinski pisac, jedan od legendarnih Borhesovih čitača, Alberto Mangel u tekstu objavljenom u “Vašington postu” o Pamukovoj knjizi kaže: “Pamuk javno ističe i više od duplih slika Istanbula koje poznaje. Predstavljajući ga i kroz viđenja pjesnika Jahje Kemala, istoričara i enciklopediste Rešada Ekrema Kočua, Žerara de Nervala, Gistava Flobera, Pamuk Istanbul širi poput Roršahovog testa, umnožava njegove mastilom obojene duhove i privlači čitaoce sa mogućim beskrajnim interpretacijama”.“Istanbul uspomene i grad” je izuzetno pripovjedačko djelo čija je centralna tema istraživanje kako mjesto rođenja i različiti odnosi, od nas grade ono što jesmo. Na pitanjima identiteta i grada počiva Pamukovo djelo u kome islam ima malu ulogu u viziji grada. Ono što je Aleksandrija bila za Lorensa Darela i Konstantina Kavafija, Dablin za Džojsa, Berlin za Alfreda Deblina, Njujork za Pola Ostera, sada to na novoj književnoj mapi gradova postaje Istanbul i uz njega neraskidivo vezano ime Orhana Pamuka.

FASCINACIJE ZAPADNJAKA

Interesantna su poglavlja u kojima Pamuk opisuje Istanbul viđen očima Zapadnjaka, slavnih pisaca, koji su o svom boravku u ovom gradu ostavili i pisane dokumente. Harem, robovska pijaca, ogroman tovar na leđima nosača, derviške tekije, zatvorenost žena (“pazite da ne pitate muževe kakve su im žene”, savetuje Teofil Gotje), nezaobilazne su teme zapadnih posmatrača koji su stupili u Istanbul u drugoj polovini XVIII i tokom XIX vijeka. Pjer Loti je ponavljao da je Istanbul, čudnovato, veličanstveno i sebi svojstveno mjesto. Sto godina prije Pamukovog rođenja na ulicama Istanbula mogao se čuti osim turskog i jermenski, grčki, italijanski, francuski i engleski jezik. Teofil Gotje piše kako se stidio što ne zna nijedan drugi jezik osim francuskog. Gistav Flober je, navodi Pamuk, u Istanbulu bolovao od sifilisa, na kratko vrijeme mu je bila opala kosa, pa ga ni majka, kojoj je rekao da se nikada neće ženiti, nije prepoznala. Ali, najveći trajni pečat ovom gradu ostavio je Njemac Antoan Ignac Meling, autor 48 velikih gravira. On je 18 godina proveo u Istanbulu, a o njegovoj ulozi Pamuk piše: “Bar u vrijeme kada sebe želim da ubijedim da je prošlost bila savršena - jer prevelika otvorenost prema snazi evropske književnosti i umjetnosti ponekad čovjeka može da gurne u jedan ovakav istanbulski nacionalizam - utjeha su mi Melingove gravire. Tu utjehu s tugom prati osjećanje da su ta ljepota i većina tih građevina uništeni”. U središtu Melingovih gravira nalaze se gradski pejzaži sa izraženim osjećajem realnosti, naglašenim arhitektonskim detaljima i čarima perspektive, ali lišeni osmanlijske egzotike. Meling je sa Hatidžom, sestrom sultana Selima III razmjenjivao pisma pisana latinicom, tako da mu se pripisuje intelektualno otkriće da je 130 godina prije Ataturkove “alfabetske revolucije”, počeo da piše turski latinicom.

Vujica OGNJENOVIĆ

29.12.06 Glas javnosti

Izdavačka kuća "Geopoetika" objavila je ovih dana najnoviju knjigu nobelovca Orhana Pamuka "Istanbul". Reč je o neobičnoj knjizi, koju najbolje dočarava njen podnaslov, "uspomene i grad". Upravo su uspomene počev od najranijeg piščevog detinjstva potka za priču o Istanbulu izatkanu u svetlim i tamnim nijansana, sa svim kontrastima koji ga čine. Prvobitna namera pisca da napiše sagu o svojoj porodici, detinjstvu proživljenom u rodnom gradu, o ocu, majci, bratu i njihovim međusobnim relacijama prerasla je u priču o jednom gradu. Orhan Pamuk u ovoj knjizi daje jedan veoma živopisan portret grada na Bosforu, razotkrivajući na svoj način znane i one malo manje znane ili pak posve nepoznate podatke o ovom viševekovnom gradu sa burnom i bogatom istorijom.

