Uho, grlo, nož

Popove nitko ne voli. Ni vjernici ni nevjernici. Popove mrze svi ljudi koje ja znam. Mrze ih zato jer tiho govore, zato što nemaju živce tanke kao tanka dlaka, zato što znaju sve odgovore, zato što imaju dobre aute, zato što jebu mlade žene koje im u uho šapucu svoje tajne, djevojcice hvataju za sisice, u šaku vole zgrabiti mali kurac djecji, ljudi mrze popove zato...Kužite.Ljudi ne vole popove jer su popovi poput vas i mene. A vi bi htjeli da su popovi ono što nisu. Vi bi htjeli da popovi jesu ono što govore da jesu. Kao da ste vi ono što govorite da jeste. Ili ja? Da svi govorimo istinu o sebi, život bi bio naporan. Ja volim popove! I protiv Boga nemam ništa! Jer me nije jebao! Dijete mi je živo, Nijemci mi nisu zapalili kucu, Kiki i ja volimo život. Male stvari. Jednom je Kiki naletio na gradskog šminkera. Kiki mu je uvalio tri kašmirca! Crni, plavi i smedi. Mnogo se toga mora poklopiti da bi covjek mogao izvuci lovu od tog odvjetnika. Najbolje je volje kad proda kakvu kucu. Kupi kucicu za trideset tisuca maraka, proda je za sto i deset. Ili mu netko u zatvoru potpiše specijalnu punomoc za prodaju kuce po sistemu daj što daš. Kužite? Majstor ima kucu ali nema lovu. A u bajbokani ce provesti iducih sto godina. Pa mu treba za cigarete, drogu i mladu guzicu. Danas je sve skupo. Pa onda da tom odvjetniku punomoc, specijalnu, odvjetnik digne dvjesto tisuca maraka, majstoru u buhari pljune pedeset. I svi sretni. Žena mu, zamislite, nosi muški, a možda i nema ženski, kanali, dobro, ona nosi muški kanali cetrdeset osam.To su rijetki, rijetki trenuci. Kad se tako nešto dogodi, takva jedna mala stvar koja život znaci. Onda Kiki i ja odemo u restoran "sunce". Onaj iznad Opatije. U njemu je gužva. Uvijek. Treba rezervirati stol. Uz sam ulaz je veliki kamin. Pokraj kamina je stol. Za najuglednije goste. Kad covjek ima love, kad proda tri kašmirca u jednom danu i kanali cetrdeset i osam, onda se ponaša kao najugledniji gost i boli ga kurac što na stolu piše "rezervirano". Ja to Kikiju nikad nisam rekla. Vama cu reci. To je poseban stol, ali nije najbolji. Svi misle da je najbolji. Ali nije. Uvijek, kad sjednem uz kamin, u leda mi udara vatra. Umirem od vrucine. Šutim. Žene u mojim godinama ne smiju spominjati ni vrucinu ni toplinu. Stol u gornjem desnom uglu, ako gledate sa ulaza , mnogo je bolji. Leda ti grije radijator koji grije normalno. Iza leda ti je zid, pred ocima citav restoran. Imaš kontrolu nad svim tanjurima, u tvoj mogu gledati samo najbliži. Ali. Ako sjediš uz kamin, makar te jebala vatra paklena, šalješ poruku. Ja sam gost prvog reda. Vi mislite da sam glupa krava. Glupa krava koja želi biti ono što nije. Koja grije vruca leda da bi izgledala bogatija no što je. Naravno da ste upravu. Samo, ovo "bogatija", ovo vam je bez veze. Bogatiji može biti netko bogat. Kiki i ja smo samo povremeno bogati. Pustimo zajebanciju. To je dobar osjecaj! Kad jesi što nisi. To je super osjecaj! Ja bih život mogla provesti tako. Ja sam najsretnija kad jesam što nisam. Onda se smijem, Kiki naruci dingac, konobar mu ulije malo dingaca u posebnu cašu, Kiki mljacka, razmišlja, kaže to je to, konobar nam ulije dingac u caše, pijuckamo, iako me od dingaca svrbi dupe jer imam hemoroide. Znam da ne smijem piti crno vino, znam da cu srati krv deset dana i mazati dupe kanadskom mašcu koju možete kupiti na kraju Korza za sedamnaest kuna. Ipak pijem dingac. Pitate me zašto ne pijemo bijelo vino kad mi crno škodi. To pitajte Kikija. Ja se ne razumijem u vina. Pa uživam. Kako bih vam to objasnila? Nikako. Ili kužite ili ne kužite. Možda nemate love pa ne možete sjesti za stol pokraj kamina i biti ono što niste. Možda vam vatra paklena koja grije vruca leda ide na kurac? Nismo svi isti.Vama je ugodno i meko u vlastitoj koži. Ne osjecate potrebu da je oderete? Da svijetom šetate krvavi, bez kože? Nismo svi isti. OK. Ja se smiješim Kikiju kao da paklene vatre nema. Svatko žvace svoj debelik, krvavi biftek. I meni. I meni se gadi debelo, krvavo, govede meso. Baš gadi. Najviše volim špagete sa umakom od rajcica. To tamo dobro spremaju. Jednom sam osjetila miris špageta sa umakom od rajcica. Kiki voli samo lignje frigane. Ali, ne možeš doci u "sunce" i naruciti lignje i špagete. Znate kako je u