Crnci u Firenci

Ej, ovo još nitko ne zna. Stari, bacit ću kazetu u plavo Jadransko more, dok je još plavo, dok ga ne pojebe ruska nafta. Nekome moram reći. Jebote!
Trudna sam.
Koje sranje!
Doktorica mi je rekla, nema šanse da je greška. A analiza krvi, a mrtva žaba koja reagira na nešto, čula sam ili čitala, jedino se pomoću mrtve žabe može reći jes or nou.
«Pustite žabu», rekla je doktorica, «radujte se djetetu.»
Ej, radujte se djetetu?!
Dlanovi su mi bili led i prsti na stopalima, a imala sam nove čizme, još su mi na nogama, imaju ludilo mašnice, do koljena su. Jebote! Gdje su mi papirnate maramice? Jebote! Fak, fak, fak! A sad čizmom mrvim mejbibejbi! Da je ovo pravna država mom bi djetetu do diplome jebena firma plaćala odštetu! A kad bi klinac diplomirao, onda bi mu rekla, kad je pir, nek je pir, kreni na magisterij! Ej, ni rodila nisam a već ga šaljem na magisterij?! Ni rodila nisam, neću ni roditi, a moj je klinac najpametniji na svijetu?! Diploma? Magisterij? Kako znam da ne nosim klinca tupoga poput pogleda afganistanskog hrta? Ili klinku? Ja o nerođenom djetetu razmišljam kao o sinu magistru? Naravno da nisam zdrava. Ima li zdravih u ovoj zemlji? Radujte se djetetu! A sestra me tapšala po ramenu. Mrzim kad me dodiruju stranci.
«Tko je umro», htjela sam je pitati.
«Još nitko nije umro, ali hoće», htjela sam reći.
Nisam plakala pred onim kravama, ni pitala za detalje, kad mogu abortirati, gdje se moram naručiti. Ne bi bilo okej to pitati, a šake su ti pune letaka. Na njima se tek rođena beba smiješi među maminim krvavim nogama i bistro gleda u tatu i mamu, i mama se smiješi, gleda među noge, opuštena, valjda su joj uvalili epiduralnu, tata ima masku na licu, da nema, njegove bi se suze pomiješale s maminom krvlju i paperjem na glavici sitnog, crvenog, krvavog čeda koje je još vezano vrpcom uz mamu, leži među njenim nogama, to sam rekla, i gleda, i to sam rekla. Gleda kurac! Kako može krvavo klupko veselo gledati kad je još krvavo a ni pojma nema među čijim je nogama?! Da zna možda bi pobjeglo natrag u pičku ili se udavilo pupčanom vrpcom. Oči su mu bile plave, velike, širom razvaljene?! Kompjuterom su mu uvalili oči?! Kurvetine, manipulatorice, borkinje za natalitet! Očistite od papirnatog smeća staklene plohe staklenih stolova u čekaonicama ginekoloških ambulanti! Trebala sam im reći, ne nosim dijete, nosim Srbina, gdje bih mogla abortirati, to bi razumjele, kuje! Ili je Hrvatska demografski toliko u kurcu da je došlo vrijeme, rodi, samo rodi, nek nas ima, kasnije ćemo lako Srbina premazati hrvatskom mašću.
«Ne pušiti, ne piti», rekla je doktorica.
«I ne pretjerano jesti», rekla je sestra, «nakon poroda kilogrami se teško skidaju, zbog dojenja ćete morati normalno jesti, nikakve dijete, bolje odmah pripaziti.»
Koje kurve! Namjerno mi u mozak uvaljuju sliku mene s bebom na prsima. Uskoro ću biti jebena Madona ili mama Lempicka. Tamnokosa mama umotala se u ružičasti komad svile, tamnokoso, debelo, rumeno dijete siše, drži bucmasto lice na maminim prsima, mama s tri prekrasna, dugačka prsta pridržava sisu i bradavicu, dva mamina prsta su na gornjem dijelu sise. Odsutno gleda, totalno je opuštena i skoncentrirana, ružičasti su joj i nokti i ruž, beba je umotana u komad tačkastog, bijelog platna. Batist? Majka i dijete... Lempickina mama je raskošna, bogata, skockana ljepotica, volim