21.01.07
Ja sam stari advokat sa različitim ljubavima
Strahinja Kastratović, pravnik, slikar i pisac, o novom romanu
Slikam, ali ne smatram se slikarem. Pišem i sebe ne smatram piscem. Ova medijska revolucija dirnula je upravo pisanu reč, sve je sažvakala na Internetu, a svi živimo kao da proživljavamo poslednji dan
"Ima li bilo šta trajnije od smrti; da li je jedino ona ozbiljna i večna? Život, kao cirkus, dođe i mine, ostavljajući za sobom; samo slamu i opiljke. Naš strah od smrti je neizlečiv, svaka nada ništavna i mala. Kad smo u njenoj vlasti, uzaludno se trudimo. Nema te ljubavi za životom koja nas može spasti", zapisao je Strahinja Kastratović u svom poslednjem romanu "Ljubav opasana tugom" gde, za razliku od prethodnih knjiga o starosti, smrti i otuđenju, pisac progovara o - ljubavi.
Da li je bilo neminovno da već u naslovu romana ljubav "opašete" tugom?
- Sama sadržina knjige opredelila je ovaj naslov. Mislim da je pomalo patetičan. Ipak, ljubav se uvek više meri tugom nego radošću. Pošto sam ja implicitan, pokušao sam da ono što je u životu neočekivano pretvorim u realno, da iščekivanje prevedem u susret, da te dve čestice u vasioni spojim u jednu mističnu ljubav.
- Iako na prvi pogled tako izgleda, moj junak, slikar nije zaljubljen u lik žene koju slika, već u stvarnu ženu za koju je znao da negde postoji, da će je sresti pre ili kasnije. I ta žena, čestica sa druge strane zemljinog polutara, sa Kube, takođe ima svoje opsesije o čoveku koga će voleti. Veoma usamljena i nesrećna zbog tragedije koju je doživela u Havani, ona iščekuje susret, koji se zaista događa, ovde u Beogradu, gde je ona došla sa državnom muzičkom trupom na samo nekoliko dana.
- Oni se odmah prepoznaju, ali je njihova ljubav pod senkom neminovnosti skorog rastanka. Uzimaju se u punom žaru, intenzivno, znajući da se sve okončava istekom njene zadnje predstave i njenim povratkom u Kubu. To je najteži deo priče. Zato je njihova poput svih drugih ljubavi opasana tugom.
Vaš roman otvara jedno krupno i teško pitanje: da li smo više skloni ljubavi ili samoći...
- To pitanje je ima smisla. Bez ljubavi mi smo uvek sami, i onda kad smo u mnoštvu. Sva čovekova trka kroz život jeste uka, trka za fizičkom egzistencijom s jedne strane i besomučna trka za ljubavlju s druge. Čovek koji nije voleo kao da nije živeo. Prošao je nezapaženo, mimo nas, duboko nesrećan i nezadovoljan.
Iako ljubavni, i ovaj vaš roman korespondira sa vašim prethodnim delima utoliko što još jednom dokazuje da su smrt, samoća i starost vaše opsesivne teme. Da li je tako?
- Ja sam opsednut starošću, samoćom, bolešću, a naročito smrću, tom večnom temom koja je mučila sve misleće ljude. Ceo naš život jeste putovanje prema smrti. U sredini, od rođenja do umiranja, jedina svetla tačka je ljubav. Sve ostalo je muka i čemer.
- Tako smrt počinje da bude deo života i mi smo svi opsednuti smrću, ali o tome nerado govorimo, plašeći se da ne pokvarimo to malo parče života koje nam je dato od Boga. Biti okrenut ka smrti, to znači biti više vezan za život, više ga razumeti, više mu se diviti i držati ga se grčevito. Dok on traje, traje sve. Kad on prođe, onda nastaje mrak, odlazimo nekuda odakle se niko nije vratio da nam kaže kako je tamo, na toj drugoj strani.