restoranu. Ono si što jedeš. Svako svakome gleda u tanjur. Samo bogati ljudi mogu naruciti nešto jeftino. Oni ne moraju okolo slati poruke. Oni su poruka po sebi. Da sam bogata, narucila bih špagete. Ovako, da ih narucim ovako, ovakva, to bi bila narudžba žene koja nema love, ne žene koja voli špagete. Ako me možete pratiti. Mrzim biftek i crno vino. A nisam vam htjela o tome govoriti. Ni kako me Kiki uvijek, kad se vratimo iz "sunca", pojebe. Uvijek. Na dugacko i široko. Ne znam tko je muškarcima rekao da moraju jebati satima. Da je to ono pravo. Da je za ženu uvredljivo ako muškarac svrši za samo sat vremena. Pizdarija. A to možete gledati u svim filmovima. Citati u knjigama. U strucnoj literaturi. Dodacima dnevnih listova. Samo, prije no što popušite to govno, pogledajte tko piše. Muškarci. Što muškarci znaju što ženama treba? Kao da muškarci jebu da bi ugodili ženama?! Majstori jebu satima jer to njima odgovara. Onda to umotaju u "znanstvena istraživanja". Možda sam prva na svijetu. Boli me dupe. Ali cu reci. Muškarci! Mi žene ne volimo da nas jebete satima. Ono. Na leda. Pa na trbuh. Pa, "ne diraj mi ga". Pa, "molim te, grebi mi malo jaja". Pa, "pusti ga"! Pa, "ostavi ga malo"! Pa, "poliži mi uho"! Pa, "stavit cu ti malo jezik u uho"! Pa, "ugrizi me za guzicu." Pa, "malo me ugrizi za guzicu." Pa, "baš me ugrizi za guzicu." Pa, "uvati mi malo jaja". Pa, "s a m o jaja." Pa, samo j a j a." Pa, "cekaj!" Pa "stani!" Pa, "pusti mi kurac"! Pa, "liži mi malo jaja". Pa, "još mi malo liži jaja." Pa, "s a m o jaja." Pa, "ostavi mi kuraca", Pa, "ostavi mi kurac"! Pa, "pusti ga još malo." Pa, "još malo"," liži ga još malo", "još malo", "još malo"," još samo m a l o", "malo, maalo, maloooo, malo, malo, malo, samo....maloooooooo!" Pa, "zašto si mi to ucinila?!!!" Zašto sam mu to ucinila?! Da mu t o nisam ucinila, mi bi se jebali i sada, upravo ovog casa, mi bi se još jebali. Ja bih s vama pricala jebuci se! Jeboote! A što sam ja to ucinila? Koja je svrha seksa? Što mu je c i lj? Valjda svršiti i zaspati. Ili se obuci i poci doma. Zato mi više i nije do seksa sa Kikijem. Umara me drkati mu ga satima u ime moje srece. Mene je lako usreciti. Nikome za to ne trebaju duuuuuuuuugiiiii sati! Ali, jebe se muškarcima za našu srecu! Istraživaci! Naucni! Ni to vam nisam htjela reci! U taj restoran uvijek dolaze dva popa. Jedan stari i debeli i jedan mladi. Krivo mislite. I mladi je debeo. Pa se jebu za stolom. Na suho. Uz fuže punjene pršutom i njoke s tartufima. Uvijek sjede za stolom desno gore, ako gledate od ulaza. Tako da njih ne pali vatra paklena. Za predjelo jedu kuhanu šunku, mladi ponekad naruci govedu juhu sa puno rezanaca. To je više kaša nego juha. Stalno govore. Mobiteli zvone. Dva biznismena. Od pojasa gore. Pod stolom, njihove cipele igraju svoju igru. Lakost i aleksander. Stari nosi lakost. Miješa se krokodilcic s aleksanderom. Trljaju se, glade, gaze, miluju. Par krokodila uvaljuje se medu dva aleksandera, pa se aleksander skupi a rastegnu krokodili. Ludilo. Ja se razumijem u dobre cipele. Možete mi vjerovati. Kiki ih nabavlja od Željka, iz Zagreba. Željko obuva cijeli Sabor. Najteže je nabaviti muški cetrdeset tri. Svi muškarci nose cetrdeset tri. Doma imam pacoti cetrdeset osam. Možete ih dobiti za sto maraka. To vam je upola cijene. Dobro, dala bi ih i za pedeset. Ali vi nemate takvu nogu. Nitko nema takvu nogu. Osim cuvara ulaza u Americku ambasadu. Ali, tamo ne možeš otici s kutijom velicine djecjeg groba. Amerikanci su postali paranoicni. Zašto ih je Kiki narucio kad ih nema kome prodati? Želite reci da je moj Kiki glup ko kurac? Nije. Željko mu ih je dao na ime sitnog duga. Nekih deset maraka. Ionako mu nikad ne bi vratio tih deset maraka. "To je kurac od love", rekao mi je Kiki. Kurac od love? Kako kad. Kad imamo love, onda je i sto maraka kurac od love, a kad nemamo love. Rekla sam vam da volim cvijece. Znate koliko košta macuhica. Pet kuna. Eto vidite. Ponekad nemam tih pet kuna. Prodem pokraj cvjecarnice pa sebi kažem, luda kravo, kad budeš imala love, sjeti se jebene macuhice, sjeti se kako se osjecaš sad , ovoga casa, pred ovom cvjetarnom, gola kurca, sjeti se. Nikad se ne sjetim. Kad imam love, ne mislim na macuhicu, nego idem s Kikijem u "sunce" grijati topla leda.

