Ej, ovo još nitko ne zna. Stari, bacit ću kazetu u plavo Jadransko more, dok je još plavo, dok ga ne pojebe ruska nafta. Nekome moram reći. Jebote!
Trudna sam.
Koje sranje!
Doktorica mi je rekla, nema šanse da je greška. A analiza krvi, a mrtva žaba koja reagira na nešto, čula sam ili čitala, jedino se pomoću mrtve žabe može reći jes or nou.
«Pustite žabu», rekla je doktorica, «radujte se djetetu.»
Ej, radujte se djetetu?!
Dlanovi su mi bili led i prsti na stopalima, a imala sam nove čizme, još su mi na nogama, imaju ludilo mašnice, do koljena su. Jebote! Gdje su mi papirnate maramice? Jebote! Fak, fak, fak! A sad čizmom mrvim mejbibejbi! Da je ovo pravna država mom bi djetetu do diplome jebena firma plaćala odštetu! A kad bi klinac diplomirao, onda bi mu rekla, kad je pir, nek je pir, kreni na magisterij! Ej, ni rodila nisam a već ga šaljem na magisterij?! Ni rodila nisam, neću ni roditi, a moj je klinac najpametniji na svijetu?! Diploma? Magisterij? Kako znam da ne nosim klinca tupoga poput pogleda afganistanskog hrta? Ili klinku? Ja o nerođenom djetetu razmišljam kao o sinu magistru? Naravno da nisam zdrava. Ima li zdravih u ovoj zemlji? Radujte se djetetu! A sestra me tapšala po ramenu. Mrzim kad me dodiruju stranci.
«Tko je umro», htjela sam je pitati.
«Još nitko nije umro, ali hoće», htjela sam reći.
Nisam plakala pred onim kravama, ni pitala za detalje, kad mogu abortirati, gdje se moram naručiti. Ne bi bilo okej to pitati, a šake su ti pune letaka. Na njima se tek rođena beba smiješi među maminim krvavim nogama i bistro gleda u tatu i mamu, i mama se smiješi, gleda među noge, opuštena, valjda su joj uvalili epiduralnu, tata ima masku na licu, da nema, njegove bi se suze pomiješale s maminom krvlju i paperjem na glavici sitnog, crvenog, krvavog čeda koje je još vezano vrpcom uz mamu, leži među njenim nogama, to sam rekla, i gleda, i to sam rekla. Gleda kurac! Kako može krvavo klupko veselo gledati kad je još krvavo a ni pojma nema među čijim je nogama?! Da zna možda bi pobjeglo natrag u pičku ili se udavilo pupčanom vrpcom. Oči su mu bile plave, velike, širom razvaljene?! Kompjuterom su mu uvalili oči?! Kurvetine, manipulatorice, borkinje za natalitet! Očistite od papirnatog smeća staklene plohe staklenih stolova u čekaonicama ginekoloških ambulanti! Trebala sam im reći, ne nosim dijete, nosim Srbina, gdje bih mogla abortirati, to bi razumjele, kuje! Ili je Hrvatska demografski toliko u kurcu da je došlo vrijeme, rodi, samo rodi, nek nas ima, kasnije ćemo lako Srbina premazati hrvatskom mašću.
«Ne pušiti, ne piti», rekla je doktorica.
«I ne pretjerano jesti», rekla je sestra, «nakon poroda kilogrami se teško skidaju, zbog dojenja ćete morati normalno jesti, nikakve dijete, bolje odmah pripaziti.»
