22.11.03 Politika
Starost kao kob
Strahinja Kastratović: "Pola dana hoda do smrti"
Prva lektira novog romana Strahinje Kastratovića, sa baroknim onim naslovom "Pola dana hoda do smrti" i već odnegovanim sposobnostima da se izbegnu u najvećoj meri opšta mesta, može da pruži razloge za zaključak da je reč o "starom dobrom romanu" (Džon Bart) koji nam toliko nedostaje. Međutim, kasnija analiza uzbudljivo otkriva da je pred nama knjiga koja polifono i nadasve atraktivno prepliće sudbine svojih ostarelih junakinja na način silno izduženih, osedelih perčina neke bivše epohe.
Smrt koja se spominje već na prvoj strani romana, obnovljeno i opasno korozivno hara i u svom odsustvu i na samom kraju: "Strah me je, Rozalija, da nikada nećemo umreti". U pitanju je, dakle, ono famozno međuvreme nedešavanja, u kome se, i prema Kjerkegoru, u neprebolnom staračkom dremežu, ostvaruju tek iluzije uspomena. Ili, kako je tvrdio beogradski nadrealista, ono tavorenje u kome se ima vremena za sve, čak i da se umre.
Život u egzilu
Postavljena vijugavo duž vremenske vertikale čitavog prethodnog nam stoleća, radnja tog romana računa sa datumima Prvog i Drugog svetskog rata, jedne revolucije, ali i balkanskih ratova devedesetih godina. U jednom trenutku kao da je u dijalogu sa Milošem Crnjanskim i njegovim "Romanom o Londonu", Kastratović totalni, to će reći jedini život vidi kao Odesu koju napuštaju brodom gusto se tiskajući carski oficiri, njihovi konji, žene koje tu počinju da plaču i ne prestaju da suze rone sve do kraja života.
Tako se život u egzilu pretvara isto u zatočeništvo, uglavnom doživotno, a vaskoliki dani i noći ostaju da važe tek kao povod za priču. Četvrtoga nema, a Rim je daleko, kako je već poručivao Osip Mandeljštam.
U vremenskoj raspuklini gde su granične imenice Odesa i Vukovar, zdanje ovoga romana niče pred nama sve uzbudljivije i prijemčivije kako pritajeno i nekako sve voljnije promiču njegove stranice. Primer dostojan svake pažnje: naši romani novijih datuma, isto i u maniru postmoderne, najdovitljiviji su, mahom, na samom početku. Posle, posle se tako neinspirisano gube u jatu asocijacija i kolaža. Mareći, tako, svetlucavi sjaj detalja, a nikako ukupnost samu.
Tri različita porodična kruga koja se, kao u rasveti Arlezijanke Pabla Pikasa, približavaju i mimoilaze, potiru i dramatično odvijaju, u osnovu su bezmalo seizmografski precizno zabeleženi atlasi prinude, velikih i svakojakih naših, tragičnih najčešće, razmimoilaženja, prekida na vezama, nesporazuma svake vrste. Irina Pavlovna, Rozalija, Marta, pre svega, idu u red postvarenih likova prvoga reda. Ne mogu se ne prepoznati u sivoj, gerontološkoj magmi nestajanja koja je još, ipak, život.
Ima rečenica Strahinje Kastratovića koja naoko jednostavno i u prvi mah jednostrano atribuira to stanje uslišene letargije, naknadno dodeljenog predsmrtnog časa koji je toliko blizak: "Taj je izgled samo podržavao njenu starost". U pitanju je, eto, jedno jedino godišnje doba, starenje kao nepotrebna ničija zemlja, svačije vreme, prinudna dokolica.
Odnegovani rukopis
Pamteći bezmerno, i to u širokom objektivu od one crnomorske lađe koja je pola Rusije iznela iz zavičaja, ali i inflaciju i laži naših poslednjih ratova, ova umna knjiga nastoji da se u ime svih nas identifikuje sa tragizmom bar nekoliko naraštaja. "Video sam i sebe kako mrtav na mirnoj vodi Crnog mora okružen leševima konja, otvorenih očiju i naduvenih stomaka".
Verodostojnost malenih stvari, pogled jednog čoveka, vesti iz ratnog Sarajeva, polurasveta nad srebrnim poslužavnikom i Skarlati koji se izdaleka čuje, velike brige irskog setera Arona i izukrštani fragmenti snova koji nam još jedini preostaju, sve to bez sumnje veoma dobro i posve uzbudljivo stoji u ovom romanu koji je naoko usput, mimo svoje volje katkad a počesto i van nastojanja da se ispričaju bitne one priče zagubljenih i izgužvanih naših života, domašio možda najatraktivnije trenutke savremenog nam romana.
