Zimski dnevnik

20.01.13 Danas

Osim što je prošle godine objavljen „Zimski dnevnik“, nova knjiga nefikcionalne proze Pola Ostera, navršilo se i trideset godina od kako je izašlo „Otkrivanje samoće“, prva prava Osterova knjiga. Ova dva naslova su (kao i još par drugih, uglavnom neprevedenih kod nas), svakako, svojom nefikcionalnošću povezana i međusobno se, ako ne dopunjuju, onda bar rimuju.
Važno je podvući da se u slučaju ovih knjiga radi o nefikcionalnoj prozi. Iako se koristi faktima iz vlastite biografije, skaradno bi bilo reći za „Zimski dnevnik“ (kao i za „Otkrivanje samoće“) da se radi o autobiografiji. I ne zbog toga što je autobiografija sama po sebi nužno negativan kvalifikativni pojam, već zato što živimo u eri kada se vlastitog životoopisanija i pornopatetičnog memoarisanja uhvatila svaka šuša koja je savladala slovca. Ta literatura uglavnom spada u ono što ljupko zovemo đubretom - avaj, voajerizam je čudna ptica, te ako naiđemo na (auto)biografiju neke nama neobično drage javne ličnosti, đavo nas tera da malo gvirnemo u tuđu intimnu avliju.
Spisateljska vokacija po svojoj prirodi navodi (naivce) na mišljenje da su nosioci tog laskavog zvanja pismeni i pisanju vični ljudi, te kada se susretnemo sa memoarima nekog pisca lestvica za procenjivanje kvaliteta teksta bi morala biti podignuta znatno više nego kada se pisanja o svom životu late razni estradni drugi. Pol Oster svojom novom knjigom svakako ne daje povoda za prvoloptaško čitanje, jer i kada piše o sebi, Oster to radi motivisano i u korist književnog teksta, a ne u korist pokvarene mašte i prljavih strasti fanova. Posebno se korisnom čini forma koju je izabrao - naime, cela knjiga je ispripovedana u obraćanju u kome se „skriveni pripovedač“ obraća piscu koji se zove Pol Oster i koji, uhvaćen u klopku kalendarske i životne zime, kopa po arhivama vlastite memorije. Vrlo je efektan trik koji izaziva taj odmak jer zbog njega lakše doživljavamo ovu knjigu proznom - sa jedne strane imamo onoga neidentifikovanog (čak i zamenice nedostojnog) koji prividno vodi priču, sa druge Pola Ostera koji se menja zavisno od perioda njegovog života koji se trenutno opisuje, a između njih stoji, memljivo i varljivo, sećanje (a sećanje je, pisao je to Oster još u „Otkrivanju samoće“, prostor u kome se stvari dešavaju drugi put). Naravno da će pasionirani čitaoci dela pisca iz Bruklina u knjizi pronaći štošta interesantno o nekim već opštim mestima iz Osterove biografije (recimo, njegov boravak u Parizu sedamdesetih godina, te rano otkrivanje bejzbola i slično - u tom smislu, ova knjiga funkcioniše i kao „Rečnik zaljubljenika u Pola Ostera“). No, tematski okvir koji pisac obuhvata ovim pisanjem je donekle svež i neočekivan. Autor se prvenstveno bavi istorijom svog običnog života, istorijom svog tela (kako starenjem, tako i spoznajom tela i suživota sa njim, iznoseći ponekad bizarne podatke iz fascikle svakodnevne, nimalo pikantne, ali vrlo ljudske intime), istorijom svojih selidbi itd. Opet, iako iznenađuje određenim motivima, to je i dalje Oster na kakvog smo navikli - tu su njegova analitičnost i relativno spori tempo vođenja priče, podrazumevajući kosmopolitizam, njemu (i postmodernizmu) svojstvena tehnika prepričavanja i kontekstualizacije drugih umetničkih dela, njegova ljubav prema literaturi kao verovatno najrazvijenijem obliku pričanja priča, a „Oster je pripovedač koji ne samo da priča priče, već priča priče koje se čak i ne pretvaraju da su istinite, priče koje svoj razlog postojanja pronalaze upravo u činjenici da su izmišljene“, piše na jednom mestu Zoran Paunović.
Pre trideset godina, pišući „Otkrivanje samoće“, Oster je u prvom delu te knjige forenzički precizno pisao o smrti svoga oca, a u drugom se esejistički bavio uglavnom svojim očinstvom, ispisujući usput lucidna zapažanja o francuskoj poeziji, Bibliji i Pinokiju. Danas, Oster piše o svom životu dosta smirenije, manje razigrano, ali, čini se, iskrenije u odluci da vlastiti dnevnik ispiše rukom pisca koji je u prethodne tri decenije istom rukom ispisao neke od najboljih romana savremene američke književnosti. Davno ju je otkrio, a sada nam nudi novi zapis iz svoje samoće (što, u krajnjoj liniji, može biti poetično-patetična definicija svakog književnog dela) i tim svojim zapisom dodatno širi jedan važan rukavac u svom opusu. Pišući o ovoj knjizi u časopisu „Vreme“, Muharem Bazdulj se osvrnuo na standardni kritičarski šablon u kome se savetuje da li neka knjiga jeste ili nije dobra kao ulaznica u opus nekog pisca, zaključivši, posve tačno, da „Zimski dnevnik“ nije dobra ulaznica za Ostera. Ali za one koji su se već zavrteli na tom ringišpilu, ova će knjiga biti pamćenja vredna vožnja.