Koliko vam advokatska profesija pomaže na polju književne građe, s obzirom na to da zadire u samo tkivo ljudskih života?
- Moja profesija je dosta životna i dosta gruba. Ja sam na strani nekog naličja života. Hteli ili ne hteli, mislim da će to svaki pisac priznati, svaka knjiga je u osnovi autobiografska. Advokati i pisci su najveći lažovi, jer nad malim događajem naprave najviše kule. Autobiografija je samo početak priče. Dok opisujemo jednu ličnost, mi tačno opisujemo nekog koga znamo, samo ga stavljamo u naše okvire, našu logiku. Sve što se u knjizi događa je jedna univerzalna laž u koju čitalac mora da poveruje, jer je ta laž utemeljena na životu, pa često i iznad samog života.
Kako biste se zapravo vi sami predstavili, kao advokat koji piše i slika ili imate neku svoju kombinaciju?
- Svi pisci pišu knjige zbog sebe, a ne zbog drugih. Danas više nego ikada ranije. Ova medijska revolucija dirnula je upravo pisanu reč, sve je sažvakala na stranice Interneta, ali svi živimo kao da živimo poslednji dan. Da nije subjektivnih osećanja samog pisca prema pisanoj reči, u ovom vremenu u kome živimo pisanje bi bilo uzaludan posao.
- I verovatno bi se polako umetnost gasila kao što se gasi zatrpana novom tehnološkom revolucijom u kojoj nema mesta za umetnike. Manje slikam, jer ređe odlazim na suđenja. Svi moji crteži nastali su od likova koje sam viđao u sudnici. To su izbezumljena, preplašena, iskrivljena lica, u nekom košmaru. Kasnije, te crteže samo dorađujem ovom ili onom tehnikom. Slikam, ali sebe ne smatram slikarem. Pišem i sebe ne smatram piscem. U osnovi, ja sam samo jedan uspešan stari advokat sa dosta različitih ljubavi.
O čemu je novi roman koji pišete?
- Ne bih da pričam o tome, jer sam sujeveran, a i strah me je da li ću ga ikad dovršiti. Pa, ipak to je priča o životu jednog sudije. Knjiga ima radni naslov "Ćutanje sudije Sergeja Filatova". Kao i u mojim prethodnim delima i ovde pišem o bolestima, starosti i jednoj prevari koja će obeležiti život jednog istražnog sudije koji vodi jedan proces i ne znajući da zapravo sudi ljubavniku svoje žene...
UMETNICI SU ZABORAVLJENA KATEGORIJA
- Piše mi nedavno jedan prijatelj da je na Sajmu knjiga među mladim osobama napravljena jedna anketa sa pitanjem "Znate li ko je pisao Anu Karenjinu?" Od deset ispitanika samo njih dvoje je znalo odgovor! Zamislite koliko je vremena uložio jedan Tolstoj pišući jednu takvu kapitalnu knjigu, ali koga to više zanima? Mnogo su važniji modni skupovi, modne revije, folk pevačice sa kratkim suknjama... Umetnici su gotovo zaboravljena kategorija i materijalno toliko uniženi da to najbolje svedoči o promeni odnosa običnog čoveka prema umetnosti, posebno prema pisanju.
Mila Milosavljević
05.11.05
Život je borba za život
Strahinja Kastratović
ZAPOČEO sam treći život. Iz prethodna dva sam pobegao. U ovom, trećem, tražim smisao stvaranja, uveren da u njemu postoje i druge boje sem crne. Uostalom nikada nisam bio sam. Najčešće se družim sa samoćom.
