Ovde i sada - pisma (2008-2011)

28.03.13 Vreme

Na globalnoj listi najvažnijih pisaca današnjice imena Pola Ostera i Dž. M. Kucija skoro da su neizostavna. Odnosi se to prvenstveno na književnost koja se piše na engleskom jeziku, ali jedva nešto manje i na svjetsku književnost općenito. I među čitalačkom publikom u Srbiji, ova dva pisca imaju posebno mjesto. Za ovo posljednje, posebne zasluge imaju dvije izdavačke kuće i dvije prevoditeljke. Ako srpski čitalac čita Ostera na svom maternjem jeziku, to gotovo bez izuzetka znači da čita Geopoetikino izdanje i prevod Ivane Đurić-Paunović. Kad je pak o Kuciju riječ, izdavač je Paideia, a prevoditeljka Arijana Božović. I mada isti čitaoci često vole i Ostera i Kucija, u recepciji opusa ova dva pisca više je razlika nego sličnosti. Ako bismo stvari maksimalno pojednostavili, Oster je popularniji, Kuci elitističkiji. Izvire to i iz njihovih poetika: Oster je više pisac priče, Kuci više pisac atmosfere. Osterov stil je prohodniji, Kucijev zakučastiji. Obojica su dobitnici važnih književnih nagrada, no Kucijeve su važnije (dva Bukera, Nobel, nagrada Jerusalim). Obojica su prvenstveno romansijeri, sa izletima u esej i memoaristiku, s tim što su kod Ostera granice između fiction i non-fiction knjiga oštrije.

KOVERTE S MARKICAMA: Oster (rođen u februaru 1947) i Kuci (rođen u februaru 1940) nisu se međusobno poznavali do februara 2008. godine. Jesu čitali jedan drugog, ali se nikad nisu sreli. Nekoliko mjeseci nakon prvog susreta, Kuci Osteru predlaže prepisku i šalje mu prvo pismo, na temu prijateljstva kao fenomena, pišući o prirodi prijateljstva, njegovim formama, poetici. Oster opširno odgovara i prepiska (što će trajati tri godine) počinje. Njen plod je knjiga Here and Now, s podnaslovom "Letters 2008–2011" (Viking, Njujork, 2013). Treba odmah reći da se Oster i Kuci uglavnom dopisuju po starinski, tj. šalju jedan drugom prava pisma, ne i-mejlove. U zaglavlju su, opet po starinski, mjesto pisanja pisma i datum. Pošto njih dvojica žive na dva kraja svijeta, u Njujorku i Australiji, intervali između dva pisma često su dosta dugi. Za mnoge teme kojima se njih dvojica u korespondenciji bave, ti intervali nisu pretjerano važni. Kad, međutim, žele da odgovor stigne što prije, znaju se pokatkad poslužiti i i-mejlom, ali češće koriste telefaks. Pošto Oster ne koristi imejl, u knjizi se prvo preštampava propratna elektronska poruka za njegovu ženu Siri, dok se pismo Osteru, spakovano u formi atačmenta, sa datumsko-lokacijskim zaglavljem i potpisom na kraju, daje zasebno. I Oster i Kuci često putuju, tako da pisma ne stižu uvijek sa istih destinacija.