Ljudi ne vole kad se ona dva popa jebu za onim stolom desno gore, ako gledate od ulaza. Ni gazda ne voli. Gazda je vjernik i osjeca se odgovornim. Kao da on pod stolom miješa svoje cipele sa cipelama svoga konobara. Kao da se pod stolom jebu kiokarlovac i peko. Kao da se ne jebu njegovi gosti. Kad bi mogao, oni bi ih otjerao. Ali ne može. Tko danas može tjerati goste iz restorana? Nitko. Meni je sva ta frka oko popova golo sranje. Popovi bi, kao, morali biti skromniji jer je Hrvatska u kurcu. Ne bi smjeli obuvati skupe cipele, navlaciti zlato i izvezenu svilu. Haljine bi trebali dobivati iz karitasa. Ne bi smjeli farbati kosu u svijetlosmede tako da izgleda kao da nije ofarbana. Golo sranje! Kome trebaju pastiri gole guzice? Kakva bi to poruka bila?! Ako su popovi predstavnici Boga na zemlji, što bi nam to Bog porucivao?! Da ce ovo trajati još tristo godina?! Što bi znacilo da se na oltaru Zagrebacke katedrale , pojavi, nemojte me držati za rijec, ne znam da li sam pravilno rekla "na oltaru Zagrebacke katedrale", ne znam, jer me jebena nona nije puštala u crkvu, to znate. OK. Kako bi to bilo da se šef hrvatskih popova na božicnoj misi u Zagrebackoj katedrali pojavi u predratnom varteksovom odijelu i predratnim tenisicama adidas? Što bi to znacilo? Ako šef crkve u Hrvata izgleda kao golo govno na jakom pljusku, kako mi izgledamo? Odjeca je poruka! Poruka! Ako je on u zlatu, ako su oni u zlatu, ni mi necemo dugo biti u kurcu. Samo još malo. Kužite?! Imajte strpljenja! Nestrpljive drkadžije! To ste vi! Nestrpljive drkadžije! Iskljucive! Netolerantne! Što biste v i napravili da ste na mjestu nekog popa ili kardinala? Da vama uspaljenica dode na ispovijed, a uopce ne razmišlja o svojim grijehovima koji su i veliki i mnogobrojni, nego joj se picka vlaži na vaš dubok glas?! Vi bi držali kurac u hlacama? Siroti pop mora držati kurac pod haljinom?! Ma nemojte?! A zašto kurva doma ne cuva djecu i ne kuha mužu rucak?! To ne pitate?! Pop drapne ponekad seosku curicu. Ili gradsku. Pa roditelji moraju davati novinarima izjave što o tome misle! Javnost mora reci što o tome misli! Naslovi od pola metra?! Curica mora sutkinji na dugacko i široko pricati što joj je velecasni gurao u pipicu?! To nije fer! Kao da samo popovi vole curice?! Kao da vama ne pada na pamet pojebati kcekicu najboljeg prijatelja?! Meni to vaše licemjerje ide na kurac! Veliki. Ako Bog prašta, a sve prašta, zašto bi popovi, jedini, držali kurac pod haljinom? Ili u hlacama? Neka jebu, neka drkaju po parkovima, neka farbaju kosu u svijetlosmede da izgleda kao da nije ofarbana, neka primaju placu od Dražave, neka pjevaju , iako nemaju glasa, neka im casne slažu mršave ovcice u dugacka stada, gipsane ovcice, neka ih oni guze dok to casne rade! Neka! Neka! Život je samo jedan! Popovi su placeni da praštaju naše grijehe! I praštaju nam. Tko smo mi da im sudimo?

