Kosturi okruga Medison

24.06.12

Dnevnik, 24.6.2012.

Vedrana Rudan: Srpska „pomama”, hrvatsko ćutanje

Beogradska književna publika nedavno je imala priliku da se druži sa poznatom hrvatskom spisateljicom Vedranom Rudan, koja, njenim rečnikom govoreći, hoda unaokolo i promoviše svoj najnoviji roman „Kosturi okruga Medison“ (VBZ, 2012.).
Sa jasnom ironijom u odnosu na naslov američkog romana Roberta DŽejmsa Valera (i filma Klinta Istvuda) u kome je prva reč „Mostovi“, Rudanova se opet žestoko poigrala rečima i emocijama. I od ove knjige može se i plakati i smejati, a žanrovski, to je njen prvi ljubavni roman.
Vedrana Rudan (1949) objavila je osam knjiga, uglavnom romana, koje su prevedene na desetak jezika, a najtraženiji su u regionu. Po njenoj prozi nastale su tri pozorišne predstave- u Srbiji, u Hrvatskoj i u Sloveniji. Za sebe kaže da je žena koja je od života dobila sve ono čemu se ni u snu nije nadala-ljubav i uspeh. U pisanju uživa onako kako uživa u čokoladi. Teško je odrediti šta je kod Rudanove oštrije: oko, jezik ili pero. I u javnim nastupima i na papiru.

* Kako je proteklo druženje sa beogradskim čitaocima, šta su vas pitali?

- Druženje sa beogradskim čitateljicama i čitateljima bilo je kao i uvijek fantastično. Na promocijama mojih knjiga uglavnom ja postavljam pitanja jer želim iskoristiti priliku da saznam nešto o ljudima koji me čitaju. Kako je moja posljednja knjiga „Kosturi okruga Madison“ ljubavni roman uglavnom smo razgovarali o ljubavi. Bračnoj, izvanbračnoj i onoj najvećoj pod kapom nebeskom- ljubavi između bake i djedova i unuka. Kako mi godine lete tako mi se i interesi mijenjaju.

Dok sam pred dvadeset i pet godina jedva čekala da ljubavnika odvedem u krevet danas s istim žarom jedva čekam da s unukom i plastelinom provedem savršeno jutro. Nitko ne voli ljude šezdeset plus jer samo troše, uglavnom lijekove, pa me zaista raduje što je preko petsto Beograđanki i Beograđana bilo sa mnom u Domu omladine. Ja vama Srbima nekako dođem kao Severina bez sisa.

* U Srbiji ste veoma popularni. A na drugim eks-ju prostorima? Prepoznaju li ljudi univerzalnost tema o kojima pišete?

- Sve sam popularnija u Sloveniji zahvaljujući Maretu Bulcu koji je režirao monodramu „Kurba“ prema mojoj knjizi kolumni „Kad je muškarac peder, kad je žena kurva“. Igra Violeta Tomič, fenomenalna slovenska glumica. Predstava će, sigurna sam, gostovati u Crnoj Gori, nadam se i u Srbiji. Od bivših „ju prostora“ najmanje me ima u Hrvatskoj: čak mi je ovih dana najpoznatija hrvatska književna kritičarka Jagna Pogačnik postavila pitanje da li imam objašnjenje zašto u Srbiji izazivam toliku „pomamu“. Nemam objašnjenje za srpsku „pomamu“ ali još manje za hrvatsko ćutanje.

* Imate li više ženskih ili muških čitalaca?

- Ženskih, naravno, jer za žene i pišem. Kad u publici vidim i muškarce svih godina, pitam se što hoće ti ljudi. Puna sam predrasuda prema muškarcima, držim ih bićima nižeg reda kojima je kod žena samo jedno bitno. A to jedno i to bitno kod mene nema više ni u tragovima. Krasan je osjećaj kad si živa i koliko toliko zdrava i još si spoznala da ima života i bez muškarca.

* Upravo izašli „Kosturi okruga Medison“, zapravo je vaš prvi ljubavni roman. Da li je lakše pisati surove ili nežne priče?

