01.01.00
Danas
29.07.2000.
Zamke istorije
Postoji vreme za zivljenje i vreme za umiranje. Vreme umiranja je i vreme secanja, preispitivanja, ponovnog upoznavanja i razaznavanja proteklog zivota: sa tugom, ironijom, cinizmom, bolom. Za glavne junake Kastratovicevog romana, to je i vreme upoznavanja dva tako bliska bica, kao sto su otac i sin. Otac na samrtnickoj postelji, sin na stolici kraj nje bdijuci nad ocevom bolescu, secajuci se, sanjajuci, oblikujuci zivotnu pricu, tako tipicnu, a sasvim posebnu.
Godine posle Drugog svetskog rata, otac sudija koji ne prihvata i prezire vladajucu ideologiju, ostavlja svome sinu, buducem kolegi-advokatu, secanje na ceste odlaske u zatvor, mukotrpnu svakodnevicu ideolosko obelezene porodice, ali i svoje sudijsko iskustvo iz slucajeva koji razotkrivaju i sustinu vlasti, ali i sustinu i "nutrinu" ljudskih bica. Neki od tih slucajeva su sami za sebe male psiholoske studije, dovoljno slozene da bi mogle biti teme neke posebne price.
Uz "spoljni" zivotni okvir, postoji i onaj drugi, intimniji, zatvoreniji, porodicni: odlasci sa ocem na pecanje, na letovanje, u lov, na putovanja; razgovori, rasprave, medjusobno osluskivanje i prepoznavanje. Tako se pomalja lik oca, coveka veoma jasnih moralnih nacela, ali i mudrog razumevanja: "Sve ima dva lica. Uostalom, kako koga kolevka zaljulja", coveka koji je vise od svega zeleo da ide na pecanje, da igra sah, ali nije mogao umaci zamkama "istorijskog vremena".
Tako se u sinovljevoj "stalnoj borbi sna i uspomena" odmotava pred ocima citaoca zivot koji i nije nista drugo nego ona slika sa pecanja: na vrbovom prutu vise upecane ribe: "vece pokrivaju manje". Visi i onaj klen, koga cak i pecarosi mnogo ne vole jer ima dosta kostiju.
Nema u ovom romanu Strahinje Kastratovica niceg suvisnog, niceg pateticnog, niceg visokoparnog. A svega ima: izvanredne atmosfere, precizno oblikovanih likova, originalnih metafora, vestog propovedanja, dobro komponovanih celina. Bez obzira sto je ovo prva Kastratoviceva knjiga ona je napisana jezikom i stilom ozbiljnog i iskusnog majstora reci.
G. M.
01.01.00
Politika
10.02.2001.
Savremena proza
Dobro napisan roman
Strahinja Kastratovic: "Klen na vrbovom prutu", s predgovorom Nikole Miloševica; izdavac "Filip Višnjic", Beograd, 2000.
Sve ono važno što se moralo dogoditi, vec se dogodilo danas, u prvim božicnim satima, tokom moje smene, u ovoj neprijatnoj tišini, bez mnogo reci, bez ijednog suvišnog gesta, pa cak i bez suza. Posle svega, ostaju nam samo besmislene formalnosti oko ukopa i mucni obicaji sahrane - kaže se pri kraju prvog Kastratovicevog romana koji je privukao znatnu pažnju i kritike i publike u prethodnoj godini. Ako je koji citalac i posegao za ovim romanom podstaknut vanknjiževnim razlozima (imenom koji autor donosi iz druge profesije), vec posle prvih stranica oni su ustupili mesto cisto književnim.
"Klen na vrbovom prutu" ispripovedan je kao nemi ili poluglasni dijalog sina-pripovedaca i umiruceg oca, Filipa, tokom najveceg porodicnog praznika. Jednolicnosti spoljašnjeg dešavanja suprotstavlja se složeni i bogati pripovedacev unutarnji život. Malo znam o tom starcu, koji polako zamice na drugu stranu života, sabira se on na pocetku romana. Zato se spušta do pocetaka svoga pamcenja da bi rekonstrukcijom ocevog života upoznao ne samo njega, nego i samoga sebe, svoje strahove i svoj put sazrevanja. To što su i jedan i drugi iste profesije, pravnici (otac - predratni sudija, sin - advokat) koliko podstice njihovu bliskost, toliko naglašava i medusobnu udaljenost koju nisu uspeli da predu, bar ne do ovog trenutka.
