Osama

18.08.15

Novi roman Vladimira Kecmanovića „Osama“ trebalo bi da izađe u septembru. Radnja je smeštena u sadašnje vreme, i u Bosnu tokom rata devedesetih.
- Narator priče je Bošnjak koji živi u Americi i priča priču o mladiću i tragediji koja mu se dogodila. Mladić je potpuno poludeo nakon te tragedije i identifikovao se sa likom Osame bin Ladena, i to skupo platio - rekao nam je za „Blic“ pisac Vladimir Kecmanović, s kojim smo razgovarali u Vrnjačkoj Banji, gde učestvuje u radu žirija ovogodišnjeg Festivala filmskog scenarija.

Kecmanović je prošle godine bio u žiži javnosti zbog sukoba koji je imao sa Bobanom Skerlićem, koji je po njegovom romanu „Top je bio vreo“ režirao istoimeni film. Pisac kaže da je za njega taj spor već završena priča.

- Nas dvojica više ne komuniciramo, i ja mislim da nikada i nećemo. Tihomir Stanić je od mene dobio prava da koristi roman za film, i nisam imao nikakve klauzule, pa nemam ni pravnog odnosa da se sa njima gonim na sudu - rekao nam je Kecmanović.

Na naše pitanje da li sukob sa Skerlićem znači da njegovi romani više nikada neće biti ekranizovani, Kecmanović nam je odgovorio da su generalno pisci veoma retko zadovoljni kako je reditelj predstavio njihov roman, pa čak i ako „imaju mnogo bolje reditelje od Skerlića“.

Odustao od serije „Bićemo prvaci sveta“
Kecmanović kaže za „Blic“ da je izašao iz posla u kojem je trebalo da bude koscenarista televizijske serije „Bićemo prvaci sveta“ jer nije uspeo da se dogovori sa organizatorima. Razlozi zbog kojih je odustao od posla su bili, kako nam je objasnio, finansijske prirode.

- Ako bude postojala neka dobra ideja, prihvatiću je, jer mislim da i loš film ne može da odmogne romanu. On ostaje, a ekranizacija je delo reditelja. Ako je neko zainteresovan da se time bavi, zašto da ne - kaže pisac.

39. Festival filmskog scenarija završava se večeras proglašenjem pobednika
Osvrćući se na Festival filmskog scenarija u Vrnjačkoj Banji i na činjenicu da se najveći broj filmova iz ovogodišnje produkcije bavi socijalnim temama, Kecmanović kaže da to nije „najgenijalnija stvar“, ali dodaje da ne smatra da je to način da se podilazi publici.

- Obrada socijalnih tema u filmovima nije komercijala, osim ako oni nemaju srećan kraj. Socijalne teme su kao i rat, nešto što šira publika ne voli da vidi, jer asociraju na traume ljudi. Većina u filmu traži zabavu, ljubavnu priču u kojoj će da se pronađu, ili neki optimistični kraj - rekao je Kecmanović.
Nenad Božović