20.03.03

"Meni je drago što je knjiga hit i u Zagrebu i u Beogradu, to znači da je napisana za ljude, a ne za Srbe ili Hrvate. Vjerujem da je knjiga ogledalo duše autora, a ako takvih duša ima više a ne znaju pisati, onda one nađu sebe u njoj. Napisala sam knjigu za svoju dušu i da meni bude bolje. I to mi je uspjelo"

Roman Uho, grlo, nož hrvatske spisateljice Vedrane Rudan jedan je od trenutno najčitanijih u Beogradu, baš kao i u Zagrebu. Rende, beogradski izdavač Vedrane Rudan, upravo planira treće izdanje romana, a zagrebački osmo. Istoimena dramatizacija ovog dela, odnedavno na repertoaru Ateljea 212, prva je predstava savremenog hrvatskog pisca postavljena u Beogradu nakon poslednjeg rata.

Uho, grlo, nož je prvi roman Vedrane Rudan. Ona ima 54 godine i živi u Rijeci. Bila je novinar dok nije proglašena nepoželjnom u svim hrvatskim medijima zato što je uvredila lentu bivšeg predsednika Franje Tuđmana. Od tada se bavi prodajom nekretnina. Nije imala ambiciju da postane pisac. Tonka Babić, glavni junak romana, autsajder je u pedeset i nekoj, rođena nakon jednokratnog susreta mlade Hrvatice zaljubljene u Partiju i starijeg Srbina renomiranog udbaša. Ona celu noć menja televizijske kanale, sanjari o princu i priča čitaocu o sebi i o onima izvan njena četiri zida gde je pakao.

"VREME": Zašto ste odlučili da napišete knjigu?

VEDRANA RUDAN: Nagovorila me prijateljica Nada Rašić, ona je uredila pedesetak knjiga. Kad sam joj pokazala rukopis, rekla je: "super samo što je to samo tvoja i samo moja priča i to neće nitko objaviti". Kad smo bez po muke našle izdavača, rekla je: "super, samo to nitko neće čitat, a kritika o tome neće ništa napisat". Ali se dogodilo drugačije – kriva procjena. Čarls Bukovski je postao pisac u pedesetoj a ja u pedeset trećoj. Drago mi je što je knjiga hit i u Zagrebu i u Beogradu, to znači da je napisana za ljude, a ne za Srbe ili Hrvate.

Uho, grlo, nož je hit u Beogradu što se nije dogodilo drugim hrvatskim romanima poslednje decenije. Da li zbog te činjenice sebe vidite kao nekoga ko obnavlja pokidane veze?

Kako to mislite? Kao: sad ću ja nešto napisat, pa ću spojiti Srbe i Hrvate? To nije ništa. Ne vjerujem da knjige nešto razbijaju ili ljepe. Ja vjerujem da je knjiga ogledalo duše autora, a ako takvih duša ima više a ne znaju pisati, onda one nađu sebe u toj knjizi. Napisala sam knjigu za svoju dušu i da meni bude bolje. I to mi je uspjelo. A sad, mnogi ljudi je čitaju vjerojatno u namjeri da i njima bude bolje. Moja knjiga nije postavila nijedan korak ni prema čemu nego korak prema ljudima koji razumiju moj senzibilitet. Da li su to Srbi ili Kinezi, meni je svejedno.

Knjiga je, znači, bila vrsta samoterapije?

Pisanje je terapija, sigurno, kao što je terapija gladiti mački leđa, ubiti sebe ili ženu ili opljačkati banku. Svatko se spašava na svoj način. Moje ratne godine bile su mi u strašnom sjećanju dok nisam napisala knjigu. U Opatiji i Rijeci nije bilo bombi, ali je bilo strahota u našim dušama što, naravno, ne izgleda jako teško, samo ne znači da ti duša nije ranjena ako te ne pogodi metak. Ja sam se u ovom ratu osjećala kao frustrirana žrtva, popizdila sam. A kako sam žrtva i ne mogu ništa napravit, jer ne možeš ubit predsjednika države ili naše političare lopove, vaši su naravno drukčiji, ja sam onda napisala knjigu. Ta knjiga je iskrena, to je ispovijest nekoga kome se nešto teško dogodilo, zato i ima uspjeha.

Ispovest podrazumeva iskrenost i hrabrost da se iskaže nešto lično.