Lempicku, imam i njen poster Autoportret, Lempicka sjedi u zelenom Bugatiju. Okej je roditi ako si Lempicka, kad imaš love i jedina ti je briga da ti boja noktiju odgovara tonu ruža. Nisam ja Lempicka, jebiga! Jedva sam do ovih čizama došla. Gledam u ove tri mašnice kao Petar Krešimir ujutro u otvorenu konzervu. Znam da su moje, a ne mogu vjerovati. Ne odustajem od nade da se možda krava zajebala. Nikad se nisam tucnula a da prije toga nisam pljunula na ono staklo. Buljili smo skupa da bismo bili stoposto sigurni. Da ne preuzme odgovornost samo jedno od nas. Što sad? Koga bih mogla nazvati? Ne da mi se okolo srati kako ću ubiti dijete. To nikad nije bilo u modi. Danas je to totalka aut. Da živim u priči mogla bih o tome popričati s majkom. S mamom. U priči u kojoj živim tata bi bio bolji izbor. Bar me ne bi čuo. Stara mi je ionako luda što me jebe Srbin. Okej, kužim, ali ja bih otišla na abortus i da me pojebao praunuk Ante Pavelića. Da me pojebao Sveti Josip koji je pojebao djevicu Mariju, da znam da ću roditi Isusa, otišla bih na abortus. Dobro, Josip nije pojebao Mariju, toliko znam, uostalom, platila sam sto kuna da bi Isusa opet mogli razapeti na većem i ljepšem križu, tamo na onom raskrižju, jedna cesta vodi za Rijeku, druga za Opatiju, a uska cestica za Kastav. Danas je tamo, umjesto drvenog Isusa, razapet Isus od, vjerojatno od rostfraja, da dulje traje. Jebote! Serem o prometu umjesto... Da li je moguće da u mom ravnom trbuhu koji je, aleluja, ravan, na mamu sam debeljuškasta, da li je moguće da se ispod ove daske, čak mi se i bočne kosti naziru, toliko sam se istesala... Bočne kosti, da li se te kosti zovu bočne kosti... Da li je moguće... Jebote! Gledala sam Sopranos, disati, disati, disati, govori psihijatrica gangsteru Sopranu kad debeljko tresne u frku pa mu prijeti napadaj panike. Okej, dišem, dišem, dišem... Okej, nisam u panici, ali sam trudna! Moja nona mi je sto puta ispričala kako su bila teška vremena, ona je ipak rodila moju mamu, tada su svi rađali iako ničega nije bilo, ni ulja ni šećera. A kad je moja mama bila sitna djevojčica, onda je moja nona u nekom dućanu dobila dvije litre ulja i dvije kile šećera zato što je imala moju mamu, pa je moju mamu pedeset i neke držala za ručicu, onda se moja mala mama otrgnula iz ruke moje none, pa je nekamo krenula, nona je ispustila ono ulje i onaj šećer, sve se pretvorilo u kašu od stakla, ulja i šećera, moja nona to nikad nije zaboravila. Ona vremena su bila tako teška da su ti dvije litre ulja i onaj šećer značili uspomenu koja traje pedeset godina. Da li je moja nona, kad mi je to pričala, znala da će me zajebati mejbibejbi, bit ću u bedari do grla, u tim će mi trenucima, to jest sada, padati na pamet kako se moja mama rodila u teškom vremenu, ipak se rodila, zato, zlato, život je za hrabre, ne posustaj, rodi, nikad nije bilo lako...
Nedostaje mi nona. Digla je ruke od mene. Ne vidi me i ne čuje, opsjednuta je sobom, totalka. Razmišlja što bi pojela, koga bi nazvala, kome bi izrazila saučešće i da li joj je doktorica dala baš sve lijekove ili kutiju manje. Višak lijekova nosi u apoteku na kraju grada pa mijenja lijekove koje je dobila na recept za lijekove koje ne može dobiti na recept. A onda doma računa koliko je apotekar na njoj zaradio.
Mogu li ja razgovarati s mojom mamom? Što bih joj mogla reći a da ne poludi?