15.03.16 Polja

Vjerujem da nisam jedini kojem je na vijest da izlazi roman Vladimira Kecmanovića pod naslovom Osama kroz glavu prošlo: „Kecmanović piše roman o Bin Ladenu!j“ S obzirom na rastuće pretenzije ovog autora da bude ne samo vodeći srpski pisac današnjice, nego i glas globalne suvremenosti i historijske savjesti, takva mi se ambicija nije činila nezamislivom. Ipak, prevagnuo je zdrav razum, i zaključio sam da se pojam iz naslova gotovo sigurno ima čitati kao osama: samotnost, čamotinja, usamljenost. Međutim, princip Okamove britve – da je najočiglednije rješenje najčešće i ono ispravno – ovaj put je zakazao: riječ iz naslova doista se čita Osama, i ne odnosi se ni na koga drugog doli na Bin Ladena! Preciznije, na Bošnjaka Bajazita koji je umislio da je Bin Laden. No, ne žurimo pred rudu.
„Pre koju godinu, u jednom njujorškom pabu, sreo sam živopisnog čoveka iz Bosne. Ispričao mi je priču o mladiću koji je, izgubivši razum, umislio da je Osama bin Laden i svoju opsesiju platio životom“, ispripovijedao je Kecmanović u prilogu koji je Blic (08. septembar 2015) donio uoči izlaska Osame. „Shvatio sam da ta replika Andrićeve Proklete avlije smeštena u realnost današnjeg Balkana mora da bude zapisana“, izjavio je. U istom prilogu mogli smo pročitati i službene endorsemente knjige od strane Emira Kusturice i Muharema Bazdulja. Oni su se složili ne samo da je Kecmanović napisao epohalno djelo, kojim se „programski uklapa u Andrićevu tradiciju“ (Bazdulj), nego i da je to ostvario jezički virutozno. Kecmanovićevi andrićevski dometi ogledali bi se u „dubinskom razumevanju tragizma istorijske sudbine bosanskih muslimana“ (opet Bazdulj), pri čemu „srpski pisac transcendira [sic!] jezikom bosanskih muslimana“ (Kusturica), pišući „jezikom [svoga] djetinjstva, govorom u kome su izostavljeni vokali i gdje se značenja riječi gube u bujici strasti i osjećanja koja autorove junake vode kroz snažne zaplete...“ (opet Kusturica). Ove tvrdnje iz bombastične reklamne najave očekivano su završile i na koricama knjige, kao njena stručnorecenzentska legitimacija.
Nedugo nakon terorističkih napada na Svjetski trgovački centar 2001, u bosanskohercegovačkim medijima mogla se pročitati informacija o stanovitom Bošnjakumuslimanu koji je, iznerviran i iscrpljen policijskim maltretiranjem na nekom aerodromu u SAD, u jednom trenutku navodno izrevoltirano izjavio da je terorist i da radi za Osamu bin Ladena, da bi u incidentu koji je uslijedio platio glavom. Vjerovatno se radi o urbanoj legendi, a priča koju je Kecmanović čuo i odlučio adaptirati mogla bi biti upravo njena verzija. U svakom slučaju, porijeklo zapleta u anegdoti jasno se ogleda u izvedbi romana. Osama je realiziran u tehnici skaza – kao pripovijest koju autoru tijekom nekoliko kafanskih susreta u SAD izlaže neimenovani bosanski emigrant. Već na samom početku sugovornikpripovjedač napola ironično, napola ozbiljno piscazapisivača označava kao „vlaha“, a sebe kao „baliju“, porijeklom iz arhetipske bosanske kasabe. Glavni junak prvog dijela njegove pripovijesti prijatelj je iz mladosti Murat, izdanak lokalne begovske loze koji je od neodgovornog vječitog studenta i zgubidana postao junak kasabe, nakon što je pod njegovim vodstvom ona izbjegla ratno krvoproliće (odbio se predati lokalnim srpskim jedinicama, ali i pokoriti se sarajevskim vlastima). Kad Murat strada kao žrtva zavjere u režiji svog arhineprijatelja Munira, lokalnog policajca koji je u svakom režimu čovjek vlasti, iza njega ostaje supruga Milica
– „vlahinja“ čiji je dolazak u Muratovu kuću svojedobno izazvao zaprepaštenje čaršije i povlačenje njegove majke begovice u dugogodišnju samoizolaciju – te njihov sin BajazitBaja. Baja je pripovjedačev štićenik i posinak, ali će se od njega otuđiti u adolescentskom razdoblju, kad se počne družiti s Arapima koji su se nakon rata doselili u kraj. Nakon što se i s njima raziđe, spočitavajući im dvoličnost i krivovjerje, u Bajinom životu ostaće samo jedan uzor: Osama bin Laden, s kojim će se u sve većoj mjeri poistovjećivati. Neće biti nikakav poseban spojler ako navedemo da će, nakon što se Bin Laden globalno „proslavi“, ishod spomenute identifikacije biti tragičan.
