04.06.09 Politika
Mudra prepiska uvrnutih naučnika
Najgore priče o braći Grim, Luis Sepulveda i Mario Delgado
„Najgore priče o braći Grim” Luisa Sepulvede i Marija Delgada Aparaina podseća na važnost stalne veze duha sa stvarnošću
Mudrost često deluje kao ludost, naročito kada se mnogo bavi sobom, a naučnici i mudraci oduvek su bili čudni za svoje sunarodnike. Ali, kada se dva umetnika kakvi su Luis Sepulveda i Mario Delgado Aparain udruže da napišu roman pod nazivom „Najgore priče o braći Grim” („Paideja”, prevod Jelena Petrović) o dva uvrnuta naučnika izgubljena u prostoru i vremenu, onda je to dar istinske preporođene prostodušnosti.
Ona otkriva mnogo o autorima, ali pre svega, kao i svaka humoristička priča, otkriva i neke duboke istine. Ljudi pod diktatorskim režimima, kao po običaju, imaju najbolji smisao za humor...
Luis Sepulveda rođen je u Čileu 1949. On je čovek teatra, a bio je zadužen za kulturu u okviru administracije Salvadora Aljendea. Posle puča iz 1973, koji je na vlast doveo generala Augusta Pinočea, Sepulveda je dve i po godine proveo u zatvoru. Uslovnu slobodu dobio je zahvaljujući zalaganju nemačkog ogranka organizacije Amnesti internešenel. Kao pravi neposlušni građanin, Sepulveda je sa prijateljem organizovao pozorišnu trupu, „žilu kucavicu otpora”. Posle izbegnute doživotne robije, ponovo je utekao i nastavio da „mingluje” između prijatelja u Urugvaju, Argentini, Brazilu, Paragvaju, zatim i Evropi. Izučavajući latinoameričke Šuar Indijance zaključio je da Latinskoj Americi, kao ruralnoj sredini, uopšte ne odgovaraju marksistički i lenjinistički pogledi na svet.
Mario Delgado Aparain (1949), Urugvajac, novinar, pripovedač i univerzitetski profesor, takođe voli da piše o ljudima koji su sačuvali iskonsku svežinu duha, o ljudima prirode, koji umeju da sanjaju. Takvi su, svakako, i profesori, junaci kultne knjige, epistolarnog romana „Najgore priče o braći Grim” koji bi komotno mogao da se zbratimi sa svakojakim rableovskim preterivanjima, da se ogleda u nadahnutim razglabanjima Sternovog „Tristrama Šendija”, u stilu: „Mogu ja da posolim i svoju haringu iz salamure, ako mi se prohte...”
Profesori dr Orson K. Kasteljanos iz Moskitosa u Urugvaju i dr Sehismund Ramiro fon Klač iz Tortitasa u Patagoniji razvijaju epistolarnu naučnu raspravu o životu i putešestvijima blizanaca Grim, Kaina i Avelja, dvojice pajadora, pevača uz pratnju gitare, inače omiljenih među stočarima Čilea, Urugvaja i Argentine. Komunikacija uvaženih profesora znatno je otežana u njihovoj „polarnoj regiji”, što zbog sramotnog ponašanja kitova i foka koji napadaju poštarskog velikomučenika Mihaila Strogova dok pliva, jer su „strašno dosadni kad se raskvocaju”, kao i zbog toga što jedan „debeli koalicionaš” krade pisma, sve uveravajući ljude da su se „iz apsolutne tišine pod diktaturom prešaltovali na slobodu volje i mišljenja po principu `ćutanje je zlato`”. Profesori su i autori studija „Odontološka studija gualeguajskog dabra: životinja koja testeriše”, zatim „Vojnici i sintaksa: izgubljeni rat”, „Britanski laburizam i Dan majki”... – što objašnjavaju rečima:
„I mi ljudi od nauke možemo sebi da dozvolimo poneki sentimentalni ispad, kao što je sasvim ispravno konstatovao Đordano Bruno, odgovarajući na pitanje da li se boji da će, pošto ga ispeku na trgu Kampo di Fjori, otići u pakao”, navode uvaženi naučnici.
Iz objašnjenja pojmova na kraju ove vredne epistolarne studije saznajemo da pojam „kula bliznakinja” ne izaziva naročiti nemir među Latinoamerikancima „jer ih asocira na bliznakinje Kula – Maruhu i Leonor Kulu – dve veoma lepe Latinoamerikanke bez papira, koje su Jenkiji u jednom kabareu u Las Vegasu takođe oborili i pretvorili u ruševine, ali se zbog toga niko nije uzbuđivao.”
Ova knjiga o dva suluda profesora može „ozbiljno” da zasmeje čitaoca, ali i da ga podseti na važnost stalne veze duha sa stvarnošću. Setimo se reči Oldosa Hakslija o svim dražima intelektualnog života. Haksli kaže da je mnogo lakše znati vazdan stvari o istoriji umetnosti i imati duboke deje o metafizici i ekonomiji, nego znati lično i intuitivno stvari o bliskim ljudima... „Živeti, to je mnogo teže nego sanskrit, ili hemija. Intelektualni život je dečja igra. Otuda intelektualci i naginju da budu deca, pa zatim budalasta bića i, najzad, kako politička i industrijska istorija poslednjih vekova pokazuje, da budu ludaci, čovekoubice i divlje zveri...”
Marina Vulićević
11.11.08 B92
Luis Sepulveda "Najgore priče o braći Grim"
Izdavačka kuća "Paideia" predstavila je roman "Najgore priče o braći Grim" čiji je koautor čileanski pisac Luis Sepulveda.
Sepulveda je knjigu napisao sa kolegom iz Urugvaja Mariom Delgadom Aparainom u formi 16 pisama koja razmenjuju njihovi literarni "alter ego", "naučnici" Orson K. Kasteljanos i Šismundo Ramiro fon Klač.
Ta "pisma" je sakupio i napisao predgovor, epilog i beleške navodni Hose Sarahevo na zahtev "prevodilaca na jezik tagalo" (jedan od jezika kojim se služi etnička zajednica na Filipinima).
Sepulveda i Aparain, (obojica imaju po 59 godina) se, kako je rekao direktor "Paideie" Petar Živadinović, poigravaju svim tipovima humora od ironije do parodije, u "stilskom, tematskom i verbalnom obliku".
Oni nikada ne padaju u cinični sarkazam već ostaju razigrani, nasmejani i podjednako se podsmevaju drugima i samima sebi a izvrgavaju podmsehu mnoge tabu teme Latinske Amerike, kazao je Živadinović.
Njihova braća Grim su blizanci Kain iB Avelj - par putujućih muzičara koji su protutnjali Čileom i Urugvajem dvadesetih godina prošloga veka.
Njihove neobične avanture začinjene su opaskama "hroničara" koji se ne ustručavaju da u priču upliću dugodišnju premijerku Velike Birtanije Margaret Tačer, dvojicu američkih predsednika Buš (starijeg i mlađeg), konzervativnog holivudskog glumca sada već pokojnog Čarltona Hestona, još neke ličnosti stvarne, fiktivne ili spoj oba faktora da bi nastao kalambur koji se može porediti sa "Letećim cirkusom Montija Pajtona".