Koje kurve! Namjerno mi u mozak uvaljuju sliku mene s bebom na prsima. Uskoro ću biti jebena Madona ili mama Lempicka. Tamnokosa mama umotala se u ružičasti komad svile, tamnokoso, debelo, rumeno dijete siše, drži bucmasto lice na maminim prsima, mama s tri prekrasna, dugačka prsta pridržava sisu i bradavicu, dva mamina prsta su na gornjem dijelu sise. Odsutno gleda, totalno je opuštena i skoncentrirana, ružičasti su joj i nokti i ruž, beba je umotana u komad tačkastog, bijelog platna. Batist? Majka i dijete... Lempickina mama je raskošna, bogata, skockana ljepotica, volim Lempicku, imam i njen poster Autoportret, Lempicka sjedi u zelenom Bugatiju. Okej je roditi ako si Lempicka, kad imaš love i jedina ti je briga da ti boja noktiju odgovara tonu ruža. Nisam ja Lempicka, jebiga! Jedva sam do ovih čizama došla. Gledam u ove tri mašnice kao Petar Krešimir ujutro u otvorenu konzervu. Znam da su moje, a ne mogu vjerovati. Ne odustajem od nade da se možda krava zajebala. Nikad se nisam tucnula a da prije toga nisam pljunula na ono staklo. Buljili smo skupa da bismo bili stoposto sigurni. Da ne preuzme odgovornost samo jedno od nas. Što sad? Koga bih mogla nazvati? Ne da mi se okolo srati kako ću ubiti dijete. To nikad nije bilo u modi. Danas je to totalka aut. Da živim u priči mogla bih o tome popričati s majkom. S mamom. U priči u kojoj živim tata bi bio bolji izbor. Bar me ne bi čuo. Stara mi je ionako luda što me jebe Srbin. Okej, kužim, ali ja bih otišla na abortus i da me pojebao praunuk Ante Pavelića. Da me pojebao Sveti Josip koji je pojebao djevicu Mariju, da znam da ću roditi Isusa, otišla bih na abortus. Dobro, Josip nije pojebao Mariju, toliko znam, uostalom, platila sam sto kuna da bi Isusa opet mogli razapeti na većem i ljepšem križu, tamo na onom raskrižju, jedna cesta vodi za Rijeku, druga za Opatiju, a uska cestica za Kastav. Danas je tamo, umjesto drvenog Isusa, razapet Isus od, vjerojatno od rostfraja, da dulje traje. Jebote! Serem o prometu umjesto... Da li je moguće da u mom ravnom trbuhu koji je, aleluja, ravan, na mamu sam debeljuškasta, da li je moguće da se ispod ove daske, čak mi se i bočne kosti naziru, toliko sam se istesala... Bočne kosti, da li se te kosti zovu bočne kosti... Da li je moguće... Jebote! Gledala sam Sopranos, disati, disati, disati, govori psihijatrica gangsteru Sopranu kad debeljko tresne u frku pa mu prijeti napadaj panike. Okej, dišem, dišem, dišem... Okej, nisam u panici, ali sam trudna! Moja nona mi je sto puta ispričala kako su bila teška vremena, ona je ipak rodila moju mamu, tada su svi rađali iako ničega nije bilo, ni ulja ni šećera. A kad je moja mama bila sitna djevojčica, onda je moja nona u nekom dućanu dobila dvije litre ulja i dvije kile šećera zato što je imala moju mamu, pa je moju mamu pedeset i neke držala za ručicu, onda se moja mala mama otrgnula iz ruke moje none, pa je nekamo krenula, nona je ispustila ono ulje i onaj šećer, sve se pretvorilo u kašu od stakla, ulja i šećera, moja nona to nikad nije zaboravila. Ona vremena su bila tako teška da su ti dvije litre ulja i onaj šećer značili uspomenu koja traje pedeset godina. Da li je moja nona, kad mi je to pričala, znala da će me zajebati mejbibejbi, bit ću u bedari do grla, u tim će mi trenucima, to jest sada, padati na pamet kako se moja mama rodila u teškom vremenu, ipak se rodila, zato, zlato, život je za hrabre, ne posustaj, rodi, nikad nije bilo lako...
Nedostaje mi nona. Digla je ruke od mene. Ne vidi me i ne čuje, opsjednuta je sobom, totalka. Razmišlja što bi pojela, koga bi nazvala, kome bi izrazila saučešće i da li joj je doktorica dala baš sve lijekove ili kutiju manje. Višak lijekova nosi u apoteku na kraju grada pa mijenja lijekove koje je dobila na recept za lijekove koje ne može dobiti na recept. A onda doma računa koliko je apotekar na njoj zaradio.
Mogu li ja razgovarati s mojom mamom? Što bih joj mogla reći a da ne poludi?