Jezičnostilski prosede kojim Kecmanović nastoji postići efekt uvjerljivosti i autentičnosti insistiranje je na slijepoj transkripciji govornog jezika: pripovjedač Osame od korica do korica izlaže onako kako bi „stvarno“ zvučala jedna takva kafanska besjeda. Pritom, u maniru koji baštini još od romana Top je bio vreo, Kecmanović „sjecka“ paragrafe u retke nalik na malo duže stihove (što je dio kritike nazvao „enterknjiževnošću“). Rezultat je doista pamtljiv; problem je samo u tom što pamtljivost ne podrazumijeva ni uvjerljivost ni kvalitetu. Evo gotovo nasumičnog primjera Kecmanovićeve prakse jezičnog transcendiranja: „U poćetku bilo gadno. / Sarajvo, ko svaka veća mahala – maćeha ćoeku koji nikog ne zna. / A još pride gadna jer – to sam ovden, u Ameriki skonto – ipak nije dovoljno velka da bi te ljudi pustli na miru. / Ovden te niko ne jebe ni pet posto, pa ti teško. / A tam ti teško jer se, pride, vazda nađe neko ko bi te jebo baš zato šo ti je teško. / Al nije Murat bijo bilo ko. Imo ti se on i u Sarajvu kome obratit.“
I na studiju dramaturgije i na kursevima kreativnog pisanja se s razlogom već na prvim časovima insistira na pravilu da se u drami, odnosno u pripovjednoj prozi, ne može govoriti doslovno onako kako se govori u stvarnosti. Pokušaji da se govorni jezik do kraja autentično simulira obično vode u nečitljivost; iznimke su krajnje rijetke. Pitanjem jezične „autentičnosti“, kao i, šire, tehnikom skaza, temeljito se bavi Mirnes Sokolović u svom prikazu knjige na E-Novinama („Kad Bošnjak progovori u srpskom romanu“, 15. 01. 2016). Sokolović među ostalim ističe roman Kad su cvetale tikve Dragoslava Mihailovića kao primjer daleko uspjelijeg simuliranja govornog idioma; u ovom trenutku pada mi na pamet i zbirka priča Kavice Andreja Puplina Dalibora Šimprage iz 2002, svojedobna književna senzacija u Hrvatskoj – zbirka doživljaja, anegdota, lovačkih priča i urbanih legendi pripovijedanih na kvartovskim “kavicama“ (sub)urbanim zagrebačkim izričajem. K tome valja primjetiti da i Mihailović i Šimpraga pišu o izrazito supkulturnim miljeima, marginalnima u odnosu na institucije i oficijelnu kulturu, te da je njihova upotreba dijalekta i sociolekta (kod Mihailovića birana, kod Šimprage apsolutna) upravo u službi uspostavljanja lokalne, marginalne, kontrakulturne perspektive. Za razliku od ove dvojice autora, Kecmanović kroz simulaciju lokalnog idioma, govornog manira i mentaliteta male čaršije želi dati sliku tragične sudbine jednog podneblja, zemlje i naroda (j), ali i progovoriti o globalnim odnosima moći, neokolonijalizmu, emigraciji, pa i Novom svjetskom poretku uopće. Međutim, ne samo da mu ne uspijeva zanimljivo i književno učinkovito simulirati jedan dijalekt ili sociolekt – nego nismo sigurni ni koji to idiom on uopće pokušava rekonstruirati. Dijelom prepoznajemo sarajevski „šanerski“ govor, sa spomenutim „gutanjem vokala“ i dominacijom „ć“ i „đ“ nad „č“ i „dž“; dijelom dijalektalne oblike koji djeluju nasumično prikupljeni sa svih strana Bosne i Hercegovine („ondak“, „bidne“); dijelom se radi o stereotipnim predodžbama o tome kako zvuče „neobrazovani“, npr. odsustvo sibilarizacije („u Ameriki“); dio je, čini se, proizašao iz Kecmanovićeve mašte. Tako ime „Halida“ u govoru njegovog pripovjedača gotovo uvijek postaje „Halda“, a „pošto“ prerasta u „pošo“, što je karikaturalno i jedva izgovorljivo; oblici „kak“ i „tam“, koji se uporno ponavljaju, asociraju pak više na kajkavske idiome nego na bosanske govore. Ukratko, jezični izraz koji bi u ovom romanu trebao igrati ključnu ulogu u uspostavi skaza izgleda kao karikaturalna, a pritom ne odveć informirana predodžba o tome kako govori „Bosanac“ ili „Bošnjak“. On ostavlja dojam dvostruke artificijelnosti – kako utoliko što njegova književna upotreba djeluje isforsirano i prenemagalački, tako i u smislu da uopće ne zvuči kao išta što možemo zamisliti da se „doista“ govori.