«Znala sam», rekla bi, «znala sam, još mi samo to treba. Radim kao stoka, sluškinja sam u svojoj pedesetoj, svi biste crkli od gladi da mene nema, svi jašete na meni, ni ti ni brat ni vaš ludi otac ne uzimate svoj život u svoje ruke, dokle, dokle, dokle ćeš, kćeri moja, računati na mene?! Imaš dvadeset i pet godina, studiraš sedam, diplomirati nećeš nikad, posao naći nećeš nikad, jedino što ti je pošlo za rukom je ostati u drugom stanju. Kćeri moja, među nama, to svakoj može poći za rukom. Nije problem ostati u drugom stanju, biti pametan znači ne ostati u drugom stanju. Ajde, sjedni, sjedni tu, sjedni za jebeni stol! Slušaj me! Znaš kako živimo, objasni mi, tko će hraniti to siroto dijete? Tvoj muž? Diplomirani ekonomist, hotelijer, jebeni Srbin koji nikad u Hrvatskoj neće dobiti pristojan posao, bar ne idućih sto godina. Okej, neće ga dobiti zato što je ekonomist, ne zato što je Srbin, okej, okej! Činjenica je da nikad neće dobiti pristojan posao». Poludim kad čujem «činjenica je», svi ovdje stalno govore «činjenica je». «Ni ti, ako ikad diplomiraš, nećeš dobiti posao. Dakle, svake ćete subote ujutro svi ovdje u kuhinji čekati da se pojavim na vratima i da vam udijelim nekoliko eura. A beba će, posrana, kmečati na rubu kauča. Ja ću joj nositi pampersice za crvenu, upaljenu, malu guzicu! Razmisli, nemaš pedeset godina, još petnaest godina možeš biti bez djeteta. Danas žene prvo dijete rađaju u četrdesetoj. One pametne ne rađaju! Iskoristi život da bi nešto napravila za sebe, ne protiv sebe. Djeca su muka, kugla oko gležnja, zlo, stres, trauma. Vidi me, vidi mene, vidi mene, pička ti materina! U pedesetoj hranim dvoje djece, da imam mlijeka u sisama natezali biste moje dugačke, stare sise! Prokletnici! Ubojice! Još ću ti nešto reći. U Italiji sam vidjela žene koje služe u sedamdeset i petoj godini. Rade da bi prehranile odrasle unuke. Kćeri moja, zašto misliš da ću do smrti odlaziti u Trst da bi ti mogla rađati bez stresa?»
Fak! Okej!
Ne trebaju mi takvi razgovori.
«Dišite, dišite, dišite», rekla je ona psihijatrica Sopranu.
Okej, dišem, dišem, dišem, nisam u panici, neću biti ni prva ni zadnja, malo ću pitati okolo, Damiru ništa neću reći. Moj trbuh je moje tijelo i moj problem. Koliko to košta, jebote! To mi je sad palo na pamet! A s druge strane, kad bih baš govorila istinu i samo istinu i kad bih imala love i faks i posao i stan... Okej, reći ću, pun mi je nos suza, i usta su mi puna suza i oči i cijelo mi je tijelo suza velika. Jadno moje dijete, jadni moj bebač. Ne smijem se sjetiti kirete. Nisam ja neki jebeni ubojica. Nije meni jednostavno otići u bolnicu, zajahati na kobilu, raskrečiti noge i dati da iz mene izvuku moga bebača. Nisam jedanput sanjala sebe s mokrim klincem u rukama na rubu plaže. Grlim ga, pritišćem uz svoje mokro tijelo. A onda mi sklizne iz ruku i razbije se. Kad to sanjam probudim se urlajući. Pa se tresem satima. Jedva kužim da je moje mokro, mrtvo dijete san. A sada će biti java. Imam li izbora? Kad ću diplomirati uz bebu, kako se zaposliti, s bebom, gdje ćemo živjeti kad nitko ne želi dijete u svoj stan? Svijet je za hrabre a ja sam kukavica. Htjela bih roditi, gristi svoje debelo dijete za riticu, držati u svojim ustima njegove nožne prstiće, mazati mu mala leđa uljem, njuškati mu kosicu... Ubit ću ga, ubit ću ga, ubit ću ga! Čitala sam, neke žene odu na abortus a onda umru od sepse.