Pisala sam iz perspektive žene mojih godina, žene koja je autsajder zbog svoje pedeset i neke. Na ženu se gleda kao na ljudsko biće koje ima sise, dupe, dobre noge koje treba raširit do nekih godina, a tamo preko četrdeset sve manje i manje. Ja sam se dosta surovo obračunala sa takvim gledanjem. Moja junakinja prihvaća starost kao nešto što je normalno, sve na njoj visi kao što visi i na meni, ali od toga ne radi dramu. Sadašnji svijet vidi starost kao elementarnu nepogodu, njeguje kult ljepote jer našim vladarima treba radna snaga koja je lijepa a ne pametna jer od pametnih nikad ne znaš šta ti se može dogoditi. To o starenju u knjizi je lično kao i sve ostalo, osim priče o Srpkinji u Hrvatskoj, dakle o ljudskom biću koje je dvostruka žrtva u vrijeme kada se odvija roman. Hrvatski novinari su mi jednom izrazili saučešće zbog grozne sudbine da je moju mamu pričepio Srbin udbaš. Moj otac je živ, nije Srbin i nije udbaš, i to što jesmo totalno je nebitno i meni i njemu. Dakle, ta Tonkina razina nisam ja, druga jesam. Ali Tonka su i ljudi koji me čitaju, inače me ne bi čitali. U Hrvatskoj postoji krilatica "Svi smo mi...", pa onda svako za nastavak izabere ime svog junaka, a ja se zezam "Svi smo mi Tonka" jer svi smo mi u biti žrtve. I naša djeca i naši unuci. U ovom hrvatsko-srpskom ratu pobijedilo je pet posto gadova na vašoj i našoj strani, koji su strpali i vašu i našu zemlju u svoj džep.

Tonka stalno sanja o idealnom muškarcu. Koliko je vama važna ljubav?

Ljubav prema muškarcu je nešto što mi je apsolutno najbitnije u životu. Ne postoji karijera koja bi me zanimala, djecu volim, ali mi je to pod B. Ako imam uz sebe čovjeka koga volim, onda mogu podnijeti život koji mi je često nepodnošljiv. Zamislivo mi je da umrem, ali mi je nezamislivo da budem bez ljubavi. To može da zvuči sladunjavo i romantično, ali to sam ja. Živim u zatvorenom krugu, meni ne trebaju mase, tapšanja, slava, gotovo uopće ne izlazim iz kuće, ali volim da sam zaljubljena, da me u životu drži to što znam da uz sebe imam ljude koje volim: moj muž, moja djeca, moja majka, moja mačka, moji prijatelji. To mi je strahovito bitno.

Da li se slažete da vaš roman pripada grupi ženskih romana, kako su ga doživeli i shvatili neki kritičari?

Mislim da je to krajnje uvredljivo. Ja, duboko u sebi, ne prihvaćam podjele na muškarce i žene. Postoje ljudi i gotovo. Druga je stvar što je to u životu strogo definirano, postoje žene uglavnom kao žrtve i muškarci uglavnom kao nasilnici. Meni su kritičari rekli i da sam ja žena s mudima, što mislim da je velika uvreda jer ne osjećam da mi fale muda ili nešto drugo. Inače, u Hrvatskoj je ženski roman popularan, najčitaniji autor je Arijana Čulina, koja je prodala oko 25.000 primjeraka knjige Sve što žena treba znat o onim stvarima. Svi hrvatski pisci skupa neće postić tu tiražu. Arijana Čulina ne samo što je čitana spisataljica, ona je apsolutno najveća medijska zvijezda u Hrvatskoj. Osobno je poznajem, ona je beogradski đak i divno ljudsko biće. I muškarci u Hrvatskoj su prema njoj vrlo strogi, uopće o njoj ne pišu.

Vaš roman je ocenjen i kao kritika sredine, vremena, svega. Drugi plan gotovo svake rečenice je ogorčenost.

Pisala sam o sredini u kojoj živim, pa ako u Hrvatskoj iz ranih devedesetih, o kojima sam pisala, ne vidim nijedan pozitivan primjer, kako onda da pišem o njima. Ljudi su ginuli iz ideala, dolazili su kući u vrećama ili bez ruku i nogu, dali su svoje snove i mladost, a sad nemaju ni za kruh. Ja ne vidim u tome ništa lijepo. Generalno, u odnosu na Tuđmanovo vrijeme napravljen je pomak nabolje, lakše se diše, međutim, jedva se diše. A to nije dobro. Meni je netko otkinuo već 12 godina života, a sad je trinaesta, pa će biti i dvadeseta. Netko mi je presjekao život. Sve najljepše je iza mene i ja ne mogu biti lepršava leptirica koja će reći o.k., šta je bilo bilo je, idemo dalje. Ja i moja djeca, moji unuci borićemo se za goli opstanak. Ali ne i svi. Mojoj djeci je sve oduzeto, a nekima je sve dato, a startovali su zajedno. I normalno je što me to muči. To je bijes, cijela ta knjiga je bijes nemoćnika pred silom.

Postali ste "tema dana" bukvalno preko noći. Kako vam je u novoj ulozi?