Bojan Marjanović

01.11.12 Dnevnik - Novine i časopisi

Pisac: Pol Oster, prevod: Ivana Đurić Paunović, izdavač: Geopoetika, 2012. (Beograd);
Čitanje ovog intimno-javnog zapisa sjajnog američkog romanopisca ima sva obeležja onog što se, bar na ovim prostorima, nekada nazivalo “kućna književnost”.
Kad god dođe do neke prekretnice, tvoje telo doživi slom, jer tvoje telo zna ono što um ne zna i, koji god vid sloma da je u pitanju, bila to mononukleoza, ili gastritis ili napadi panike, telo uvek nosi teret tvojih strahova i unutrašnjih previranja, i prima udarce kojima tvoj um neće ili ne može da se suprotstavi.

Sadržaj

Opori realizam života koji izbija sa stranica (spisateljskog) dnevnika jednog od kultnih autora savremene svetske prozne scene. Dnevnik, pisan ili bar finalno oformljen naknadno, literarizovanim popisima autorovih mesta stanovanja, bolesti, ljubavnica ili književne karijere predočava profil i tvog i mog života.

Reč kritike

Čitanje ovog intimno-javnog zapisa sjajnog američkog romanopisca ima sva obeležja onog što se, bar na ovim prostorima, nekada nazivalo “kućna književnost”. Ipak, ova literarizovana prozna građa, sva od života i snova, može da posluži kao dobra, precizna slika-hronika američkog, ne samo intelektualnog društva, a na mikro planu pripovedač se pretvara u svojevrsnog Foresta Gampa “malih” događaja: život je, na kraju krajeva ono što je dato svima nama, kao mogućnost, sa svim varijacijama, usponima i padovima i smešten je u (ograničeno) vreme koje nam je dato na raspolaganje. Činjenice života? Male stvari? Idealno da se (jedna) intimna istorija pretvori u “fenomenologiju disanja” koja će nam pomoći da samerimo i sopstveni “zimski dnevnik” našeg (ne)zadovoljstva.

Đorđe Pisarev

01.11.12 Vreme

Zimski dnevnik Oster ispisuje (i) kao istoriju (svog) tela. Uz povremene digresije, priča o telu ipak teče hronološki: od detinjstva do starosti. Zima iz naslova i odnosi se (između ostalog) na zadnju fazu, na kraj života. U jednom svom sloju Zimski dnevnik je zapravo meditacija o starosti, tačnije rečeno o starenju. Okvir knjige je, dakle, starost i blizina smrti, no knjiga, naravno, govori o životu