01.08.06

Vedrana Rudan, koja za sebe kaže da je „manje Vedrana, a više bela vrana”, upravo je objavila svoj četvrti roman „Crnci u Firenci” koji se u našim knjižarama našao zahvaljujući beogradskoj izdavačkoj kući „Rende”. Već svojom prvom knjigom „Uho, grlo, nož” ova hrvatska spisateljica postala je sinonim za provokativno, crnohumorno i slobodno izražavanje, očigledno i u njenoj kolumni hrvatskog „Nacionala”, a u domovini je već smatraju društvenim i kulturološkim fenomenom. I u odgovorima na naša pitanja ostala je dosledna sebi, tematski i jezički. Različito se ocenjuju stavovi i posebno vulgarnost Rudanove, ali, kako nedvosmisleno potvrđuju podaci na njenom sajtu na kojem postoji 15 stranica komentara inspirisanih „likom i delom” Vedrane Rudan, stvaralaštvo „bele vrane” neprekidno provocira i izaziva.

Romani „Uho, grlo, nož” i „LJubav na poslednji pogled” našli su publiku i u Srbiji, a evo šta je jednom prilikom o Beogradu rekla ova hrvatska spisateljica:

„Beograd je glavni grad meni nepoznate susedne zemlje i tamo se fenomenalno snalazim”.

U najnovijem romanu „Crnci u Firenci” Vedrana Rudan portretiše jednu riječku porodicu u kojoj svi njeni članovi, uključujući i dva fetusa, ispovedaju, iskreno do surovosti, svoje lične uznemirujuće drame. Objavljivanje ove knjige, koja se istovremeno pojavila u Hrvatskoj, Srbiji, Makedoniji i Sloveniji, bio je povod za naš razgovor koji je spisateljica završila post scriptumom: „Draga Jelena, nadam se da ovaj intervju nećete shvatiti previše osobno. Volim se crno zaj......i, to sam ja. Poštujem odluku i novinara i novine da ne objavi ono što napišem ili kažem.” Intervju, možda i na iznenađenje Vedrane Rudan, objavljujemo u celini. Ako izuzmemo, ponegde, tačkice...

INTERVJU

Pišete jezikom za koji mnogi misle da je vulgaran. To sigurno nije slučajno. Čemu tolike psovke?
– Junaci mojih knjiga mnogo psuju, ja manje. Moje knjige uglavnom jako malo govore o meni, više o vama i čitateljima „Politike”. Pravo bi pitanje bilo zašto Vi, svi vaši, svi oko vas toliko psuju? Umesto da učine nešto. Moji likovi su robovi, usrane kukavice, bića koja popuše svaku priču koju im pričaju njihovi gospodari, nemaju muda da zapale zemlju u kojoj će vekovima ostati robovi. Umesto da Zagreb ili Beograd pretvore u veliku buktinju, likovi iz mojih knjiga koji su uglavnom Hrvati, ali bi mogli biti i Srbi ili Šveđani, psuju. Uvek je tako bilo, sirotinja psuje i tegli. Zašto bi psovali oni koji su nas pokrali? Imaju lovu, dvorce, tvornice, jahte, more, jezera, mlade kurve, ušmrkavaju kokain... Ti likovi ne osećaju potrebu da nas bednike šalju u k...c. Uostalom, zašto bi, mi smo ionako već tamo.

Kad smo već kod govora, Vaši junaci fraziraju i govore ono što se očekuje da kažu, a ne ono što zaista misle. Da li bi nešto bilo drugačije u međuljudskim odnosima da smo iskreniji?
– Iskreni su samo psihijatrijski slučajevi. Kad ih ponekad puste na slobodu ili ih ne hvataju jer su sve ludnice pune, iz njihovih usta čujemo što ljudsko biće, kad je iskreno, govori. Civilizovani ljudi, „normalni ljudi”, ljudi opsednuti strahom od računa za struju, vodu, stanarinu, jako paze da ne govore ono što misle. Uostalom, povest nas je naučila da najbrže bez glave ostanu oni koji su iskreni. Doduše, u poslednje se vreme često pitam da li običan svet ne govori što misli zato jer tako želi sačuvati svoj bedni status, ili zato jer se nada da će mu sutra biti bolje ili... Treće mi se čini najbliže istini. Takozvani mali ljudi samo su veliki glupani.

Koja je uloga gorkog humora i sarkazma u vašim knjigama: depatetizacija, provokacija, buđenje čitaoca?
– Nemam pojma. Ne pišem tako da bih ugodila čitaocima nego sebi. Ni na kraj pameti mi nije da mislim kako će moje knjige „probuditi” čitatelje. Već sam rekla, većina ljudi uglavnom tvrdo spava. Uostalom, ovaj rat je pokazao da nas ni topovi nisu probudili.
Šta navodi Vaše junakinje na isti zaključak: da će im trgovanje seksualnošću najpre obezbediti materijalno blagostanje

– Pitam se pitam odakle ste izvukli ovo pitanje? Moje junakinje su žene a svaka žena zna da u ovom muškom svetu jedino p....m može dosegnuti zvezde. Kako to da vi to ne znate?