Dok nisam napisala ovu knjigu, sanjala sam o uspjehu, o potrebi da se potvrdim, da kažem ljudima: "ja vrijedim više nego što vi mislite". Sad sam sebe realizirala i želim svima reć: eto, stara sam, nisam lijepa, ali uspjela sam, ispričala sam priču, i tu priču čitaju, uspjela sam u pedeset trećoj, sretna sam vrlo često u toku dana, evo i vama šanse. Borite se sa životom, možda se i vama posreći. Lijep je osjećaj uspjeha.

Sonja Ćirić

01.01.00

Glas-javnosti
19.11.2002.

Hrvatska književnica Vedrana Rudan, o tome kako je nastao bestseler "Uho, grlo, nož"
Mentalna terapija

Kada je počeo rat, da ne bih poludela ili se upucala, napisala sam knjigu
Onaj ko nije pročitao knjigu "Uho, grlo, nož" hrvatske književnice Vedrane Rudan, treba ovog trena da obuje cipele, otperja u prvu knjižaru i kupi ovu urnebesnu knjigu (izdavač "Rende") jer nešto tako vrcavo, lucidno, duhovito i provokativno do sada nije napisano na nekad zajedničkom jeziku.

Specijalno za "Glas", dok stavlja viklere na kosu, a masku na lice, govori Vedrana Rudan, žena koja je svojim knjigom najzad zajebala i Hrvate i Srbe!

Pisac i ...

"Nisam profesionalni pisac. To je jedan od poslova kojima sam se bavila. Prodavala sam sladoled, novine, bila turistički vodič, recepcionerka, korespondentica, nosačica kofera u hotelu, učiteljica hrvatskog i nemačkog, pisala za gotovo sve hrvatske novine, bila urednica na Hrvatskom radiju u Rijeci, dobila otkaz 1991. pa sam počela prodavati nekretnine. Uživam u ovom poslu koji me naučio da u svakom čoveku uvek treba gledati lopova, a onda se, jednom u sto godina, ugodno iznenaditi".

"Uho, grlo, nož"...
"Moja, zasad, jedina knjiga. Napisala sam je da bih izašla iz kome u koju me bacio rat. Znam da je rat normalna pojava, ali nikad me nije posebno uzbuđivao. On je sasvim o.k. kad je istorija, ili kad se dešava u Iraku, ali kad dođe tebi na vrata, onda je frka s kojom nisam mogla izaći na kraj, pa sam, da ne bih poludela ili se upucala, poput mnogih u Hrvatskoj, napisala knjigu".

Ćićo u ženskom obličju
"Đermano Senjanović, ugledni hrvatski novinar i pisac, napisao je da Hrvatska neće moći da podnese moju knjigu, ali da će mi Hrvati za 20 godina dignuti spomenik. Lepo rečeno, ali mi je nepodnošljiva pomisao da ću jednom biti kamena gospođa po kojoj će srati golubovi. Ćićo se prevario u prognozama, jer su Hrvati jako dobro primili knjigu (za pet meseci prodana četiri izdanja), a raduje me i što je prvo srpsko izdanje (1000 primeraka) prodato za mesec dana. Naravoučenije: teško je prognozirati kako će reagovati Hrvati i Srbi".

Večni bol i lopovi s obe strane
"Pokušaću o našem ratu da govorim kao "netko sa strane". Bio je rat. Srbi su napali Hrvate, Hrvati su pobedili, susedi smo, uvek ćemo ostati susedi, moramo se pomiriti, jer zidovi među državama više nisu u modi.

Kad se ovako gleda, trebalo bi od Hrvata očekivati da budu pobednički milostivi i da učine lep gest tamo gde mogu, što znači da bi i svi oni koji su na pravdi boga izgubili sve koje su imali i sve što su imali, trebalo da pređu preko svega. Gledati stvari "sa strane" uvek je moguće. Život je nešto drugo.

Muškarci

"Muškarcima sam u svojoj knjizi rekla ono što žene znaju kad navrše deset godina - da nisu najvažniji u našem životu, nisu ni izvor naše najveće sreće, ni uzrok naše najveće patnje. Neke nama važnije stvari su: nove cipele, luda torbica, dobar posao, kafa sa prijateljicama, putovanja, lep stan, kuća, dobar auto, mačak, lep pas, zdravo dete, mama koja ne zova pet puta dnevno, parfemi... Ja sam srećno udata. Imam nove cipele, ludu torbicu, mamu koja ne zove... Kad imaš sve to, treba imati i muža koji, u mom slučaju, sve moje sreće plaća. A kuvanje? Ne kuvam, ja sam srećna žena, udata za kuvara".

Gostovat će glumci, igrat će sportisti, objavljivat će se knjige, ali će tuga, bol i bes još dugo goreti u ljudskim dušama. Najgore od svega je što, osim nekoliko hiljada gadova na hrvatskoj i srpskoj strani, niko u ovom ratu ništa nije dobio. I Srbija i Hrvatska, za Vojvodinu ne znam, u šapama su nekolicine kriminalaca.