- Ni jedna moja priča nije surova. Ili jest samo onoliko koliko je to život. Nikad ne pretjerujem. Odakle vam ideja da je ova priča nježna? Žena u sedamdesetoj ima muža i još jednog muškarca, žena u pedesetoj ima muža i ljubavnika, njen muž ima ljubavnicu, ta ljubavnica ima psa i ljubavnika...Jadni moji junaci. Ubi ih sperma na svakoj stranici.

* Šta pomislite kad za vas kažu da ste „najkontroverznija hrvatska spisateljica“?

- Navikla sam na tu preglupu etiketu k’o magarac na batine. LJudi bez mašte i hrabrosti uvijek osjećaju potrebu da one koji govore što misle uvale u neku ladicu. Tko bi me čitao da sam „kontroverzna“? Banalna sam, obična, prozirna i zato čitana.

Radmila Lotina

Ognjem i mačem na gospodare

* Dobili ste unuku, a sve novopečene bake k?žu d? ih t? divn? životn? činjenic? omekš? i ispuni neviđenom srećom. N? koji n?čin v?š priv?tni život utiče n? v?šu liter?turu?

- J?ko z?nimljivo pit?nje. Otk?ko im?m unuku, u knjig?m? s?m post?l? bl?ž? i toler?ntnij? prem? jun?cim?. Ne st?vlj?m im u ust? teške riječi i ne činim ih ljudim? koji misle d? sve n? ovom svijetu zn?ju i d? o tome mor?ju url?jući izreći svoj sud. Unuč?d su ?p?urin z? bijesne b?ke spis?teljice. Z?to se iživlj?v?m n? blogu www.rudan.info n? kog? je do s?d? skočilo preko milijun i petsto hilj?d? ljudi. N? njemu s?m st?r? j? koj? pokuš?v? politič?rim?, t?jkunim?, krimin?lcim? iz svih sfer? hrv?tskog život? tipkovnicom izvući oko iz gl?ve.

Zn?m d? ne mogu ?li me veseli d? postoji sitn? mogućnost d? moj? mržnj? stigne do njih i b?r im m?lo pokv?ri r?spoloženje. J?sno mi je d? s?m nebitn? ?li nis?m jedin? koj? o njim? misli d? su zločinci. I d?lje vjerujem d? bismo svi mi nesretnici treb?li krenuti n? ulice n?ših gr?dov? i ognjem i m?čem n?šim gospod?rim? pok?z?ti što o njim? mislimo.



Danas, 12/06/2012


Vedrana Rudan povodom srpske promocije novog romana „Kosturi okruga Medison“

Kada žena ima pravo reći seksu ne zauvijek

Autor: Marija Krtinić

Vedrana Rudan, popularna hrvatska spisateljica, čije ime izaziva burne reakcije u javnosti, ovih dana gostovala je u Beogradu gde je promovisala svoj novi roman „Kosturi okruga Medison“ (izdavač VBZ). U razgovoru za Danas, ona govori zašto se odlučila da napiše svoj prvi ljubavni roman, kakvu on poruku šalje svojim čitaocima, ali i zašto se čini da je popularnija u Srbiji nego u Hrvatskoj.

* Ovo je vaš prvi ljubavni roman. Otkud takva promena u tematici?

- Umorna sam od priča o ratu, o silovanjima, klanjima, ubijanjima. Svaki dan slušamo te priče o bijedi, kao da se rat jučer završio. Onda sam ja odlučila sebi za dušu napisati knjigu o ljudima koji nemaju nikakvih finansijskih problema. Imaju kuće, imaju stanove. Ali ni to nije idealna situacija, dakle, imaju problema u ljubavi. Ta knjiga je napisana meni za dušu da bih se odmorila od života.

* Uvek se bavite pitanjima o kojima se u hrvatskoj javnosti ćuti. Šta je u ovoj knjizi nesvakidašnje?