Završavajući predgovor francuskom izdanju Andrićeve Gospođice, Danilo Kiš je pomenuo Žozefa Žubera "Andriću bliskog moralistu" i njegovu misao "Pamet nas opominje šta nam valja izbegavati. Jedino nam srce kazuje šta treba činiti". Pred kraj svog Zimskog dnevnika (Geopoetika, Beograd, 2012, sa engleskog prevela Ivana Đurić-Paunović) i Pol Oster pominje Žubera, odnosno dvije njegove misli, najprije "Kraj života je gorak", a zatim "Čovek treba da umre dostojan ljubavi (ako može)". Zima iz naslova i odnosi se (između ostalog) na zadnju fazu, na kraj života. U jednom svom sloju Zimski dnevnik je zapravo meditacija o starosti, tačnije rečeno o starenju. To je okvir ove knjige. Na njenom početku, govoreći u drugom licu jednine, slično onim francuskim piscima na koje se ložio u mladosti, Oster kaže: "Neporeciva je činjenica da više nisi mlad. Za mesec dana navršićeš šezdeset četiri godine". Na njenom samom kraju, govoreći ponovo u drugom licu jedine, Oster kaže: "Zašao si u zimu svog života." Okvir knjige je, dakle, starost i blizina smrti, no knjiga, naravno, govori o životu. Smrt je besmisao kao i život, zabilježio je stanoviti derviš, dok Oster, govoreći o svojoj majci, kaže nešto što je ustvari prilično slično tome: plašila se smrti, što je zapravo samo drugačiji način da se kaže: plašila se života.
PARALELE: U proznom opusu Osterovom, autobiografska dionica uvijek je naizgled prilično oštro bila odvojena od one romaneskne, fikcijske. Hoću reći, Otkrivanje samoće, zatim Hand to Mouth te pojedini eseji iz Crvene sveske tu idu na jednu, dok romani idu na drugu stranu. Voli Oster da za naratore svojih romana uzima likove pisaca, voli pokatkad i da se igra sa inicijalima te da pravi slične migove, ali opet ne ide nikad posve direktno na teren autofikcije. Zimski dnevnik se u tom smislu savršeno uglavljuje na autobiografsku policu, moglo bi se možda reći i da je zatvara, kad to ne bi bilo pomalo morbidno. Ipak, možda i zato što se Zimski dnevnik pojavljuje u trenutku kad je njegov romansijerski opus već pozamašan, pažljiv Osterov čitalac u njemu će naći mnoštvo materijala što je u međuvremenu transponovan u literaturu. Samo primjera radi, dok sumira život vlastite majke, Oster navodi kako mu ona nikada nije pričala o svojim ranim ljubavima i simpatijama (onim iz vremena prije nego je upoznala njegovog oca), izuzev "nejasne priče o momku koji je poginuo u ratu, i jedne još nejasnije, o flertu s glumcem Stivom Kokranom". Priču o majčinom flertu sa glumcem Stivom Kokranom Oster je transponovao u književnost zapravo vrlo skoro, u romanu Sanset Park, pripisujući je Aniti Majkelson, majci Renca Majkelsona, sporednog junaka Sanset Parka koji je – što je posebno zanimljivo – slavan pisac. Ni po čemu, međutim, u samom romanu Osterov od njega ne pravi nikakav svoj alter ego. Tek čitajući Zimski dnevnik, čitalac može uhvatiti tu paralelu. Također, tu su i paralele koje nas vraćaju nekim starijim Osterovim romanima. Kad se, recimo, u Zimskom dnevniku Ostera prisjeća neželjene trudnoće svoje djevojke i abortusa u vrijeme kad su bili tek na pragu dvadesetih, njegov se čitalac sjeti priče o trudnoći Kiti Vu iz Mesečeve palače.
PATETIKA I IRONIJA: Ono što je važilo za roman Putovanja u skriptorijum, važi i za Zimski dnevnik: poznavanje prethodnih Osterovih djela nije nužan preduslov za čitanje ove knjige, no njihovim će poznavanjem čitanje zasigurno biti obogaćeno. Postoji onaj jedan prikazivački kliše kad se kaže da je ta-i-ta knjiga istovremeno i dobar ulaz u nečiji opus za čitaoce koji tog pisca još nisu čitali, ali i obavezno štivo za sve njegove (ili njene) fanove. Taj kliše bi u slučaju Zimskog dnevnika bio netačan. Nije ovo dobra knjiga za početak čitanja Ostera. U njoj jesu prisutne sve brojne vrline njegovog pisanja, no u njoj također ima i onih rijetkih mana koje ga karakterišu, mana koje nekako lakše praštamo prijateljima, nego onima koje tek upoznajemo. (Dobri prijatelji se, uostalom, i prepoznaju po tome što ih više volimo zbog njihovih mana, nego zbog vrlina.) I sam Oster kao da osjeća da je najveći problem ove knjige to što se teška i strašna riječ "ja" iz žanrovskih razloga prelako (i olako) identifikuje sa piscem kao "fizičkom osobom"; vjerovatno otud i dolazi, barem djelomično, taj "bijeg" u drugo lice jednine. Zimski dnevnik je malo previše priča o uspjehu, priča o (životnoliterarnom) "američkom snu", da bi bio doživljen kao prava umjetnička autobiografija. Otkrivanje samoće bila je priča o očevoj smrti, a Hand to Mouth o finansijskoj