Mediteranski brevijar

14.09.07 NIN

“Mediteranski brevijar” Predraga Matvejevića, knjiga koja mu je donela svetsku slavu, osvrće se i na Srbiju, kojoj hrvatski PEN poriče povezanost sa “kolevkom evropske kulture”

Nastojanje hrvatskih izdavača da svoje knjige ponovo prodaju na srpskom tržištu doprinelo je da u beogradske knjižare, po drugi put, stigne i Mediteranski brevijar, ovde nekada veoma prisutnog i rado čitanog pisca i polemičara, prof. dr Predraga Matvejevića. Premijerno, to se desilo kasnih osamdesetih kada je i ovaj Brevijar, koji je jedan francuski kritičar častio epitetom “čudesni”, objavljen u Zagrebu. A onda, u nacionalističkom ludilu koje se iz Hrvatske prelivalo u Srbiju, i obratno, po sistemu spojenih sudova, on, Brevijar, kao i sve druge Matvejevićeve knjige, nije zadugo bio poželjan ni tamo ni ovamo, ni kod Hrvata, ni kod Srba, zbog čijeg je međusobnog klanja njihov autor bio istinski konsterniran i nesrećan. I rastrzan između imperativne odanosti braniteljima hrvatske slobode i solidarnosti sa onim tamošnjim Srbima koji su opet stradavali samo zato što su druge nacije i vere.

Poput mnogobrojnih Hrvata i Srba koji su morali bežati iz svojih domova, u egzil je, pre 16 godina, posle pucnjeva u vrata njegovog zagrebačkog stana, bio oteran i Predrag Matvejević. Obreo se najpre u Parizu, gde je od ranije bio predavač na Sorboni, da bi se trajno skrasio u Rimu i tamo na univerzitetu Sapienca takođe nastavio s profesurom. U nesreći, imao je sreću da za njim u Evropu i svet krenu i njegove knjige, a pre svega Mediteranski brevijar koji će mu u narednim godinama i decenijama doneti, nije preterano reći, planetarnu slavu. Od tada do danas, Brevijar je izašao na 21 jeziku, između ostalih i na tako retkim kao što su hebrejski i esperanto. Na tom svom obilasku sveta, svugde je nalazio privržene čitaoce i oduševljene kritičare. U Austriji jedan je, između ostalog, napisao da je Brevijar “oda Mediteranu, himna u najsvečanijem smislu”; U Britaniji da je “knjiga dragulj, kuriozitet i zagonetka; u Italiji da je “postao klasika”; u SAD da niko ne “može posumnjati da će ovaj brevijar pripasti posthumnoj Borhesovoj biblioteci” itd. Veliki italijanski pisac i intelektualac Klaudio Magris reći će, u svesno panegirički intoniranom Uvodu u Mediteranski brevijar, da nam ova fascinantna knjiga otkriva jednu, posve originalnu fenomenologiju mora.

Uporedo sa slavom koju mu je donosila ova knjiga, Matvejevićev spisateljski i intelektualni rejting rastao je i zbog njegovog duhovnog i humanističkog angažmana, u komunističkoj eri kroz suprotstavljanje totalitarizmu, a u devedesetim povampirenim nacionalizmima, etničkim čišćenjima i ratnim sukobima. Mnoga priznanja stizala su mu i zbog toga, a poslednje upravo ovih dana kada mu je Ankona dodelila nagradu “Mediteran mira”, ustanovljenu u okviru Festivala mira koji se održava u tom gradu. U obrazloženju se kaže da mu je pripala koliko zbog njegovog doprinosa miru među narodima, toliko i za zasluge u književnosti, a posebno za upravo objavljeno novo, čak deveto italijansko izdanje Mediteranskog brevijara. Jedan citat iz njega bio je i više nego prigodni moto ovog festivala; u njemu Matvejević kaže da “prave mediteranske granice nisu one državne, ni nacionalne, već nalikuju krugu krede koji se stalno nadopisuje i briše, koga talasi i vjetrovi šire i stišću. Prave granice Sredozemlja su prije svega naši osjećaji.”
Stoga nije nimalo neobično što Matvejević Srbiju, i posle raspada Jugoslavije i državnog osamostaljenja Crne Gore, vidi u mediteranskom okruženju i što se nije odazvao pozivu Hrvatskog PEN centra da proletos bojkotuje skup o mediteranskoj kulturi koji je u Beogradu organizovao Srpski PEN. U telefonskom razgovoru sa autorom ovog teksta, iskazivao je tada razočaranje odlukom hrvatske delegacije da ne doputuje u Beograd i porukom iz pisma predsednika Hrvatskog PEN-a prof. dr Zvonka Makovića da Beograd nema pravo na organizaciju takvog skupa jer nije grad na moru niti je Srbija mediteranska zemlja. Pošto ga je bolest sprečila da dođe u Beograd, Matvejević je poslao napisan referat i objavio ga u ovdašnjoj štampi. Posle dobijanja priznanja u Ankoni, za NIN je u utorak izjavio da je na festivalu zaključeno da u sekciju za mir na Mediteranu treba da budu uključene sve zemlje koje imaju izlaz na more ili su u njegovom zaleđu, kao što je Srbija.

U svom Brevijaru Matvejević takođe piše, s toplinom i razumevanjem, o Srbima i njihovim zemljama u ozračju mediteranske istorije i civilizacije. Dva najnovija njegova izdanja pojavila su se upravo između dva beogradska Sajma knjiga. Prvo (iz 2006) je posebno zanimljivo zato što predstavlja divot-izdanje i što donosi podatke o evropskoj i svetskoj recepciji knjige i autorovu belešku o njenim metamorfozama i nesvakidašnjoj sudbini. NIN-ovim čitaocima prenosimo je u celini, dok Brevijar još čeka svog izdavača u Srbiji.

