Veleizdajnik

a, Bartulica, Bartulović, Andrić, Ujević, Čingrija, i mnogi drugi, mahom omladinci i intelektualci neposredno pre Sarajevskog atentata, ponešeni ogromnim duhovnim i nacionalnim entuzijazmom, borili su se za Jugoslaviju kao zajedničku državu svih južnoslovenskih naroda i za jugoslovensku ideju bili spremni na žrtvovanje svega pa čak i vlastitog života.
Ali, takođe, ne treba smetnuti s uma da je ova generacija jugoslovenskih revolucionara nastankom Jugoslavije doživela bolno razočaranje. Tartalja nam kaže: „Jugoslavija nije ona ni onakva, kako smo htjeli, kako smo je zamišljali i za kakvu smo se borili. Hvala narodnim trgovcima i farizejima, koji su razdjelili haljine njezine. Kad omladina uzme korbač u ruke i rastjera te trgovce i farizeje onda će Jugoslavija biti ona i onakva, kakvu smo mi zamišljali: čista, jaka i moćna.“ On i njegovi saborci za slobodnu, moćnu i jaku Jugoslaviju, prokazani kao veleizdajnici i neprijatelji Austrougarske monarhije, nimalo nisu dobrodošli u novonastaloj državi, koja je ruke širila, upravo svima onima koji su se protiv nje borili.“

Iz pogovora Bojana Draškovića
„Oskarova knjiga, nije literatura. Nije ni politika. On ne pazi ni na formu, ni na pravila društvene (a to znači, ni političke) diskrecije. On priča istinu. Svatko ne bi imao prava na to, ali ga on ima, jer je u svakoj prilici bio čovjek na biljezi. Možda hirovit, nagao, i šta hoćete, ali plemenit i dobar čovjek; rodoljub, ne kabinetski, već od onih sa korijenjem u istinskom narodu; radnik posvuda i bez odmora.“ – Niko Bartulović