propasti. Te knjige nisu bile izložene "toplom zecu" cinične kritike. Kad ona dva bosanska kafanska filozofa iz pjesme o Ibri Dirki fatalistički kažu "ko će slušat tuđu muku", oni dotiču tek jednu stranu priče. Nekad (često!), brate, ljudi više vole slušat tuđu muku, nego tuđe (samo)zadovoljstvo. Ima u Zimskom dnevniku i muke (ima je puno), priča tu Oster o nesretnom braku svojih roditelja, o smrti svoje majke, o bolesti svoje sestre, o propasti svog prvog braka, no mnogo je više nekakve staračko-sujetne samohvale, to iritantnije što je začinjenija providnom lažnom skromnošću. Danilo Kiš je u svojim intervjuima često govorio o važnosti patetike i ironije, o nužnosti da se patetika rastereti ironijom. To je teren na kojem se Oster u Zimskom dnevniku par puta okliznuo. Ponekad mu tas patetike nekako olako pretegne. Voli čovjek svoju ženu i kćerku i to je dobro i hvalevrijedno, voli čovjek i samog sebe i dobro o sebi misli, što je također sasvim okej, ali su mu te emocije unutar ove knjige nekako odveć transparentne. Oni koji Ostera vole biće generalno skloniji da vole i te slabosti, onim drugima pak neće biti preteško pronaći materijal za vježbanje cinizma.
ISTORIJA TELA: Zimski dnevnik Oster ispisuje (i) kao istoriju (svog) tijela. Na početku knjige on piše: "Govori sada, pre nego što bude prekasno, i nadaj se da ćeš govoriti sve dok više ništa ne ostane da se kaže. Vreme ipak ističe. Možda za sada treba da ostaviš na strani svoje priče i da pokušaš da preispitaš kakav je to osjećaj biti u ovom telu, od prvog dana do kog ti sećanje seže, pa do ovog današnjeg. Katalog čulnih informacija. Nešto što bi se moglo nazvati fenomenologijom disanja." Uz povremene digresije, priča o tijelu ipak teče hronološki: od djetinjstva do starosti. Jedna od ljepših dionica knjige jest spisak svih "ograđenih prostora, mesta za stanovanje, malih soba i velikih soba koje čuvaju tvoje telo od bivanja na otvorenom". Nabraju tu Oster sve svoje životne adrese, sva mjesta koja je "kakva bila da bila, zvao domom". Spisak od dvadeset i jedne adrese proteže se na trideset i tri strane. Jasno je, dakle, da spisak nije samo spisak, da svaka adresa nosi svoju priču. Najvažnije je, međutim, da one posreduju dojam velikog prostora. Kako ono kaže Henri Miler pred kraj Rakove obratnice, da je najvažnije da čovjeka okružuje puno prostora, prostora čak više nego vremena? U tom smislu ovaj spisak adresa Zimskom dnevniku, koji je knjiga o vremenu (jer knjiga o starenju je nužno knjiga o vremenu), daje dimenziju prostora. (Čudo su te adrese i osjećanje doma, čak i danas u vrijeme kompulzivnog nomadstva i pošalica o tome da ti je dom tamo gdje je punjač za mobilni telefon. A dom je tamo gdje je krevet, gdje je postelja. Ima negdje u kod Ive Andrića, mislim u Nemirima, jedna marginalija bliska ovom Osterovom nabrajanju, ali, onako, tek nagoviještena, kad se mladi Andrić samosažaljeva, kao u čemu mu mladost prođe, a onda se sjeti koliko je mjesta na kojima je spavao i život mu se učini ispunjen i dug kao nedovršena priča, tako nešto.) Zimski dnevnik je zapravo najbolji kad se Oster prebaci na romaneskni režim (ili mode, baš kao na mobilnom telefonu), kad se pogubi. On je, recimo, majstor prepričavanja knjiga i filmova, stvarnih i imaginarnih. U ovoj knjizi tako postoji sjajna partitura o filmu Rudolfa Matea iz 1950. godine pod nazivom D.O.A. Odlično je također i nabrajanje stvari koje pamti, a kojih više nema. Kad žali sa pisaćim mašinama ili pušenjem na javnim mjestima, to je, naravno, pomalo i predvidivo, ali onda ubaci "košarku pre šuta za tri poena" i tim driblingom duha na malom prostoru (da ne kažem dvokorakom) pokaže zašto jest pisac najvišeg kalibra. Iz iste brazde je i ono autopoetičko priznanje o sličnosti pisanja i hodanja, o pisanju kao muzici tijela, pisanju kao "nižem obliku plesa", o važnosti ritma. Na neki neobičan način, cijeli se Zimski dnevnik može čitati i kao autopoetička knjiga, upravo zato jer demonstrira, sugestijom, a ne priručnički, kako iz sitnih događaja i anegdota iz vlastitog života nastaju romanu i priče, kako se život, čarobnjački, pretvara u literaturu. Kad u Času anatomije govori o tajni stvaralačkog postupka, Kiš se prisjeća nekih mađioničara koje je gledao u djetinjstvu (notirajući kako i Šklovski negdje navodi sličan primjer), a koji bi poslije trika pokazali kako ga izvode, Poslije inicijalnog razočarenja, dječak shvata da je i "tobožnja demistifikacija bila deo majstorije". I Zimski dnevnik je, naravno, dio Osterove književne majstorije.