Prolazak kroz uspomene
Na stranicama romana se neprestano smenjuju - cineci pripovedanje izuzetno dinamicnim - pripovedacka sadašnjost (bolesnicka postelja, infuzije, nesanica) sa pripovedacevim uranjanjem u svet detinjstva i mladosti, ispunjenim ratom, siromaštvom, ali i cestim boravcima u prirodi koja je, valjda zbog secanja, sve vreme preplavljena svetlošcu. Osnovni kontrast prošlost - sadašnjost realizuje se kroz niz dodatnih obeležja koja uspostavljaju semanticku gustinu romana, kao što su pun život-vegetiranje ili uzvišeno-nisko ili duhovno-telesno.
Samo jedan od zaista brojnih primera za ilustraciju. Svestan da umire, otac svoju skupocenu i retku pušku zaveštava unuku (da je povremeno cisti i podmazuje da ne bi zardala). Pomalo je to mitska situacija u kojoj su mladi prinudeni da preuzmu i obaveze i pocasti starijih: u njoj se život istovremeno i osipa i uspostavlja. Ali, odmah posle ove recenice citamo: sa šestog sprata iznad nas sruci se voda u klozetsku šolju i otice naniže. Zaveštanje i povlacenje vode iz kotlica ne poništavaju jedno drugo: od uzvišenog do niskog, vec nas je odavno naucila moderna umetnost, veoma je mali prostor.
U pripovedacevim secanjima bitno mesto ima ideologija, tacnije pustoš ideologije koja se sve vreme nadvijala nad sudbinama glavnih likova prazneci njihove živote. Nerealna politicka ideja i nesposobni ljudi koji su je provodili opstajali su samo zahvaljujuci strahu (koji je bio realan) tako da je Filip sa puno prava u jednom trenutku mogao da kaže kako se citavog života samo protiv straha i borio. Scene sa Filipovog sudenja komunistima, suceljavanja dvaju životnih shvatanja, bez gotovo ijedne dodirne tacke, ili slike ocevog hapšenja, zajedno sa strahom koji su izazvale, zauvek ostale u decakovoj svesti, idu medu najlepše stranice romana. - Iz tog iskustva proizašla je oceva sklonost ka cinicnim, što znaci zasnovanim na logici, komentarima ljudskih i društvenih postupaka. Cinizam je u tome vremenu (a verovatno je u svakom) bio znak duševnog zdravlja, a njegovo odsustvo, tj. odsustvo distance prema dogadajima, znak duševne bolesti.
Katarzicna priroda price
Dok sedi kraj postelje, pripovedac se seca brojnih detalja naizgled nejednake važnosti: slike oca sa mladom ženom na fotografiji o kojoj nije mogao da sazna ništa, boravka sa ocem u Kraljevu i neobicnog susreta u kojem se sastavilo vreme, epizode sa šumarom-lovocuvarom, Lazarevim ubistvom, itd. Mnoga od ovih secanja podupiru, autoru izgleda dragu tezu, o preokretanju ljudskih sudbina sa stanovišta moci i uloga koje su im date da igraju, ali sve one svedoce kako se život, uprkos otimanju i obnavljanju, neprestano tanjio. Iz istih prostora dolazi i naslovna sintagma klen na vrbovom prutu, višeznacna u svojoj jednostavnosti: njome se imenuje ocev paralelni i jedini puni život u oskudnom vremenu, sudbina pojedinca u ideologizovanom vremenu i, u završnoj slici romana, znak koji kao da stiže iz onog sveta iz kojeg do nas ništa pouzdano ne može da dopre.
Za razumevanje romana veoma je bitno i i to da pripovedac staje pred ocevim poslednjim trenucima (sve ono važno što se moralo dogoditi, vec se dogodilo danas), ali iz više razloga ukljucuje, bitno razlicite od ocevih, scene majcine bolesti i umiranja. Ako ove druge pokazuju kako starost može da nagrdi coveka, pažljivo vodena prica o ocu ima katarzicno dejstvo: ona nam govori šta sve, gotovo nužno, mora da se propusti u odnosima sa najrodenijima i šta, nasuprot tome, mora da se ucini da ljubav koja se cuva za njih ne bi postala jalova i (samo)okrivljujuca.
"Klen na vrbovom prutu" jeste dobro napisano delo, bez velikih uzleta i bez ikakvih padova, sa veoma dobro odabranim i komponovanim detaljima. On nece (niti je to, po svemu sudeci, bio autoru cilj), doprineti razvoju srpskog romana, ali, zauzvrat, uveliko potvrduje njegove visoke domete.
Aleksandar JOVANOVIC