Nikog nema doma

22.11.05

Dubravka Ugrešić, jedna od najcenjenijih i najprevođenijih hrvatskih književnica u svetu, autorka „Poze za prozu“, „Štefica Cvek u raljama života“ (po kojoj je Rajko Grlić snimio film), „Kulture laži“, „Muzeja bezuvjetne predaje“, „Zabranjenog čitanja“, „Ministarstva boli“ i drugih knjiga, godinama živi u Amsterdamu, ali neprestano putuje po svetu da bi držala predavanja na različitim univerzitetima, nastupala na tribinama, promovisala svoje (prevedene) knjige, a neretko i primila neku od međunarodnih nagrada.

S vremena na vreme svraća i u Zagreb. Pošto joj uskoro izlazi iz štampe nova knjiga eseja „Nikog nema doma“, zamolili smo je da nešto kaže o naslovu knjige i temama kojima se u njoj bavi.

„Prije, valjda, tridesetak godina bila je neka češka TV serija iz koje pamtim samo tu frazu ‘Nikog nema doma’. To je, ujedno, i naslov jednog eseja u knjizi. Feljtoni i eseji u knjizi bave se mnogim temama: suvremenom svakidašnjicom, književnošću, postkomunizmom, gradovima, putovanjima, politikom, a sve povezuje dupla pripovjedačka perspektiva, jednako ukotvljena u bivšoj Zapadnoj Evropi koliko i u bivšoj Istočnoj Evropi“.

Šta mislite o presudi Predragu Matvejeviću za „uvredu i klevetu“ Mile Pešorde i da li vas je iznenadila prilično široka podrška koju je Matvejević dobio u Hrvatskoj?
- Presuda, koja je prije desetak godina mogla imati ozbiljne reperkusije, danas ih više, nadam se, nema. Tu činjenicu trebali bi u glavama povezati mnogi ljudi, ti čije je povijesno pamćenje namjerno kratko i ti koji ga nisu ni mogli steći, mladi ljudi, dakle. Još prije petnaest godina ljudi bi osuđivali i izbjegavali Matvejevića, kao što su to, uostalom, i činili, a danas mu ti isti ljudi, pretpostavljam, „čestitaju“ na presudi. Matvejevićeva presuda je neka vrsta testa javnog mnjenja. U nedostatku pravog političkog života i prave političke konfrontacije mnogi koriste „skandale“ takve vrste kao kakvu brzu etičko-kemijsku čistionicu, kao priliku za samopozicioniranje, za novo „ideološko“ prestrojavanje.

Iako je u slučaju tužbe protiv Milana Kangrge zbog „uvrede hrvatstva“ sud izrekao oslobađajuću presudu, nije li apsurd da je takvu tužbu uopšte uzeo u razmatranje?
- Ne, nije apsurd nego logika stvari. U zemlji u kojoj su intelektualci javno ridikulizirani, u kojoj intelektualci ridikuliziraju jedni druge, u kojoj su „ikone hrvatskog društva“ ljudi u širokom spektru od Vlatke Pokos do Ante Gotovine, tužba protiv Milana Kangrge nije apsurd nego logična posljedica.

Na Frankfurtskom sajmu knjiga bili ste zvezda njemačkih a ne hrvatskih izdavača. Jeste li se navikli na taakvu situaciju?
- Navikla sam. Međutim, moram spomenuti da sam na Frankfurtskom sajmu srela simpatičnog hrvatskog izdavača koji je došao kao sam svoj predstavnik, a ne kao predstavnik hrvatskih izdavača. Dakle, stvari se mijenjaju i među izdavačima.

Mislite li da ovu sredinu još uvek iritirate zbog tema kojima se bavite u svojim knjigama?
- Ja čak ne mislim da se u ovom trenutku toliko radi o temama, koliko o autorskoj osobi. Pretpostavljam da je najiritantnija u svemu moja pozicija. Jesam li ja konačno „naša“ ili nisam? Ako nisam, „kog se onda vraga izmotavam“, nek se onda maknem s hrvatskog horizonta, i to zauvijek! Radi se o medijskom „prisvajanju“. U medijima čitate o mnogim ljudima kojima se pripisuje hrvatsko porijeklo, od beznačajnih do slavnih, poput „Hrvata“ Johna Malkovicha. Mnogi su, dakle, ljudi „naši“. Ja, čini se, nisam „naša“.

Postoji li neka zemlja u Evropi u kojoj Katolička crkva igra tako važnu ulogu kao u poslednjih petnaestak godina u Hrvatskoj?
- Ne znam kako stvari stoje u Južnoj Americi, na Filipinima, i sličnim katoličkim vorteksima. Kada sam gledala na televiziji onu nedavnu globalnu „pope-operu“ i gomile duboko tronutih Poljaka koji su se sjurili u Rim, učinilo mi se da bi Poljaci mogli biti rigidniji katolici od Hrvata. Prije tri mjeseca bila sam u Poljskoj. Imala sam tri javna nastupa, gdje se okupila gomila mojih čitalačkih fanova. Na sva tri nastupa nesvjesno sam ponavljala dvije fatalne greške: mljela sam nešto protiv Crkve i često, umjesto engleskoga, upotrebljavala ruski jezik. Te dvije stvari dovoljne su da vam „pravi“ Poljaci napuste dvoranu. Dogodilo se, međutim, suprotno. Zamislite sada istu situaciju u Hrvatskoj, da netko javno melje protiv Katoličke crkve i da ga pri tom stalno vuče na ekavicu.

Mira Šuvar