Mi, mali ljudi ližemo rane i pokušavamo razumeti gadove koji su nas juče huškali, a danas nam govore "Ajmo, što je bilo, bilo je". Moja knjiga ne govori ni o srpskoj, ni o hrvatskoj, već o ljudskoj patnji. Mislim da je ljudi čitaju zato što im pomaže da zaližu rane".

Mirnodopsko vreme...
"Mir će na našim prostorima vladati dugo. Sada smo u fazi kada treba deliti plen. U Hrvatskoj je podeljen. Sve su banke strane, telefonija je nemačka, naftna industrija američka, mediji austrijski i nemački... To čeka i Srbiju. Treba nam mir, mir, mir! Samo u miru razbojnici mogu da podele plen, da svako dobije koliko mu pripada. Stranci više, jer su nas pomirili i presekli klanje, domaći lopovi manje, jer su slabiji. Vi još ne znate, mi u Hrvatskoj znamo, koliko mir može biti strašan".

S. Miletić

01.01.00

Vreme
21.11.2002.

Roman jednog "Terminatora":
Tonka bez cvrčka

"Uho, grlo, nož" rastrzana je priča jedne od onih "žrtava koje se ne broje", nevidljivih za mrtvozorničke statistike

Kada je ono Vedrana Rudan na promociji u Centru za kulturnu dekontaminaciju zalegla u postelju i tako porebarke nalakćena ispod popluna čitala odlomke iz svog romana-prvenca Uho, grlo, nož ? dok je Vladimir Arsenijević knjavao u drugom delu ležaja, glumeći važnog "odsutnog" junaka priče romana ? to vaistinu nije bio nikakav egzibicionistički eksces niti dosadni larpurlartizam "oneobičavanja" svega & svačega: ne, bio je to posve prikladan način da nas autorka uvede u svet rezignirane fifty-something domaćice (iliti postkomunističkog "tehnološkog viška") Tonke Babić, ironično samoproglašene "lude babe" koja celu bogovetnu noć leži u krevetu čekajući (stvarnog? zamišljenog?) ljubavnika i ispoveda se čitaocu/nevidljivom sagovorniku... Hm, ispovedanje... hteli ne hteli, to tako "avanturistički" zvuči, pomislio bi čovek da je Tonka akter ne znam kakvih spektakularnih dešavanja, posednik golicavih ili zastrašujućih tajni. Wow, glamurozno! Ma, koješta. Bolje da odmah zaboravite na to: Vedrana Rudan nije Sindey Sheldon. Nju autorski ne zanima eskapistička "lektira za opuštanje pred san": pre će biti da je njen spisateljski postupak sličniji razbuđujućem šamaru, te je utoliko sasvim tačna konstatacija zagrebačke kritičarke Jagne Pogačnik kako u slučaju V. R. imamo posla sa "starom punkericom, mješavinom Patty Smith i Cortney Love". S tim da bi, da se ne zezamo, nadobudna Cortney imala još štošta da nauči od ove riječke pakosnice!

No dobro, neki pank ovde svakako jeste u pitanju: ova Tonka svakako ne govori "cvrčak" kada joj to nalože, kao ona iz starog šlagera; "govno" je nekako znatno zastupljenija reč u njenom repertoaru. Polni organi bez latinskih pseudonima i ostale funkcionalne skarednosti pride. Pri tom je to govno, da prostite, najmanje fiziološka činjenica: mnogo je češće upotrebljeno kao jezgrovit opis "društveno-političke situacije", kao pojam sa maksimalnim egzistencijalnim nabojem, prikladni pojam strepnje, što bi rekao jedan danski filozof i zavodnik... Jer, Tonka je (malo)građanka jedne od onih pobesnelih balkanskih banana-država (Hrvatske, što jedva da je važno) koje su dugo činile ama baš sve što su mogle da se što više ljudi koji u njima žive što duže i temeljitije oseća odvratno i bedno; ovo se osobito odnosi na one koji su "drugačiji" i samim tim nepodobni po nekom od "relevantnih" kriterijuma, najčešće onom najbednijem, etničko-verskom: pošto ju je slučajno "napravio Srbin", oficir Udbe kojeg nikada nije ni upoznala, Tonka u ozračju histerije devedesetih nosi "hereditarnu krivicu" "pripadnosti" jednom prokaženom kolektivitetu o kojem, pri tom, zapravo ništa ne zna i s kojim neke "stvarne" veze i nema; utoliko gore za nju ? takvi su najsumnjiviji. Oni navlače na sebe dodatni odijum upravo time što se baš ni po čemu ne razlikuju od "sredine", jer time "sredini" nesvesno šapuću kako je sama Razlika ? "vrednosno" shvaćena ? tek jedna mizerna kostrukcija, kukavna zanimacija za nasrtljive sokačarske fašiste u šlafroku...