Kao što se već tačno pokazalo i u prethodnom romanu Strahinje Kastratovića "Klen na vrbovom prutu", u naš roman je kročio autor izvedenog, odnegovanog rukopisa, autentičan predstavnik građanskog romana koji nam je, čak i u izduženom vremenu proteklih decenija, bio nasušno potreban. I baš stoga što je tradicija tog urbanog, čitljivog, disciplinovano raspričanog romana veoma istanjena, sasvim je dopušteno da se autor baškari i slobodno krstari neispoljenim onim sudbinama, nezabeleženom štivu naših posuknulih fasada i nestalih porodica. Strahinja Kastratović je u ovom, svom drugom romanu to činio bez zazora. Čak nekako razdragano, nalik na adolescentsku upitanost. Usuđujem se da primetim kako je i u tome jedna od znamenitih vrlina ove bogate sveske koja zaslužuje veliku čitanost. "Ne probijajmo se uvek do krajnjeg cilja. Uz put ima toliko toga zbog čega vredi zastati". Tako je, unapred, Elijas Kaneti dao za pravo romansijeru Kastratoviću: tkivo prepleta, malenih zamki, dugog ćutanja u snenim popodnevima, inflatorni strahovi, samoća kao život, a život kao zla, no ipak jedina kob.
Jedna od najčistije ostvarenih naših građanskih saga o nestalom svetu i umiranju. Baš ovde.
Draško REĐEP
03.09.03 Politika
Novi roman Strahinje Kastratovića
Knjiga o samoći
Beogradska izdavačka kuća "Prosveta" objavila je novi roman advokata i pisca Strahinje Kastratovića. Neobično lepog imena, "Pola dana hoda do smrti", ova je knjiga drugo Kastratovićevo prozno delo; prvi roman, "Klen na vrbovom prutu" naišao je na vrlo dobar odziv kritike i čitalaca i, kako je juče u knjižari "Geca Kon" u Knez Mihailovoj u Beogradu podvukao Milisav Savić, direktor "Prosvete", dobio je i priznanje, nagradu "Branko Ćopić".
Roman "Pola dana hoda do smrti" je, prema rečima Savića, jedna vrlo dobra knjiga koja, budući i bolja od piščevog proznog prvenca, "pokazuje da je Strahinja Kastratović pravi pisac". U romanu je reč o sudbinama tri porodice: jedna je crnogorsko-srpska, druga ruska emigrantska, a treća slovačka. Junaci knjige bliže se smrti i, vraćajući se u prošlost i sećanje onoga što je u životu bilo, shvataju da pored smrti koja je neminovna ostaju samo još promašene i neostvarene ljubavi. Kastratović u ovom delu, napominje Milisav Savić, rečenicom koja je "andrićevski i prustovski gusta", stvara predivne paralelne priče, i izdvaja divne detalje, po kojima se vidi da je napisao "jednu zaista dobru knjigu". Savić je juče čak kazao da je "Pola dana hoda do smrti" verovatno i najbolja knjiga proze koja se pojavila u ovoj godini.
Predgovor romanu Strahinje Kastratovića napisao je akademik Nikola Milošević, koji je delo slikovito opisao kao reku sa tri toka, i bezbroj rukavaca. Bez obzira na nacionalne, i lične sudbine, junaci ove knjige, rekao je Milošević, uviđaju da su im sudbine iste. Nikola Milošević je posebno istakao umeće pisca da individualizuje likove i, napominjući da će reći tešku reč, kazao da u romanu "nema nijednog lika koji nije izvajan rukom majstora".
Strahinja Kastratović je upozorio čitaoce da moraju biti strpljivi dok čitaju prvih stotinak stranica (roman ih sadrži 430), jer je namerno želeo da beketovski uspori radnju. Podsećajući da je njegova osnovna profesija advokatura, autor je dodao da se nalazi u vakuumu, i da je usamljenik koji bi hteo da bude i advokat i pisac. Ipak, ostajući dosledan advokatskom pozivu, napomenuo je da je i kao pisac i kao advokat uvek nezadovoljan jer je perfekcionista, te da bi, kao što to čini i sa žalbama i poslovnim pismima koje piše, i knjigu koja je pred nama sada mogao i hteo da izmeni bar za 30 do 40 odsto!
– Ovo u biti jeste knjiga o samoći, i smrti, što su večne teme – kazao je još Strahinja Kastratović, inače autor i slike na naslovnoj stranici romana.
A. C.