POEZIJA SPORTA: Osterovi i Kucijevi odani čitaoci, da baš ne kažem fanovi, prići će ovoj knjizi s drukčijim očekivanjima od onih koji su ih čitali usput ili ih nisu čitali nikako. A opet, čak i oni koji uopšte nisu čitali njihove romane, u ovoj prepisci mogu uživati. Ako se u njihovim opusima i pripadajućim recepcijama lakše primijete razlike, kroz Osterovu i Kucijevu prepisku brzo se registruju neke njihove zajedničke osobine. Obojica, recimo, jako vole gledati sport na televiziji. Nisu to isti sportovi, Oster je koncentrisan na bejzbol i košarku, Kuci uglavnom na kriket i tenis. Ista su, međutim, njihova pomiješana osjećanja uživanja i grižnje savjesti, nakon što cijeli vikend provedu pred TV ekranom. Neizmjerno su zanimljive njihove refleksije o genezi popularnih sportova, o psihološkim potrebama koje gledanje sporta na televiziji ispunjava. Otkrivalački zvuči Kucijeva opaska da su pravila skoro svih danas globalno popularnih sportova kodifikovana u relativno kratkom periodu druge polovine dvadesetog vijeka i da se, evo, već jako dugo nije pojavio neki potpuno novi sport koji bi popularnošću ugrozio fudbal, košarku, bejzbol ili kriket. Oster se nadovezuje opaskom da je u ljudskoj prirodi potreba da se stalno smišljaju nove igre, da djeca to rade svaki dan, ali da su međunarodne asocijacije nacionalnih sportskih selekcija i najvećih klubova već toliko moćne i bogate, da je to usporedivo sa moći i bogatstvom država i velikih korporacija, da im se jednostavno ne isplati da dopuste pojavu konkurencije. Obojica vole sport i iz estetskih i iz etičkih razloga. Kucijeva oda Rodžeru Federeru biće, slutim, citirana među ambicioznijim sportskim novinarima. ("Uglavnom mislim da je gledanje sporta na televiziji gubljenje vremena. Ali postoje trenuci kada nije, a kao primjer mi često padaju na pamet detalji iz najslavnijih Federerovih dana. (…) Kako Federer odigrava dijagonalni bekhend-volej preko cijelog terena, naprimjer. Je li to zaista, ili jedino, estetika? (…) Čini mi se da mi dok to gledam kroz glavu prolaze ovakve misli: 1.) Eh, da sam ja svoj pubertet proveo trenirajući bekhend umjesto da sam radio ne-znam-više-šta…tada bih i ja mogao da odigram takve udarce, pa bi mi se ljudi širom svijeta divili; onda slijedi misao 2.) Čak i da sam tokom cijelog puberteta samo vježbao bekhend, ne bih to mogao odigrati, ne u stresnim uslovima stvarnog meča, ne namjerno. Iz čega proizlazi zaključak – 3.) Upravo sam vidio nešto što je istovremeno i ljudsko i nadljudsko; vidio sam nešto kao otjelotvorenje ljudskog ideala. Želim još da potcrtam kako se u ovim mislima najprije javlja zavist i kako zatim nestaje. Čovjek počne prvo da zavidi Federeru, zatim da mu se divi, a završi lišen i zavisti i divljenja, bude ostavljen sa oduševljenim otkrovenjem šta sve ljudsko biće – biće poput nas – može da napravi.")

BEKET I KAFKA: Ne pišu, naravno, Oster i Kuci u ovim pismima samo o sportu. Pišu i o umjetnosti, književnosti, filmu, poeziji. Slažu se da u našem vremenu više nema velike poezije, kao da je vrijeme velikih pjesnika, poput onih iz prvih decenije druge polovine dvadesetog vijeka, prošlo. (Kaže Kuci: "Među današnjim čitaocima veoma je malo onih koji će se u životu orijentisati prema porukama savremenih pjesnika. Nasuprot tome, čini mi se da je u šezdesetim godinama, a donekle i sedamdesetim, mnogo mladih ljudi – zapravo, mnogi od najboljih mladih ljudi – smatralo poeziju najpouzdanijim vodičem kroz život koji postoji. Govorim o mladim ljudima u Americi, ali isto je važilo i za Evropu, ustvari ponajviše za istočnu Evropu. Ko danas ima moć da oblikuje mlade duše onako kako su to radili Brodski ili Herbert ili Encensberger ili, na nešto dubiozniji način, Alen Ginzberg.") Posebno detaljno pišu o piscima koje obojica vole, a tu se ističu Beket i Kafka. Pišu o knjigama koje upravo čitaju, filmovima koje su tih dana gledali. Pišu i o putovanjima, ali uz obaveznu ogradu kako nisu putopisci. Pišu i o najaktuelnijim društveno-političkim temama: od globalne ekonomske krize preko izraelsko-palestinskog konflikta do arapskog proljeća. Nisu to banalne asocijacije ni sterilna prepričavanja novinskih članaka. Kucijeva razmatranja ekonomske krize, recimo, kombinuju upućenost prosvijećenog laika u ekonomiju kao nauku (ako je ekonomija uopšte nauka, kazao bi cinik) sa neočekivanim paralelama ka Platonovoj filozofiji i Borhesovom književnom svijetu. Oster pak, frustriran činjenicom da izralesko-palestinski konflikt postoji od vremena njegovog rođenja, a da se šezdeset godina kasnije čini nerješivijim nego na početku, javno iznosi vlastitu polušaljivu fantaziju prema kojoj vlada SAD-a Izraelu poklanja saveznu državu Vajoming nakon čega svi izraelski Jevreji bivaju humano preseljeni u novi Izrael, doskoro poznat kao Vajoming. Kad se Kuci osvrće na izraelsko-palestinsko pitanje, on potcrtava vlastitu podijeljenu lojalnost. S jedne strane, suosjeća sa Palestincima zbog nepravde koja im je načinjena. S druge strane, ima bliske prijatelje, Izraelce, jako vezane za svoju zemlju. Na tom fonu on ispisuje jednu od najdirljivijih rečenica u cijeloj prepisci: Ako treba da biram između istorijske pravde i svojih prijatelja, ja biram svoje prijatelje.