«Znala sam», rekla bi, «znala sam, još mi samo to treba. Radim kao stoka, sluškinja sam u svojoj pedesetoj, svi biste crkli od gladi da mene nema, svi jašete na meni, ni ti ni brat ni vaš ludi otac ne uzimate svoj život u svoje ruke, dokle, dokle, dokle ćeš, kćeri moja, računati na mene?! Imaš dvadeset i pet godina, studiraš sedam, diplomirati nećeš nikad, posao naći nećeš nikad, jedino što ti je pošlo za rukom je ostati u drugom stanju. Kćeri moja, među nama, to svakoj može poći za rukom. Nije problem ostati u drugom stanju, biti pametan znači ne ostati u drugom stanju. Ajde, sjedni, sjedni tu, sjedni za jebeni stol! Slušaj me! Znaš kako živimo, objasni mi, tko će hraniti to siroto dijete? Tvoj muž? Diplomirani ekonomist, hotelijer, jebeni Srbin koji nikad u Hrvatskoj neće dobiti pristojan posao, bar ne idućih sto godina. Okej, neće ga dobiti zato što je ekonomist, ne zato što je Srbin, okej, okej! Činjenica je da nikad neće dobiti pristojan posao». Poludim kad čujem «činjenica je», svi ovdje stalno govore «činjenica je». «Ni ti, ako ikad diplomiraš, nećeš dobiti posao. Dakle, svake ćete subote ujutro svi ovdje u kuhinji čekati da se pojavim na vratima i da vam udijelim nekoliko eura. A beba će, posrana, kmečati na rubu kauča. Ja ću joj nositi pampersice za crvenu, upaljenu, malu guzicu! Razmisli, nemaš pedeset godina, još petnaest godina možeš biti bez djeteta. Danas žene prvo dijete rađaju u četrdesetoj. One pametne ne rađaju! Iskoristi život da bi nešto napravila za sebe, ne protiv sebe. Djeca su muka, kugla oko gležnja, zlo, stres, trauma. Vidi me, vidi mene, vidi mene, pička ti materina! U pedesetoj hranim dvoje djece, da imam mlijeka u sisama natezali biste moje dugačke, stare sise! Prokletnici! Ubojice! Još ću ti nešto reći. U Italiji sam vidjela žene koje služe u sedamdeset i petoj godini. Rade da bi prehranile odrasle unuke. Kćeri moja, zašto misliš da ću do smrti odlaziti u Trst da bi ti mogla rađati bez stresa?»
Fak! Okej!
Ne trebaju mi takvi razgovori.
«Dišite, dišite, dišite», rekla je ona psihijatrica Sopranu.
Okej, dišem, dišem, dišem, nisam u panici, neću biti ni prva ni zadnja, malo ću pitati okolo, Damiru ništa neću reći. Moj trbuh je moje tijelo i moj problem. Koliko to košta, jebote! To mi je sad palo na pamet! A s druge strane, kad bih baš govorila istinu i samo istinu i kad bih imala love i faks i posao i stan... Okej, reći ću, pun mi je nos suza, i usta su mi puna suza i oči i cijelo mi je tijelo suza velika. Jadno moje dijete, jadni moj bebač. Ne smijem se sjetiti kirete. Nisam ja neki jebeni ubojica. Nije meni jednostavno otići u bolnicu, zajahati na kobilu, raskrečiti noge i dati da iz mene izvuku moga bebača. Nisam jedanput sanjala sebe s mokrim klincem u rukama na rubu plaže. Grlim ga, pritišćem uz svoje mokro tijelo. A onda mi sklizne iz ruku i razbije se. Kad to sanjam probudim se urlajući. Pa se tresem satima. Jedva kužim da je moje mokro, mrtvo dijete san. A sada će biti java. Imam li izbora? Kad ću diplomirati uz bebu, kako se zaposliti, s bebom, gdje ćemo živjeti kad nitko ne želi dijete u svoj stan? Svijet je za hrabre a ja sam kukavica. Htjela bih roditi, gristi svoje debelo dijete za riticu, držati u svojim ustima njegove nožne prstiće, mazati mu mala leđa uljem, njuškati mu kosicu... Ubit ću ga, ubit ću ga, ubit ću ga! Čitala sam, neke žene odu na abortus a onda umru od sepse.