- Ja se bavim pitanjima o kojima se u svijetu ćuti. Da se ne bavim tim pitanjima, ne bih bila prijevođena toliko. U ovoj knjizi se radi o jednoj vrlo zanimljivoj temi o kojoj niko nikad ništa nije rekao – kada žena ima pravo reći seksu ne zauvijek. Koja je to godina? Meni se čini da se, kao ni u svemu, ni tu žena ništa ne pita. Ona mora širiti noge do poslednjeg daha. Moja teza je da bi trebalo reći ne. To je jedan dio moje knjige, dok drugi govori zapravo o jednoj banalnoj situaciji - o muškarcu koji ima i ženu i ljubavnicu i o ženi koja ima i muža i ljubavnika. Ova druga varijanta je malo manje eksploatirana u literaturi, ali je žestoko prisutna u životu.

* U knjizi postoje dva ljubavna trougla u kojima su centralne dve potpuno suprotne žene. Da li, ipak, postoji nešto u njihovim sudbinama što ih spaja?

- Postoji činjenica da su majka i kći, i da ni jedna ni druga nemaju hrabrosti da raskinu neku priču. Naravno, to je tipično za sve nas žene da smo preplašene od života, da ne možemo rezati jer svetom vladaju muškarci. Ali moja knjiga, ipak, šalje ženama optimističnu poruku – da nikada nije kasno, da jedanput treba presjeći i krenuti u novu ljubav bez obzira na godine.

* Tu je i ta veza sa „Mostovima okruga Medison“. Da li danas žene mogu da „izađu iz kamiona na semaforu“ ili, kao što kažete u knjizi, „žena nikada nije dovoljno slobodna da bi sebi poklonila slobodu“?

- To je moj stav, možda neko misli drugačije. Ali u „Mostovima okruga Medison“ glavna junakinja nije iskočila iz kamiona. Između velike ljubavi i muža i djece, odlučila se za muža i djecu. Svima nama je to ujedno bila i poruka – budite nesretne, ali budite lojalne. Mislim da u životu to nije tako drastično. Da žena ne treba birati samo između muža i djece ili ljubavnika, nego može imati i ljubavnika i djecu, a otprašiti muža. To je recimo moj slučaj. Ja sam se odlučila za djecu i ljubavnika, kad je bilo stani-pani.

* Prošlo je deset godina od izlaska vašeg prvog romana „Uho, grlo, nož“. Šta se promenilo na ovim prostorima za to vreme? Ponestaje li vam možda tema za pisanje?

- Kako ja više ne pišem o našim prostorima, onda meni tema ne ponestaje. Pišem o ljudima koji su jednaki u Poljskoj, Srbiji i Hrvatskoj. Prema mojim knjigama igraju drame u Poljskoj, Hrvatskoj, Kaliforniji, Budimpešti. Dakle, ne pišem više o srpsko-hrvatskim temama i za mene to više nije tema. Mi smo i jedni i drugi sad jednaki, dakle robovi, pa nismo zanimljivi nikome, jer nema krvi.

* Iako za sebe kažete da ste obično piskaralo, vaše pisanje, ipak, izaziva burne reakcije, a narod vas doživljava kao svog glasnogovornika. Šta mislite, zašto je tako?

- Mislim da ja nisam obično piskaralo. Ja znam biti lažno skromna, ali o sebi imam vrlo visoko mišljenje. Mislim da me ljudi ne bi čitali da sam obično piskaralo jer takvih ima puno, a ja sam jedna jedina. Ljudi me doživljavaju kao svog glasnogovornika jer govorim sve ono što oni misle, ali kada bi oni to izgovorili, imali bi što izgubiti. Ja sam hrabra jer imam status gde nemam što izgubiti. Baš sam malo prije govorila s mužem kako je dobro da ja ne živim od novinarstva, da ne strahujem šta će reći urednik, šta će reći vlasnik, šta će reći zlobni kolega. Ja živim samo od pisanja knjiga koje ljudi ili čitaju ili ne čitaju. A ljudi čitaju knjigu onda kada u njoj osjete iskrenost, bez obzira da li se slažu sa stavovima pisca, odnosno junaka, ili ne. Ja sam potpuno iskrena, ne kalkuliram, baš me briga šta će čitatelji reći. Zato me oni čitaju. Ne kažem da me svi vole, ali meni je drago da me čitaju, nek me vole muž, djeca i unuka i meni je dosta.

* Kako komentarišete to da ste u Srbiji gotovo popularniji nego u Hrvatskoj?