LJUDSKO, ODVIŠE LJUDSKO: Neke od najdojmljivijih stranica prepiske otkrivaju nam kako ni svjetska slava ni status klasika, kao ni Nobelova nagrada u nekim momentima ne olakšavaju život. Gotovo nevjerovatno zvuči da se Kuciju, dobitniku Nobelove nagrade za književnost, desilo da ga na aerodromu u Los Anđelesu granična policija ne pusti da normalno uđe u SAD, nego ga izdvoji za intervju zajedno sa mladenkama iz istočne Evrope kaparisanim preko interneta i potencijalnim studentima opskurnih koledža, pa ga prvo ostave da čeka na ispitivanje, a onda ga izlože ispitivačkoj Homeland Security verbalnoj torturi. Takođe, zanimljivo je pročitati da Ostera toliko nerviraju glupe, promašene i negativne kritike njegovih knjiga da ih već godinama iz principa ne čita. Kuci pak veli da njega loše kritike ne diraju i nudi sljedeće objašnjenje: nikad nije živio od književnih poslova i honorara, nego od plate univerzitetskog profesora, pa ga nikakva loša kritika nije egzistencijalno ugrožavala. Osteru je takvo objašnjenje Kucijeve ravnodušnosti teško shvatljivo, on misli da Kuci jednostavno jako vjeruje u svoje djelo. Kuci se ne slaže, mada može prihvatiti da su neki ljudi pred kritikom ranjiviji odnosno manje ranjivi od drugih. Na tom tragu, u prepisci se otvara još jedno pitanje: treba li reagovati na lošu kritiku. Oster ima razumijevanja za pisce koji su kritičare udarili ili pljunuli, mada sam to nikad nije napravio. Kuci je sklon ignorisanju loših i zlonamjernih kritika, čak i u slučajevima kad kritičar žestoko zloupotrebljava svoju poziciju, uključujući i pravljenje materijalnih grešaka, svjestan ipak da i takav stav ima svoje opasnosti. Kad znaju da im nećeš odgovoriti, kaže na jednom mjestu Kuci, kritičari se ponašaju kao dječurlija koja kamenčićima gađa gorilu u zoološkom vrtu, svjesni da ih rešetke štite.

IMENA: Knjiga koja počinje skoro apstraktnim filozofiranjem o prijateljstvu pretvara se polako u priručnik jednog konkretnog prijateljstva. U vrijeme tri godine prepiske, Oster i Kuci se nekoliko puta susreću, na primjer u Italiji i Portugalu, planiraju nove susrete (Kanada), a očito je da su postali i – kako se to kaže – porodični prijatelji, jer u ovim druženjima učestvuju i njihove supruge, Siri i Doroti. Dirljiva je Osterova briga za svog prijatelja kad mu se ovaj požali na nesanicu koja ga muči. U ovim pismima zapravo, i Oster i Kuci su manje pisci, nego bi neko na prvi pogled očekivao. (Dok Oster ponegdje i komentariše svoja recentna djela, Nevidljivi, Sanset Park i Zimski dnevnik, Kuci sa svojima to čini mnogo rjeđe, pominjući ponekad tek neku od svojih starijih knjiga. On čak na jednom mjestu kaže da više voli skupljati lišće u bašti, nego čitati romane.) Pošto Kuci insistira da u književnosti, na naslovnicama svojih knjiga, dakle, bude samo Dž. M. Kuci, a ne Džon Maksvel Kuci, njegovo "Džon" na kraju svakog pisma, što se nikad ne pretvara u puki inicijal, kao da simbolički utvrđuje ovo prijateljstvo. U par pisama Oster i Kuci zapravo i analiziraju ljudsku (i književničku) potrebu za davanjem imena, a kad se čitalac duboko uživi u ovu prepisku, kad je eventualno pročita više puta, Oster i Kuci koje upoznajemo kroz ova pisma manje su živi književni klasici, a više literarni likovi, komplikovani ljudi s jednostavnim apostolskim imenima, Pol i Džon, da baš ne kažem Pavle i Jovan. Kroz prepisku čija je intencija od početka bila da postane javna, razvilo se prijateljstvo za koje možemo zamisliti da se nastavlja razmjenom pisama koje nisu pisana sa ubjeđenjem da će da budu publikovana. Knjiga u formi ode prijateljstvu koja je stvorila i učvrstila jedno prijateljstvo – nije to mala stvar.

muharem bazdulj