Dakle, stvari su poprilično ogoljene, ali ima li simbolike u tome da se blizanci sukobljavaju već u majčinoj utrobi, čak i po pitanju nacionalnosti?
– Moramo pojasniti vašim čitateljima ovo pitanje. U mojoj knjizi „Crnci u Firenci” dva fetusa u majčinoj utrobi svađaju se oko toga da li su Srbi ili Hrvati ili je možda jedan Srbin a drugi Hrvat. Meni je sasvim normalno da se dva fetusa koja imaju oca Srbina, a žele se roditi u Hrvatskoj, kolju oko toga što to znači biti Srbin a što Hrvat. Samo totalnim kretenima je u Hrvatskoj svejedno koje su nacije. Moji junaci nisu kreteni, to su dva pametna klinca koja će, iako su Srbi, kad se rode, biti Hrvati. Sigurna sam da bi, da su oni dva mala Hrvata u trbuhu mame Srpkinje, bili jednako praktični. Nacionalnost je ono što nas na ovim prostorima određuje. Doduše, u poslednje vreme nama Hrvatima prodaju priču kako moramo ljubiti Crnogorce. Malo sam perverzna, ne volim ljubiti narode, volim se tucati sa pojedincima, pa makar bili i Srbi.
Ta „dva pametna klinca” se još nisu rodila, a već prepričavaju reklame i televizijske emisije. Koliko televizija doprinosi mentalnoj uniformisanosti ljudi? Da li je ona naličje stvarnosti

– Ne znam da li su ljudi posebno glupi zbog televizije. Mislim da je to samo još jedna popularna laž. Naši preci nisu znali za TV pa se nikako ne bi moglo reći da su bili neki mudrijaši. Netko je izračunao da dva ili tri odsto stanovnika Zemlje drži u rukama čitav svet. Nije tako od juče. Televizija je gospodarima naših života malo pomogla, po mom sudu, malo. Moramo stalno imati na umu da smo prirodno glupi. Televizija nije naličje stvarnosti, televizija je naš jedini život. Na TV ekranima se ljudi poput nas smeju, plaču, pokazuju bele zube, j..u, raduju novoj bebi, tuguju kad im umre majka, piju pivo, svaka tri meseca kupuju novi mobitel... Kad to gledamo sigurni smo da je to život naših suseda i nas samih. Mislimo da smo zaista bića koja se raduju, pate, nadaju, napreduju... A zapravo... Svakoga dana ili odlazite na posao koji vas ne zanima ali vam omogućuje da baš ne crknete od gladi ili se nadate da ćete dobiti posao koji vas neće zanimati ali nećete crknuti od gladi. Može li nam televizija biti toliko kriva?

Kažete: „Ne kužiš da baš život piše najstrašnije priče”, a čitaocu se čini da je Vaš roman isečak iz života koji živimo godinama. Šta u njemu nije strašno, i ima li tome mesta u Vašem pisanju
– Vi ste živi primer onoga o čemu govorim. „Što u njemu nije strašno?” Draga Jelena, ljudski život je čisti horor. I moje su knjige čisti horor. Zato ih Srbi vole. Mislim da je Srbinu gotovo opipljiv užitak kad pročita kako su Hrvati naj....i. Meni Hrvatici je gotovo opipljiv užitak kad osetim kako Srbi misle da oni nisu. Nemojte se ljutiti na mene, svaki majmun ima pravo na svoju bananu.

Jelena Nikolić

10.07.06

“Crnci u Firenci” novi je roman riječke spisateljice Vedrane Rudan u kojem opisuje sudbinu tri generacije riječke porodice u doba tranzicije. Ovaj roman istovremeno je objavljen kod zagrebačkog “Profila” i beogradskog “Rendea”. Vedrana Rudan je autorka romana “Uho, grlo, nož”, “Ljubav na posljednji pogled” i zbirke kolumni “Ja, nevjernica”.