- Mislim da nisam popularnija, nego sam u medijima, ne prisutnija, nego prisutna, jer u Hrvatskoj me nema. Sve novine strogo paze da me nema. Moja knjiga „Dabogda te majka rodila“ je izašla pre tri godine. O njoj u hrvatskim novinama nije riječ objavljena. Izašli su „Kosturi okruga Medison“, takođe ništa o tome. Zašto je to tako?! Ja sam pod velikim navodnicima u jednom svom nastupu na jednoj od privatnih hrvatskih televizija, kažem pod navodnicima, napala Židove. I otada su, možda to zvuči paranoično, ali je činjenica, za mene zatvorena vrata EPH koji je najveća novinarska kuća u Hrvatskoj, a u drugim medijima se pojavim povremeno, vrlo nebitno, u rečenici-dvije. Međutim, ja ne odustajem od svoga stava mada mi je nekoliko puta pružena prilika da se pokajem. Ja i dalje mislim da su Palestinci žrtve i da je izraelska vojska agresor skupa sa Amerikom. I drago mi je što je moja teza da su izraelski vojnici, odnosno političari, zločinci, sve prisutnija i u samom Izraelu. Tako da ono što sam ja rekla pre dvije-tri godine, danas govori svaki normalni Izraelac. Došla sam na svoje. Platila sam to i plaćam. Ali nije mi žao.

* Iako vas nema u medijima, vaš blog izaziva jake reakcije. Tema o Andželini Džoli je bila baš burno prihvaćena.

- To je fenomenalno. Ja sam se snašla. Mene nema u takozvanim klasičnim, papirnatim medijima, koji su sve nebitniji, ali ja, zahvaljujući svom sinu koji je diplomirao informatiku u Americi i koji mi je to predložio, pišem blog. Zapanjila sam se - tekst o Andželini Džoli pročitalo u jednom danu 76 hiljada ljudi. Ja ne znam koji pisani tiskani mediji u Hrvatskoj imaju takav tiraž. Moj blog rudan.info ima veći tiraž nego svi tjednici u Hrvatskoj. Na njega je dosad uskočilo preko milijun i pol ljudi. Ja imam, čini mi se, 17 hiljada fanova, i više sam prisutna nego da pišem nekakvu kolumnu jednom tjedno. Tako da sam jako, jako zadovoljna i zaista se želim zahvaliti svim fanovima iz Srbije na tome što su kod mene prisutni svakog dana.

Vaš predsjednik je vaš izbor

* Mogu li da ostanem verna vašem blogu i vašoj pretpostavci da će vas ovde pitati kako vam se dopada naš novi predsednik?

- Naravno da će me to svi pitati, ali ja ću to ovako reći. Da je on, sigurno, puno, puno bolji jer nema moći kao Obama koji svaki dan odabere jednog „teroristu“ iz popisa koji mu da CIA, i onda odluči koga će ubiti. U tom kontekstu je vaš predsjednik puno veći predsjednik i puno bolji čovek od Obame. Međutim, kada je Obama polagao zakletvu onda mu je na noge došao cijeli svet, zato jer ima moć, dok kod vašeg neće doći niko. Mislim da je to licemerno, da to nije fer. Ako je to vaš izbor, onda je to vaš izbor. A moćnici se igraju sa Srbijom već 20 godina, pa je to samo još jedna epizoda. Naravno da ja ne odgovaram na vaše pitanje što ja osobno mislim o vašem predsjedniku jer bi to bilo nepristojno. Ko sam ja da ova dva dana što sam ovdje sudim vašem predsjedniku, ma ko on bio i ma kakav on bio.


B92, 08.06.2012

O hrvatskoj Meril Strip, o braku, seksu i ljubavi (ne nužno tim redom) ali i o politici, predsednicima, najvećim svetskim zločincima i „širenju demokracije“ za B92 govori književnica Vedrana Rudan.