Na kraju plovidbe

Autorova bilješka uz konačni rukopis Brevijara

Nekoć se govorilo o tome kako “knjige imaju svoju sudbinu”. Ova je knjiga dugo pisana. Dopunjavana je i prerađivana, od izdanja do izdanja. Odavno, već više od desetljeća, nije bila u izlozima naših knjižara. Wezini prvi odlomci pročitani su na Zagrebačkim književnim razgovorima 1973. godine i objavljeni u zbirci ogleda Prema novom kulturnom stvaralaštvu 1975. Prvo izdanje Mediteranskoga brevijara izišlo je u Zagrebu 1987. godine, slijedilo je drugo 1990, ubrzo potom i treće 1991. Sva tri je objavio Grafički zavod Hrvatske. Zatim su, devedesetih godina stoljeća koje je za nama, moje knjige prestale izlaziti u Jugoslaviji koja se raspala, u Hrvatskoj koja se s mukom stvarala. Razlozi tome nisu bili književni. Našao sam se u dobrovoljnom izgnanstvu – između azila i egzila, ni u jednom ni u drugom nego upravo “između”. Pisao sam druge i drukčije knjige, kakve se nisu mogle svidjeti domoljubima koji su, na raznim stranama, okradali domovinu. “Samo nam ti još trebaš“, bio je odgovor jednoga liberalnijeg zagrebačkog nakladnika kojemu sam u tome razdoblju ponudio Brevijar.
Moji sarajevski prijatelji, koji za troipogodišnje opsade svoga grada nisu mogli ići na Jadran, zatražili su moj pristanak da naprave pretisak prema posljednjemu hrvatskom izdanju (u jesen 1997. godine). Rado sam im ga ustupio, dodavši kratku posvetu – “onima koji dugo nisu vidjeli mora”. I Crnogorci su preuzeli na sličan način jedno izdanje, peto po redu (CID, Podgorica 2003). Ovo je dakle šesto. Prvo je bilo triput kraće od ovoga. Sad je pred čitateljima nova, završena knjiga – ako se knjige o Mediteranu ikad mogu posve završiti.

Mediteranski brevijar je u međuvremenu preveden na dvadesetak jezika. Od jednog prijevoda do drugog, proširivao sam poglavlja i dodavao nova: za Japance sam dopunio – oni su mi to tražili ističući da su otočki narod – meditacije o otocima, za Grke glose o manastirima, za Turke napomene o svjetionicima, za Arape podatke o starim kartama Al-Idrizija, za Izraelce refleksije o dijaspori, za ostale ono što sam mislio da knjizi nedostaje, npr. odlomke o jedrima, pulenama, olupinama i kršu, o agavi i ruži Jerihona te napose o magarcu, jednom od najvrednijih graditelja u primorskim krajevima. Rad u Evropskoj komisiji, u takozvanoj “Grupi mudrih” koja se bavila pitanjima Mediterana, pomogao mi je da doplovim do obale koje prije nisam vidio.

Uz ove bibliografske podatke spomenut ću još neke, osobne. Mostar, u kojem sam rođen, nije u primorju, ali do njega dolijeću morski galebovi i kroza nj propuhuju vjetrovi s mora. Rano sam djetinjstvo proveo u Šibeniku gdje mi je otac službovao. Imali smo malu barku i mrežu u njoj. Naučio sam plivati na šibenskoj Mandalini a roniti u Zlarinu, pokušavajući oponašati mladiće, starije od mene, koji su vadili koralje. Najranije su mi uspomene povezane sa žalima, raznim ribama, maslinom, suhom smokvom, rogačem, kaparom. Moj otac se rodio kraj Crnoga mora, u Odesi. Provodio je kao dječak ljeta na krimskim obalama koje se ne razlikuju mnogo od mediteranskih. Slušajući godinama njegove priče o rodnom kraju, ispunjene nostalgijom emigranta, zamišljao sam druga mora. Potom sam čitao o njima sve što mi je došlo pod ruku. Ono što sam vidio uspoređivao sam s onim što sam čuo. Tako se možda viđeno i ispričano, zamišljeno i pročitano, suočavaju ili sprežu i u ovoj knjizi?

Seleći se iz grada u grad, od Zagreba do Pariza ili Rima, mijenjajući, u odlasku ili povratku, stanove te, osobito radni stol i – ajme – computer, zagubio sam neke dijelove originala koji su već bili objavljeni u stranim izdanjima. Prevodio sam ih potom s francuskoga, talijanskoga ili engleskoga kako bih ih povratio u hrvatski izvornik. I to je jedan od apsurda emigracije, ne jedini.
Različiti su povratci naših Latinovića vlastitome domu. Netko se vrati s praznom torbom, netko sa stečevinom. Stečevina je nekad manje važna od povratka, nekad je sam povratak važniji. Rad u svijetu pomogao je autoru, zahvaljujući možda najviše prijevodima ove knjige, da ponegdje – kako se to kaže – stekne ime. To ne znači mnogo – svijet brzo zaboravlja, naša se imena teško pamte. Ovo izdanje pruža mogućnost našim čitateljima i kritici – to mi se čini važnijim – da nakon tolikih ljeta prvi put upoznaju Mediteranski brevijar u cjelini. Ne kanim ga širiti. Stari su mudraci upozoravali pisce ovakvih knjiga kako valja odoljeti kušnji da brevijar pretvore u evanđelje.
Poznata mi je takva kušnja. We se nije bilo lako riješiti. Sad sa smiješkom govorim o njoj.

Zagreb – Rim, jesen 2006. godine.

Sava Dautović