Načinom okončanja, samo naizgled umišljene ljubavne veze, koja se negde na polovini knjige pretvara u stvaran emotivan odnos između sredovečnog slikara i mlade kubanske balerine, a koji se prekida posle tri dana njenog trajanja, objektivnim životnim razlozima, slikar shvata da je dva života odživeo i da je potom što je Kubanka otputovala, započeo treći život kaže Strahinja Kastratović. Izgovarajući ovu ključnu rečenicu, on sluti da mu se primiče starost u kojoj više nema velikih događaja, a koju boji crnim bojama, kao metaforu beznađa, premda se time olako ne miri, uveren da u tom trećem životu ima i drugih, prijatnijih boja od crne.
Primajući Nobelovu nagradu, Fokner je kazao da umetnost mora bar malo više da opominje i da najmanje 51 odsto bude na strani onih koji svet vide kroz prizmu pesimizma. I Vi pripadate tom soju pisaca?
U osnovi život je grub i uglavnom satkan od naših velikih nezadovoljstava i malih radosti. Nije to pesimističko gledanje na život. Razmislite samo kako nam dani prolaze, protiv čega se sve borimo. Život je borba za život, teška i nepoštedna. Smisao naših života je uglavnom u potrebi da podarimo život onima koji će doći iza nas, i koji će nalik nama proći istom ili sličnom putanjom tuge i radosti. Međutim, život ima nečeg magičnog, neobjašnjivog, nebeskog, što je iznad saznanja našeg uma. Drugačije ne možemo da objasnimo zašto se do poslednjeg daha borimo za njega.
Priča o gubitniku, u stvari je priča o čoveku ne samo proteklog veka nego i duže?
To pitanje stoji u direktnoj vezi sa mojim gledanjima na život. Niko ko živi nije gubitnik, ako ne traži mnogo od života, ako razume sve njegove pretnje i upozorenja i sa njima se saglasi. Ako nije tako, onda smo svi gubitnici, ko veći, ko manji, zavisno od naših očekivanja i ambicija.
Sličnu tezu o životu i ljubavi, da nisu ono što mi o njima mislimo, izneli ste i u svom prvom romanu "Klen na vrbovom putu"...
U svom prvom romanu "Klen na vrbovom putu", pravio sam samo retrospektivu života jednog starog advokata pored čije samrtničke postelje sedi njegov sin. Dok čekaju jutro i smrt, zajedno odmotavaju film svojih sećanja, glasno ili ćuteći. Mislim da je to knjiga o ljubavi i tugi, a ne priča o gubitnicima. Konačan zaključak romana jeste da se u životu ništa značajno nije dogodilo što je bilo važno pamtiti i u njemu uživati sve do tog sudnjeg dana. Konačna poruka ove knjige upućuje na zaključak da se u životu glavnog junaka ništa značajno nije dogodilo što se drugima ne događa.
I roman "Pola dana hoda do smrti" je slična priča o porodicama koje svaka na svom putu prolazi kroz "tunel istorije"?
U pitanju su tri različite sudbine, tri porodice koje su među sobom čvrsto povezane u postojećim životnim okolnostima. Priča je o jednoj ruskoj, češkoj i srpskoj porodici ispričana životima njenih junaka koje predstavljaju starice koje se među subom druže, ispunjavajući svoje poslednje dane razgovorima o onome šta je bilo, i šta je sada. Često mi kažu da je to veoma teška i mučna knjiga, koja zaboli svakoga ko je pročita. Suprotno od toga mislim da je ovo najbolja knjiga koju sam napisao. Uistinu, ona govori o bolesti, starosti, samoći, o slutnji skore smrti, zadirući u isto vreme u životnu dubinu svake od tri porodice.
Duboki bol
PITAMO autora može li umetnost, pa prema tome i književnost, da "izleči" čoveka.
Postoji književnost koja zabavlja, koja nas veseli, koju čitamo na plaži, onda kad smo u dokolici. Postoji literatura koja lagano klizi preko života, kao kajak iznad duboke vode. Međutim, prava literatura mora duboko da zaronii da zaboli, onoliko koliko ceo život ume i može da zaboli. Dakle, pitanje je na koji će se način ko "lečiti" i sa kakvim knjigama.