Britka na jeziku, još oštrija na peru, riječka književnica Vedrana Rudan došla je početkom juna u Beograd ne bi li ovdašnjim čitaocima i čitateljkama predstavila svoj novi roman zanimljivog naziva „Kosturi okruga Medison“. Kroz pisma majke koja se obraća svojoj ćerki ispituju se problemi koje sa sobom nose godine braka i ćutnje, sve dok se ne stigne do završetka koji ne mora uvek biti srećan. Jer, kako kaže glavna junakinja romana, brak je dug i dosadan ručak na kojem se puding pojede na početku.

Šta Vas je provociralo u filmu „Mostovi okruga Medison“ pa se sa njim obračunavate na ovakav način?

Tema filma je da li da žena udana sto godina za jednog muškarca siđe sa kamiona tj. ostavi muža i djecu i ode sa ljubavnikom, ili ostane. Junakinja „Mostova okruga Medison“ se odlučila za ostanak. Mnogo puta sam odgledala taj film i svaki put sam mislila da će sići. I kako nije uporno silazila, onda sam ja napisala knjigu o jednoj hrvatskoj Meril. Ali neću vam reći kako se završava.

Knjiga Vaša, poput filma, govori o životu u kasnijoj fazi braka, o kojoj se ne govori često. Da li Vam je to bila olakšica, pisati o neistraženoj teritoriji?

Svi koji su bili ili još uvijek jesu u braku znaju sve to o čemu sam ja pisala. Svaki brak vam je isti. Strast ima vrlo ograničen rok trajanja, usudila bih se reći čak i ljubav. Sve ostalo je navika i plaćanje kredita. Brak je jedna robija i svi koji su u njemu žele izaći, a svi koji su van njega sve teže žele ući. Dakle, nije lako biti u njemu i ja sam pokušala reći nešto o tome.

Šta ljude sprečava da odu iz te „robije“?

Navika i novac. I status. Brak je još uvijek institucija koja je u svim zemljama važna. Ako si u braku, onda si normalan, a ako nisi onda si bolestan. Otuda i industrija vjenčanica. Pokušala sam ovom knjigom reći da postoji život izvan braka kao i da postoji život u braku ako imaš ljubavnika. To je mnogo prihvatljivija opcija.

Važan deo knjige posvećen je seksu, i to u braku sa velikim stažom, a ni o tome se mnogo ne govori. Da li je moguće da je to jedna od preživelih tabu tema?

Seks u braku, pa ko će o tome govoriti? To je davež beskrajni. Ljudi u braku imaju zadatak da se seksaju. Postoje čak i pravila koliko to mora biti redovno da bi bilo okej. Taj seks u braku se pretvara u nekakvu terapiju, jer nema naboja niti strasti i to je frustrirajuće. Zbog toga mislim da sto posto ljudi koji su u braku ili imaju ljubavnika i ljubavnice ili sanjaju da imaju to dok se tucaju sa svojim mužem ili ženom.

U knjizi kao jednu od tema ponovo obrađujete odnos majke i kćerke. Šta Vas to vraća ovoj temi, koja takođe nije često obrađivana?

To je logično jer književnost uglavnom pišu muškarci, tek se u posljednje vrijeme nešto promijenilo. Majka i ćerka stalno imaju konflikte. Jedna po svaku cijenu želi biti drugačija, to je kći, a majka je ljubomorna na kćer koja je ipak možda malo slobodnija. Tako da tu vlada vječni rat koji se, čini mi se, neće brzo završiti jer se žena neće brzo osloboditi. Žena nema novaca, nema status, nema posla, ne vlada svijetom. Prema tome, žena će uvijek ostati rob i u ratu sa majkom koja je i sama malo veći rob.

Istovremeno sa objavljivanjem ove, u Rijeci je izvedena premijera predstave rađene prema motivima Vaše prethodna knjige „Dabogda te majka rodila“. To delo često i sami hvalite a i ono se bavi odnosom između majke i ćerke. Koliko Vam je bilo čudno da gledate Vaše junake na sceni, u novom životu?