U romanu “Crnci u Firenci” nijeste otišli daleko od tema o kojima ste često raspravljali u kolumnama. Kako su, zapravo, nastali Vaši “Crnci u Firenci”?
- Moja knjiga “Uho, grlo, nož” knjiga je o ratu u Hrvatskoj. “Crnci u Firenci” govore o miru u mojoj zemlji. Tu sam knjigu morala napisati, ona je drugi dio iste priče o bijedi života u Hrvatskoj. Nisu svi ovdje nesretni, jedan posto Hrvata riješio je sve svoje probleme, čak i muke svojih praunuka, tajkuni, političari, dileri drogom... O njihovim jahtama, vilama, automobilima pišu naše novine i revije, ja pišem o njihovim žrtvama jer sam i sama među njima.

Zašto su Vam odnosi Hrvati - Srbi i 10 godina poslije rata i dalje zanimljivi? Šta nam danas taj odnos u Hrvatskoj otkriva?
- Ovo je, ovo je nevjerovatno pitanje! Ne mogu doći k sebi! Zašto su vam odnosi Hrvati-Srbi i 10 godina poslije rata zanimljivi?! Govorite kao da je od rata prošlo milijun godina?! Hladno o ratu danas mogu govoriti samo naši, srpski i crnogorski političari. Misle da ga čim prije treba zaboraviti zato jer oni u njemu nisu izgubili ništa i nikoga, dapače, stekli su moć i ogromna bogatstva. U Hrvatskoj danas ima jako malo Srba, nisu nikakav faktor, manjina su koja ima pravo na svoje pjesmice i plesove. To nikako ne znači da su obični Hrvati zadovoljeni pobjednici koji su zaboravili rat. Tisuće ljudi ostalo je bez života, kuća, djece, budućnosti... Govorim za crnogorski list, zato ću ovo ispričati. Bila sam na prvom ili drugom brodu kojim su žene i djeca bježali iz Dubrovnika koga su bombardirali Crnogorci.
Jedna mi je mlada mama ispričala kako su joj u Konavlima vojnici zapalili kuću, drveni dio kuće je izgorio, betonski ostao. Taj su betonski dio iznutra, sve zidove, strop i pod, oblijepili svojim izmetom. Mislite li da je njoj deset godina rok u okviru koga bi svoj spaljeni i posrani dom morala zaboraviti?

Pitate se koji je bio cilj Domovinskog rata, ako će Hrvati ginuti u Avganistanu ili biti na ljekovima za smirenje, i na kraju ako će Hrvatska promijeniti boju nacije?
- Nisam sigurna da se baš tako pitam. Domovinski je rat imao smisla. Meni osobno jako je drago što Dubrovnik nije središte crnogorskog turizma. A, s druge strane, mi, obični građani Hrvatske, živimo u zemlji kojom, doduše, ne vladaju četnici, ali vladaju razbojnici, lopovi, lažovi, prevaranti... Želim reći, mali ljudi su u Domovinski rat otišli otvorena srca da bi svoju domovinu odbranili od neprijatelja. Dogodilo nam se ono što se uvijek događa sirotinji. Hrvatskom danas ne vladaju ni Srbi ni Crnogorci, pljačkaju nas i dave Njemci, Španjolci, Austrijanci, Amerikanci, Hrvati. Vi Crnogorci ste konačno postali samostalni, za godinu ili dvije, kad Sveti Stefan bude italijanski, svi vaši hoteli u rukama stranaca, banke njemačke ili francuske, telefoni njemački ili švedski, znat ćete o čemu govorim. A to što će Hrvati ginuti u Avganistanu, crknuti od droge kojom se smiruju da bi mogli podnijeti život, ili što će Hrvatice leći crncima koji će u hrvatskim lukama silaziti sa američkih ratnih brodova, to... to je nama naša borba dala. To će i vama dati vaša.