"Da li je tajna Istanbula u njegovom siromaštvu koje živi pored slavne istorije; što nasuprot tome što je toliko otvoren za spoljne uticaje vodi zatvoren mahalski i društveni život i što mu se svakodnenica sastoji od krhkih odnosa. Svaka priča vezana uz opšte karakteristike jednog grada, njegov duh ili biće, pretvara se posredno u razgovor o našem sopstvenom stanju. Grad nema drugog centra osim nas samih, zapisao je između ostalog Orhan Pamuk. Inače, kako otkriva, njegovom poistovećivanju s Istanbulcima umnogome je doprinela njegova lična tuga, njegova melanholija usled kako kaže "izgubljene ljubavi i gubitka uživanja u slikanju". Bilo je to vreme kada su "oči pesnika i pisaca Istanbula bile odviše uprte ka zapadu", te da ovaj grad zapravo godinama i nije bio njihova inspiracija: "Upinjali su se da pripadaju modernom dobu sa trolejbusima iznad mosta i reklamama banaka. A ja nisam bio naviknut na tugu kao naknadu, možda sam i zbog srećnog deteta u meni koje se igra u Istanbulu bio osoba najdalja od tuge. Nisam želeo da se priviknem na to osećanje, nisam mogao da prihvatim i kad bih u sebi osetio njegovo postojanje, mahnito sam jurio, tražeći utočište samo u lepoti Istanbula. Lepota jednog grada, bogatstvo njegove istorije ili njegove tajne mogu biti lek za naše duševne patnje. Možda volimo grad u kojem živimo baš kao svoju porodicu, zato što nemamo drugog izbora?
U jednom od poglavlja ove knjige Pamuk se potrudio da Istanbul opiše iz ugla zapadnjaka, podsećajući na prvu polovinu devetnaestog veka, kada je ovaj turski grad imao sve odlike Vavilona toga vremana, kada se na njegovim ulicama istovremeno čuo žagor turskog, engleskog, jermenskog, italijanskog, francuskog i grčkog jezika. Prepričavajući svojim čitaocima sadržaje požutelih spomenara stranaca koji su u to vreme boravili u Istanbulu, Pamuk u njihovim pričama pronalazi korene evropeizacije ovog grada ali i kako kaže "evropeizacije čitavog sveta."

Knjiga sadrži obilje fotografija, kako porodičnih, iz ličnog albuma Nobelovca, ali i brojne foto zapise Istanbula, njegovih kulturnih, istorijskih znamenitosti.

- Kada sam birao fotografije doživeo sam iznova uzbuđenja i nedoumice koje sam osećao dok sam pisao ovu knjigu. Kad sam se susretao sa prizorom grada iz mog detinjstva koji sam u svoje vreme mnogo voleo, ali koji sam zaboravio, bio sam nostalgično zapanjen prošlošću i njenom bizarnošću. A ponekad, kada sam na primer gledao fantastičnu fotografiju mosta galata pod snegom, kao da sam gledao sliku stare uspomene koja mi se često vraća, obuzimala me je želja da svaku uspomenu koje se setim kao da je pejzaž moga sna, sačuvam ili da je zapišem, piše između ostalog Pamuk, koji je u ovoj velikoj književnoj avanturi "za vodiča nesumnjivo odabrao ljubav prema Istanbulu i onda kada ga opisuje tamnim tonovima. Ovo je grad-knjiga u crno-belim kontrastima; topografija duše i tela centra jedne imperije, a iz perioda dekadencije u vreme Pamukovog detinjstva i mladosti. Ovo je zapravo biografija Istanbula autobiografija Orhana Pamuka, piše Vladislav Bajac, urednik "Geopoetike" o ovom delu.

M. Milosavljević

24.12.06 Danas

Istanbul - uspomene i grad, Orhan Pamuk
Geopoetika, 2006.
Prevela Mirjana Marinković

Najnovija knjiga na srpskom jeziku Orhana Pamuka, dobitnika Nobelove nagrade za književnost 2006. godine je pred nama. Pamuk nam nudi svoj Istanbul, mešajući svoje lične uspomene sa kulturnom istorijom grada. Za pisca, dečaka-sanjara, samo srce tog uzavrelog grada, njegovo utočište i centar bila je zgrada "Pamuk" u kojoj je svaka grana njihove velike familije zauzimala jedan sprat. Sada, na ovim stranicama,. pisac Orhan Pamuk, sa svojim izuzetnim osećajem za istoriju i izvanrednim pripovedačkim darom, oživljava tajne i zbivanja u svojoj porodici, otkrivajući nam šta je njih činilo tako posebnim u to vreme i na tom mestu. I dok nas, kao vodič i saputnik, vodi da "obiđemo" sva značajna mesta Istanbula, kao i njegove trošne vile i stare ulice, on nas upoznaje i sa gradskim piscima, umetnicima, ali i zločincima. Orhan Pamuk je za vodiča odabrao nesumnjivu ljubav prema Istanbulu. I onda kada ga opisuje tamnim tonovima. Ovo je grad-knjiga u crno-belim kontrastima; topografija i duše i tela centra jedne imperije, a iz perioda njegove dekadencije u vreme Pamukovog detinjstva i mladosti. Knjiga počinje kao saga o porodici, a završava kao portret grada. Ovo je zapravo biografija Istanbula i autobiografija Orhana Pamuka.