To je zastrašujući događaj jer je to autobiografska knjiga u mnogim djelovima. Nisam mogla biti na premijeri jer mi je to bilo prežestoko. Moja majka, to sam već rekla negdje, bila je alkoholičarka a otac zlostavljač i ja sa tim više nemam problema i ta knjiga govori o tome. Naravno, postoje detalji koji nemaju veze sa mojim životom, ali uglavnom je to priča o djetetu koje odrasta u paklu. To je u Hrvatskoj vrlo gledana predstava i ponosna sam na riječke glumice koje su to izvele. Ponosna sam i na rediteljku koja je to sve postavila Tatjanu Mandić Rigonat koja je Beograđanka.

Vaša knjiga „Uho grlo nož“ takođe je doživela pozorišnu verziju. Izvedena je u Ateljeu 212 pre desetak godina. Kakve su vam tada bile reakcije?

Jelisaveta Seka Sablić, koja igra u komadu, jedna je od najvećih glumica u regionu, a dio predstave takođe je režirala Tatjana Mandić Rigonat. Komad je startu bio osuđen na uspjeh jer je prije toga knjiga bila uspješna. Ali to je meni manje bitno. Puno mi je draže što se ta knjiga igra na daskama već sedmu godinu u Varšavi, a trenutno se igra u Budimpešti i Kaliforniji. To me jako raduje, da jedna priča o lokalnoj temi, o ratu između Srba i Hrvata, koji zapravo nije lokalni već svjetski jer su svi ratovi isti, igra u Kaliforniji.

Veoma ste kritični prema Amerikancima. Kako onda objašnjavate činjenicu da je vaš komad uspešan u Kaliforniji?

Nisam rekla da je uspješan već da se dugo igra. Vidite, ja nisam protiv Amerikanaca već protiv njihove vlade. Mislim da je to što oni rade u svijetu fašizam, i to najveći u njihovoj povijesti, da je Obama trenutno najveći zločinac koji hoda na dvije noge i da je zastrašujuće to što objavljuju mediji - da on svakog dana od svoje službe dobija podatke o tzv. teroristima, pa onda on osobno odabira koga će teroristu tog dana ubiti.

Riječ je o novom svjetskom poretku koji je vrlo perfidan i na čijem je vrhu crnac koji, kao i svaki crnac, šalje poruku da je žrtva a zapravo je bjelji od Buša i neviđeni fašist. Njegov zločin u Libiji je stravičan i Amerika je odlučila, mislim čak prvi put u povijesti, da razori jednu zemlju bez povoda. Dakle, oni tamo nisu prodavali priču o atomskoj bombi ili teroristima, već su jednostavno razorili zemlju uz pomoć Francuza i ekipe.

Trenutni masakr u Siriji, koje je takođe izazavan od strane Amerikanaca, pokazuje da stvari baš uvijek ne teku kako Ameri očekuju. Ali Kina i Rusija su tamo zaustavile frku. Dakle, svijet je podijeljen i tačno se zna koje zemlje treba razoriti da bi svijetom „vladala demokracija“.

Svet je poslednji put ovako oštro bio podjeljen tokom Hladnog rata, kada smo mi zauzeli ulogu nesvrstanih. Gde smo sada?

Mi nikada nismo bili nesvrstani. U svijetu velikih sila ne možeš biti nesvrstan. Dvadeset miliona ljudi mora biti nečije, ali na fini način. Tito je bio igrač i ni on ne bi mogao igrati da nije imao američku podršku. Dakle, i Tito je bio američki igrač, a kasnije je malo nešto šetao po Africi.

Kako stvari funkcionišu danas? Evo, Srbija je dobila novog predsednika...

Većina takozvanih lijevih ili osviještenih ili ne znam kakvih Srba očekuje od mene da ću ja pljuvati po vašem predsjedniku, koga sam osobno upoznala. Ali ja mislim da je totalno bezveze sve što bilo ko o njemu kaže ružno. Činjenica da je četnik došao na čelo Srbije je nebitna. Mogao je na čelu Srbije biti i majmun jednako bi bilo, jer taj četnik nema nikakvu moć.

Ali, mislim da je svijetu dobro došlo da se na čelu Srbije pojavio četnik. Uostalom, tu ga je doveo Montgomeri lično svojim vještinama, ako ne i falsificiranjem izbora, pitaj Boga. Svijetu odgovara da Srbija ponovo bude problem, da je četnik izvor toga. Činjenica da mu niko neće doći na inauguraciju govori kako je svijet navnodno opet ljut na Srbiju koja se odlučila za desnu opciju. Kad Obama ponovo bude izabran za predsjednika, cijeli svijet će mu doći na noge iako je on trenutno najveći žvi zločinac.