Muharem Bazdulj

16.08.12 B92

Čitaoci iz Srbije, među prvima u svetu, moći će od danas da uživaju u novoj knjizi Pola Ostera, koju „Geopoetika“ objavljuje pre američkog izdavača.
„Trideset godina posle objavljivanja knjige ’Otkrivanje samoće’ (1982), Pol Oster obznanjuje ’Zimski dnevnik’, koji, ako i nije njen nastavak, tu knjigu nadopunjuje i s njom čini organsku celinu.

U prvoj je Oster govorio o očinstvu na dva načina: razmišljanjem o svom ocu i o sebi kao ocu. U novoj knjizi bavi se porodicom, počev od svojih roditelja, preko supruge, spisateljice Siri Hustvet, i njenih roditelja, drugova i prijatelja, pa do sopstvene dece - ali ponajviše sobom“ navodi u recenziji knjige Vladislav Bajac, direktor „Geopoetike“.

Domaći čitaoci među prvima u svetu biće u prilici da uživaju u novom Osterovom štivu koje u domaće knjižare stiže ovih dana. Američki izdavač objaviće „Zimski dnevnik“ kraj avgusta, nakon čega će uslediti izdanja na ostalim jezicima.

Za ljubitelje Osterovih knjiga „Zimski dnevnik“ može biti iznenađenje jer je ovo njegova najintimnija i najiskrenija knjiga.

„Ovaj ’non-fiction’ je na neki način ženska knjiga. Naime, dok je u ’Otkrivanju samoće’ težište bilo na liku oca, ovde su glavni likovi žene, majke, supruge. Takođe, više nego u bilo kojoj ranijoj knjizi Oster s ebavi telom i približavanjem smrti, temama koje obrađuje emotivno i filozofski“, kazala je za B92 Jasna Novakov-Sibinović, izvršna urednica „Geopoetike“.

Ovo je četvrta Osterova knjiga koju za srpsko područje objavljuje izdavačka kuća „Geopoetika“. Među prethodno objavljenim Osterovim delima dva su premijerno ugledala svetlost dana baš na našem tržištu.

Kako iz „Geopoetike“ za B92 kažu, Oster ne daje svima i ne daje uvek dozvole za premijerno objavljivanje svojih dela. Međutim, pisac da često pokaže znak dobre volje, naročito kada je reč o jednom od najdoslednijih izdavača njegovih knjiga u malim jezičkim sredinama kao što je „Geopoetika“.

Pol Oster je jedan od vodećih savremenih američkih pisaca, domaćoj publici poznat po brojnim delima kao što su „Bruklinska revija ludosti“, „Levijatan“, „Nevidljivi“, „Čovek u mraku“ i „Knjiga opsena“.

Knjiga „Zimski dnevnik“ objavljena je u ediciji „Intimna istorija“ na sa engleskog ju je prevela Ivana Đurić Paunović.