Bog - život i delo, Žan d’ Ormeson
Plato, 2006.
Prevela: Melita Logo-Milutinović

Žan d’Ormeson nam predstavlja totalni, iscrpni, konačni roman, roman koji u sebe uvlači sve. Sada se postavljaju dva ozbiljna pitanja. Kako bi mogao pomisliti da ikad napiše išta drugo? A pogotovo : kako bi se ijedan njegov kolega mogao usuditi da posle ovoga uzme pero u ruke? piše o ovom delu Mišel Turnije, član akademije Gonkur. Mnogi će se čitaoci ovog romana složiti sa Turnijeovom konstatacijom. Ova knjiga se, u svakom slučaju, zbilja može čitati na više načina: kao avanturistički roman, krimi roman, vrsta poeme u prozi, kao ljubavna priča, kao uvod u eshatologiju. Pripovedač kao da se i sam igra i osmehuje zajedno sa čitaocem dok nam pripoveda o moralu, nauci, istoriji, Bogu, božanskom. Na jednom mestu on svoje delo određuje i kao biografiju Boga, ali i biografiju beskraja, sagu o demijurgu. Likovi ovog romana su i Bonaparta, Stendal, Balzak, Šatobrijan i de Laklo, ali i junaci njihovih romana koji stupaju u relacije sa još nekim stvarnim ili izmišljenim ličnostima tog doba. Fikcija i život ovde se mešaju i d’Ormeson kao da poručuje da je i jedno i drugo uvek u rukama nekog bića koje može biti i demon, ali i pisac i Bog i demijurg. Bog-život i delo, je , svakako - roman - zagonetka., a njegov je autor nosilac ordena Legije časti od 1973. godina član Francuske akademije.


Savremena brazilska priča
Clio 2006.
Priredila i prevela: Ana Marković de Santis

Ovaj izbor donosi nam u jasnijem svetlu današnji Brazil, čak i onda kada se osvrće na klasike s početkom XX veka i moderniste koji su stvarali dvadesetih godina XX veka. Poslednjih decenija prošlog milenijuma brazilsku književnost odlikuje raznovrsnost stilova, a kada je reč o pripovetkama, uočljiva je njihova sposobnost da se stope sa sa bliskim književnim formama, kao što su pesma u prozi, hronika, meditacijski zapis, opis, autobiografska ispovest. Početkom šezdesetih godina dvadesetog veka, pripovetka će kao žanr doživeti u Brazilu pravu renesansu.
Jedna od njenih karakteristika je brutalnost koja krucijalno obeležava brazilsku svakodnevicu. Uprkos tome što se bave raznovrsnom tematikom, pripovetke su srodne i međusobno povezane na neobičan i neočekivan način. Neke bitno odražavaju kulturna previranja koja su uticala na način razmišljanja današnjih Brazilaca. Autori priča u ovom izboru su Ruben Fonseka, Oriženes Lesa, Nelida Pinjon, Moasir Sklijar, Žoan Silverio Trevizan, Bernardo Karvaljo, Andre Sant’Ana, Marija Lindgren i Luis Fernando Verisimo. Posle antologija priča Od Haitija do Madagaskara, antologija meksičke, indijske i kineske priče, "Clio" nas ovim delom uvodi u jedan drugačiji, pikarski, pitoreskni, snoliki Brazil - preko najlepših priča njegovih najboljih pripovedača.


Hiljadu i jedna smrt, Serhio Ramires
Dereta, 2006.
preveo Vladimir Matković

U ovom romanu čitalac kroz objektiv kamere Santjaga Kasteljonea, jednog od najenigmatičnijih likova u savremenoj hispanoameričkoj književnosti, upoznati halucinantno naličje naših unutarnjih svetova.
Suočiće se i sa poraženim fantazijama i utopijama. Roman širi svoje rukavce od Grejtauna u Nikaragvi do varšavskog geta i kartuzijanskog manastira na Majorki. Evo samo nekoliko junaka ovog dela: moskitoski kralj, kraljica Viktorija, Napoleon Treći, nadvojvoda Luis Salvador, Flober, Turgenjev, Žorž Sand, Šopen.Svi oni, baš kao i intrigantni Vargas Vila i majstor pripovedanja Ruben Dario, stanuju u ovom romanu. Ramires pripoveda superiorno, vešto, a ovim romanom vladaju sporo vreme i snolika atmosfera. Pored pisanja, Ramires je još stigao da bude i revolucionar u Nikaragvi, gde je i rođen 1942. godine. Za književni opus dobio je niz međunarodnih nagrada. Hiljadu i jedna smrt prvi je Ramiresov roman koji se pojavio na srpskom.

Sanja Domazet