Koristim ovu priliku da samo dodatno raščistim neke stvari. Naime, često pišem na svome blogu i vrlo sam ironična, ali to neki ne shvataju. Uvijek sam govorila da mi je ljepši Tadić od Nikolića, ali time sam htjela reći da su i jedan i drugi zapravo objekt i da ni o čemu oni ne odlučuju. Pa da li će na čelu biti Tadić ili Nikolić, svejedno je. Čim si predjednik jedne države, Hrvatske, Amerike ili Turske, ti si automatski lutka na koncu.

Zanimljivo je da ste svojevremeno izjavili kako uz sve probleme i muke u Hrvatskoj nemate vremena niti želje da gledate šta se dešava u Srbiji. Zašto onda to ipak činite?

To je vrlo jednostavan odgovor - blizu smo i nikada nećemo biti daleko. Slični smo, sve smo bjedniji. Imam ovdje jako mnogo prijatelja i ne držim Srbiju zemljom Bogu iza nogu. Nikad nisam politiku Srbije prema Hrvatskoj doživljavala kao stav Srba. Ne kažem da sam u pravu, ali sam skoro sigurna da su u pitanju sve same manipulacije.

Ono zlo što su Hrvati učinili Srbima u Hrvatskoj, očistili su Hrvatsku od Srba definitivno, ne mislim da je to veliki hrvatski uspjeh, to je takav bio dogovor između Miloševića i Tuđmana. A Milošević je opet bio američki đak. Tako da ja tu velikohrvatsku pobjedu nad Srbima, te bljeskove i oluje, doživljavam kao veliki poraz. Poraz Srba koji su izmanipulirani krenuli na Hrvate i poraz Hrvata koji su izmanipulirani prihvatili tu igru.

Ali, ni jedni ni drugi nismo imali šansu da se postavimo drugačije. Vođe su nam veliki svjetski igrači, veliki posjednici kapitala, i naše šanse da se ne koljemo su bile nula. Baš kao što su naše šanse da se danas koljemo - nula. Sve je podijeljeno. Mi smo NATO, a ja bih čisto zlobno željela da vi budete sa Rusima, eto radi ravnoteže. Sve u svemu, mali čovjek ne odlučuje ni o čemu, a vrlo ga je lako izmanipulirati. Mnogima je lakše dijeliti ljude na ustaše i četnike kako ne bi obratili pažnju na to koliko su jadni i gladni i da je neprijatelj zapravo negdje drugdje.

Sve to govorite baš nekoliko dana nakon što je ozvaničen stav o Srebrenici kao genocidu, kada se još uvek u medijima i javnosti o tome raspravlja. Gde je mesto piscu ili bilo kom intelektualcu u celom tom poretku?

Intelektualci su također u sistemu, oni su igrači. Te nevladine udruge, recimo, čije su to udruge? One nečije moraju biti. Ne postoji udruga koja funkcionira a da nema para. Kada imaš para, moraš reći čiji si. Ja tim antiranim profiterima ne vjeruje, to su takođe plaćenici.

A što se Srebrenice tiče, za mene je to zločin koji vapi do neba, ali ne Mladićev. Ako može Obama danas odabrati kojeg će čovjeka u bilo kojem trenutku i bilo kojem kutku kugle zemaljske umlatiti nevidljivom letjelicom... Trupe holandske koje su blagoslovile zločin u Srebrenici mogle su Mladiću reći ne. Dakle, Srebrenica je zločin Evrope i Amerike, a Mladić je bio samo egzekutor.

I ovaj cirkus sa Libijom i okolnim zemljama je isto Srebrenica. Imate Iran, koji se proglašava najvećim svjetskim zlom jer će napraviti atomsku bombu. Naravno da je neće napraviti, ali ja sam za njihovu stranu. Jer ako ima Izrael atomsku bombu, zašto je ne bi imao Iran? Pa kom opanci, kom obojci.