U romanu “Crnci u Firenci” prikazali ste riječku porodicu u tranzicijskom društvu. U njoj niko nije zadovoljan. Čini se da tu mačak najbolje živi. Gdje nalazite krivca za takvo stanje?
- Ja uvijek, možda sam u krivu, mislim kako smo mi, robovi, odgovorni za položaj u kome se nalazimo. Prosječna plaća u Hrvatskoj je 500 eura, najam garsonjere od tridesetak kvadrata u Rijeci, gradu u kome živim, je 250 eura, popravak bolesnog zuba kod privatnika košta 100 eura. “Velikaši, proklete im duše/ na kamate razdrobiše carstvo”. I baš se nitko ne buni. Bolnice nam se raspadaju, liječnici su korumpirani, droga se može kupiti u dvorištu svake osmogodišnje škole, jednom tjedno u hrvatskim domovima muž ubije svoju ženu i dobiva mizernu kaznu, kad jednom u sto godina žena ubije muža nasilnika dobije dugogodišnju robiju. Sirotinja nikako da digne kuku i motiku, “A ja što ću? Ali sa kime ću?/ Malo rukah, malena i snaga/ jedna slamka među vihorove/ sirak tužni bez igđe ikoga!/ Moje pleme snom mrtvijem spava,/ suza moja nema roditelja,/ nada mnom je nebo zatvoreno,/ ne prima mi plača ni molitve,/ u ad mi se svijet pretvorio,/ a svi ljudi pakleni duhovi.” Zato je Hrvatska obećana zemlja za kućne ljubimce. Mačke, psi i kućni zečevi liječe tugu i depresiju o kojoj je i Njegoš pisao. Da ne živim sa mačkom Petrom i Krešimirom možda bih zapalila Zagreb.

Likovi ovog romana su i dva fetusa, kojima ste dali glasove. Čini se da oni najbolje sagledavaju situaciju iz svog, pomalo iskošenog ugla?
- Moji blizanci, zovu se Petar i Krešo, otkačeni su likovi koji, iako nemaju ni uši ni oči, sve vide i sve čuju. Majčin trbuh u kome plivaju zemlja je koja se razlikuje od Hrvatske. Oni koji žive van naših granica uvijek bolje vide što se dešava u našem dvorištu. Ipak, moji se nerođeni blizanci žele roditi iako im je jasno kakav ih svijet čeka. Život je, misle oni, i ja, avantura koju treba probati.

Vaš prethodni roman “Ljubav na posljednji pogled” napisan je iz pozicije žrtve. U “Crncima” ste otišli korak dalje - tu su svi na neki način žrtve: muž invalid rata, majka koja prehranjuje porodicu, kći vječiti student i trudnica, sin koji ne zna što će sa sobom, baka koju brine starost i ljekovi, fetusi koje čeka abortus. Otkud tolika doza pesmizma?
- Nisam pesimistična, jednostavno, nisam glupa. Robovi smo koji ćemo čitav život otplaćivati stan od četrdesetak kvadrata, nemamo novaca za skupe privatne škole, liječnike i bolnice, naša će djeca zauvijek raditi na određeno vrijeme za bijednu plaću. Gospodari svijeta, njih jedan posto, drže u rukama sudbinu Zemlje. Kad govorim o “nama”, govorim o građanima Evrope. Većina ostalog svijeta nema ni za šaku riže, dječica iz trećeg svijeta stara pet godina šiju tenisice za "Nike". Nisam sretna zbog toga što “vidim”, ali, vidim. “Ko na brdo, ak i malo stoji/ više vidi no onaj pod brdom/ ja poviše nešto od vas vidim/ to je sreća dala al nesreća.” Crnogorci, čitajte Njegoša, trebat će vam! “Gorski vijenac” jeftiniji je od hrane za mačke ili pse.

VUJICA OGNJENOVIĆ

07.07.06 B92

Izdavačka kuća Rende objavila je novi roman hrvatske književnice Vedrane Rudan, ‘Crnci u Firenci’.
Prikazujući riječku porodicu koja se teško nosi s hrvatskom stvarnošću, i ne opraštajući nijednom njenom članu mane i slabosti, Vedrana Rudan priča priču koja duboko uznemiruje, bez obzira na to što je često praćena smehom.
Svi likovi u romanu sami iznose svoju verziju lične i porodične drame: otac je dobrovoljac Domovinskog rata s dijagnozom post-traumatskog stresnog poremećaja; majka radi kao kućna pomoćnica u Italiji i postaje ljubavnica svog gazde da bi sinu platila školovanje u SAD; ćerka je trudna i razmišlja o abortusu; sin se vratio iz SAD-a, gde je ostavio ženu i dete jer ne može bez hrvatskog zalaska sunca; nona je ogorčena jer je uverena da bi svi najradije da je nema...
A tu su i dva fetusa kojima je Vedrana Rudan, takođe dala glas i naterala ih da se i pre rođenja bore za opstanak.

Kontra Magazin