Kecmanović usvaja i slijedi fatalističko shvaćanje „Bosne“ kao prostora vječito rasplamsanih kolektivnih strasti i uvijek tragičnih individualnih sudbina. Historija se ponavlja, pojedinac strada, mržnja je konstanta, a svaki pokušaj izbavljenja na kraju dođe na isto – mogli bismo rezimirati ovu perspektivu. Vizija Bosne i Hercegovine kao tamnog vilajeta, koji je u jednu ruku metonimija cijelog svijeta, a u drugu posebno proklet i uklet kraj, ideološki je konstrukt za čiju popularizaciju Andrić nije nimalo nevin (koliko god se njegovim poklonicima, i onima liberalne i onima nacionalističke provenijencije, od te konstatacije dizala kosa na glavi). Međutim, Andrićeva književnost sadrži i mnogo više od fatalističkog pogleda i kulturpesimističkog filozofiranja – što se ne bi moglo reći i za Osamu. Njen se autor od nobelovca nije učio nijansama karakterizacije, preciznim opisima ili ekonomiji pripovijedanja. I koncepcija ovog romana, i jezičnostilski postupak kojim je realiziran, i njegov paratekst u kojem Bazdulj i Kusturica kao insajderiinformanti iz kulture o kojoj Kecmanović piše jamče za autentičnost njegovih uvida, u funkciji su proizvodnje svjedočanstva „iz prve ruke“ o prokletstvu naših krajeva, a osobito jednog njihovog djelića. Međutim, Kecmanovićevo nastojanje da se „upiše u Andrićevu tradiciju“ još je eksplicitnije, i manifestira se i unutar njegova književnog svijeta (na in-universe ravni). Njegov pripovjedač u Ameriku je sa sobom donio Prokletu avliju, koju mu je dao upravo BajaOsama, kao „šejtansko“, ali autentično svjedočanstvo o svijetu oko njih. Pripovjedač će s nevjericom otkriti kako Andrićev roman može poslužiti kao istinski vodič kroz vrijeme i prostor u kojima živi: među ostalim, frapiran je sličnošću između sudbina Andrićevog Ćamila, koji umišlja da je DžemSultan, i svog prijatelja koji umišlja da je Bin Laden, dok sebe prepoznaje u fraPetru (premda je ovaj, ne propušta napomenuti, „šokac“). Kako je Sokolović u svom tekstu dobro primjetio, Kecmanovićeva metatekstualna intervencija kojom eksplicitno uspostavlja paralele između svoga i Andrićevog pripovjednog svijeta implicira da on sebe samoga vidi kao – Andrića.
Fabularna građa Osame sadrži dosta materijala koji sam po sebi nije nezanimljiv. Mjestimice nalazimo uspjele sporedne likove, poput maničnodepresivnog socijalističkog činovnika Slobodana, koji se u mjesecima tik pred rat još uvijek bori da obnovi samoupravljanje, postavi socijalističku privredu na noge i spasi lokalnu fabriku. Ni šira narativna postavka romana – retrospektiva o „našim“ ratovima i nevoljama koju dvojica zemljaka uspostavljaju u ozračju SAD nakon 11. septembra i proglašenja sveopćeg „rata protiv terorizma“ – ne zvuči nezanimljivo. Međutim, koncepcija i izvedba cjeline „gutaju“ i uspjele elemente; nakon čitanja ostaje dojam artificijelnosti i pretencioznosti. To je slučaj i onda kad „andrićevski“ zamah svoje pripovijesti Kecmanović pokušava kontrapunktirati humorom. Uz seksističke i homofobne dosjetke iz kafanskog repertoara, koje prate razgovor, tu su i intertekstualni migovi“ poput imena Murata, Milice (osmanski/turski sultan i srpska carica/kneginja, poznati u popularnoj i masovnoj kulturi kao likovi iz usmene epike) i njihovog sina (Bajazit je bio sin historijskog Murata, no BajazitBaja je i lik iz Ćopićevih Magarećih godina). Na nesreću, takva nas mjesta ne uspijevaju uvjeriti da se autor shvaća išta manje ozbiljno nego što se to inače čini, a kamoli da, možda, gradi (i) ironijski stav spram priče koju nam predočava i svjetonazora koji ispostavlja. Pogotovo to nije slučaj s upotrebom Proklete avlije kao fabularnog sredstva: da bi ovakav postupak imao imalo književnog legitimiteta, morao bi sadržavati (auto)ironijsku, ako i ne parodijsku notu. Takve primjese u Osami ne nalazimo.
Kecmanović se hvata vrlo ambicioznih tema iz historije i suvremenosti, zadaje si ne manje ambiciozan književni postupak, a pritom ostaje na ideološkoj poziciji koja ne zahvaća dalje od sudbinskog prokletstva, tragike etnoreligijskih razlika – prije svega „tragične sudbine“ Bošnjaka koju je uzeo u fokus – i sukoba civilizacija. Rezultat češće biva smiješan nego što izaziva ma kakav „dublji“ efekt. Na uže književnom planu Kecmanović je sputan ambicijom da bude Andrić poslije Andrića, koja na trenutke prerasta u fiksideju – baš kao kod Andrićevog Ćamila i njegova vlastitog Baje. Valja spomenuti da mu se događaju i materijalne greške kakve je, naizgled, pomno uredničko čitanje moglo spriječiti, ali koje mjestimice djeluju simptomatično. Recimo, Kecmanović u više navrata brka imena svojih likova, pa Munira naziva Muratom i obrnuto (npr. str. 124, 256). Kao da mu do individualnosti vlastitih junaka i nije odveć stalo – dovoljno je što predstavljaju egzotične, otkačene BosanceBošnjakemuslimane iz vica. U tom smislu ove bi omaške mogle biti indikativne za autorove, eksplicitno i implicitno artikulirane, političke i poetičke pozicije.