U svom tom haosu, gde je ljubav? Junakinja vašeg novog romana i u svojoj sedamdesetoj godini, nakon svega kroz šta je prošla, veruje u ljubav.

Mislim da u ljudskom životu ljubav igra veliku ulogu ako si riješio sve svoje ovozemaljske probleme. Ako imaš pare, ako imaš kuću i sve što ti treba da bi funkcionisao normalno. Ali dok se ti boriš za goli ljudski opstanak, gdje je tu ljubav? Vi radite ko konj dvadeset četiri sata za neke bijedne pare, i sad ćete vi kao naći junakinju svojih snova koja će negdje sa dva fakulteta prati stepenice i crkavat ćete od gladi. Dakle, ljubav, kao i zlatnu ogrlicu i dragulje, mogu priuštiti samo bogati ljudi. A sve ovo drugo je mrcvarenje.

Mladen Savković

08.06.12

Književnica Vedrana Rudan, za „Novosti“, pred promociju nove knjige „Kosturi okruga Medison“ o ljubavi i seksu u zlatnim godinama: Po čemu su bolji Šveđani, Amerikanci, bilo ko?

AKO žena u sedamdesetoj ostavi muža u sedamdeset i šestoj, onda o njoj pišu u novinama i svi žale njenog muža, a za ženu kažu da je stara kurvetina i još joj proveravaju poslovnu sposobnost. A kad muž u sedmdeset i šestoj ostavi ženu u sedamdesetoj i oženi se ženom u dvadeset i osmoj, onda se njemu ništa ne proverava jer su bogati muškarci provereno poslovno sposobni.
Ovako razmišlja gospođa Pavić, koju svi zovu gospođa Pavica, junakinja novog romana Vedrane Rudan „Kosturi okruga Medison“(VBZ). Knjigu, u kojoj je zagrebala po još jednom tabuu - ljubavi i seksu u trećem dobu, popularna riječka književnica predstaviće u petak od 18 časova u beogradskom Domu omladine. Na pitanje „Novosti“, zašto društvo ljudima u „zlatnim godinama“ najčešće ukida pravo na ljubav i seks, uoči promocije, Rudanova odgovara:
- To pravo je ukinuto staricama, ali ne i starcima. Starcima je dozvoljena i ljubav i seks. Pogledajte samo koliko je filmova snimljeno u kojima glavni junaci u zlatnim godinama imaju mlade ljubavnice. Moja knjiga se zato zalaže za pravo žene da kaže „da“ ljubavi u starijim godinama, ali i za pravo da kaže „ne“ seksu.

ODGAJANI ROBOVI

- NEMA predrasuda koje nastaju same od sebe, one nam se sistematski usađuju - smatra Vedrana Rudan. - Mi žene odgajane smo kao robovi. Ljudska bića smo samo dok smo devojčice, čim postanemo žene - postajemo i robovi.

I u ovom romanu, Vedrana Rudan hvata se u koštac sa lažima, licemerjem i predrasudama sredine, a pored glavne teme zabranjene ljubavi, zadire i u surov odnos društva prema starima i bolesnima, ali i odnose roditelja i dece („Roditelji su samo u prahu idealni roditelji“).

- Stari i bolesni su najugroženije kategorije društva, ne samo na Balkanu, nego svuda u svetu - objašnjava autorka koja „najviše na svetu mrzi Novi svetski poredak, EU, NATO i Katoličku crkvu, a najviše voli svoju porodicu, Katju posebno, i špagete s umakom od rajčica (bez soli)“. - Mi grešimo što o sebi mislimo kao Balkancima, jer nismo ništa gori od drugih. Po čemu su bolji neki Amerikanci, Šveđani, bilo ko? Nismo mi samo Balkanci, mi smo pre svega ljudi. To su nas drugi ubedili da o sebi tako mislimo. Ako je naše klanje bilo balkansko, kakvo je onda bilo klanje u Libiji? I po čemu su vaš, ili naš predsednik više opasni, ili veći divljaci nego Barak Obama. Ali, pre svega mi sami moramo da se oslobodimo predrasuda o Balkanu i da prestanemo tako da razmišljamo.

M. KRALJ