Tonkin nezaustavljivi solilokvij rastrzana je priča jedne od onih žrtava-koje-se-ne-broje, nevidljivih za mrtvozorničke statistike. No, ništa pogrešnije od moguće pomisli da se kod Vedrane R. ili Tonke B. radi o humanističkoj žalopojci opšte prakse, a sve glede ugrožavanja ne-znam-sve-čijih "ljudskih prava"; ono o čemu Tonka neprestano brbori ? sve premećući TV-kanale na svom daljincu i psujući glupu spravu koja sedativira već ionako kokošijepametno pučanstvo svojom ispraznom slikovnošću ? pre treba shvatiti kao raspričani, bezbrojnim autobiografskim (Tonkinim, ne Vedraninim!) anegdotama začinjeni portret Sitne Ljudske Bede koji u "teškim vremenima" samo zadobija maligniji oblik nego inače. Jer, ono što ratove, prevrate i slične fertutme odlikuje ponad svega jeste baš to da je u njima (organizovana) Glupost sasvim neposredno smrtonosna. Otuda je osnovna osobina Tonkinog iskaza sveobuhvatna deziluzioniranost: posve spontano i do balčaka nepretenciozno "anarhonihilističko" ruganje Državama, Nacijama, Ideologijama, Porecima i njihovim ovisnicima ili korumpiranim barabama koje ih čuvaju za sebe, ali i "blasfemičan" komentar mnogih "nepolitičkih" vrednosti: od sveprisutne mistifikacije seksa i "zakona želje" (Andrej Blatnik) i kojekakvih drugih tobože jasnih i nedvosmislenih datosti muško-ženskih odnosa, do bespoštedne detronizacije kičaste svetinje "normalne porodice" i dece kao anđela-koji-životu-daju-smisao. Posvemašnja zarozanost i izlizanost egzistencija koja proviruje iz Tonkine verbalne bujice ? počev od njenog sredovečnog "gde si bio nigde šta si radio ništa" sindroma, pa do vapijuće nedovršenosti manje-više svih oko nje, uprkos ponekoj Dobroj Fasadi ? ne biva suštinski izazvana, nego tek pojačana, do krajnosti zagorčana perverznim radom Istorije, koja ionako samo s vremena na vreme naplaćuje ceh za akumulirani kukavičluk i sebičluk "normalnih vremena". O drugačijem, sasvim neposrednom "terenskom učinku" Istorije govori podosta veštački nakalemljen, ali upečatljiv appendix knjige u vidu (autentične?) ratne ispovesti "proste" žene iz jednog ličkog sela.

Pišući o jeziku romana Uho, grlo, nož (srpsko izdanje: Rende, Beograd 2002), Robert Perišić primećuje kako je ovaj "sačinjen od ironije, nervoze, brutalnog realizma i društvenog komentara", te da je "u igri ritam nervoznog govora, psovka, okus ludila i apokalipse". Vaistinu, ovako žestok izbruh sirove, ali ponajčešće vešto kontrolisane i usmeravane jezičke energije nije za svačiji ukus i stomak. Poneko je Rudanovoj već zamerio na preteranoj repetitivnosti i na tome da ta skarednost-bez-prestanka može da bude zamorna; sve ovo stoji, a opet, Tonka nije mogla usred knjige da promeni način svog izražavanja samo zato da bi književna kritika bila srećnija... Rudanovoj, po vlastitom priznanju daleko od bilo kakve "književne scene" i njenih standardnih merila, do te vrste dopadljivosti svakako i nije bilo stalo (što ipak nije loše uticalo na kvalitet njene knjige), i otuda joj treba verovati kad u Balcanisu poručuje: "Ja, zapamtite to, nisam ni fenomen ni književnica, ja sam Terminator! Kome je ostala samo pisaća mašina. Čitajte moju knjigu! I rigajte! Ni meni nije bolje". Odavno nisam čuo ništa romantičnije u vezi s jednom "kutijom olovnih slova".

Teofil Pančić

01.01.00

Dnevnik
27.11.2002.

PROZA
Dar protiv ravnodušnosti
Vedrana Rudan: UHO, GRLO, NOŽ; ?Rende?, Beograd, 2002.

Tonka je pedesetogodišnja Riječanka. Ima odraslu ćerku i muža koga namerava da ostavi zbog mladog advokata. Tonka prepričava okolnosti koje su dovele do njene preljube, i osvrće se na ceo svoj život. Naročito na godine srpsko-hrvatskog rata.
Tonka je glavna junakinja prve knjige Vedrane Rudan Uho, grlo, nož koja je izazvala veliku ?pozornost? naše javnosti i na nedavno završenom Sajmu knjiga u Beogradu dostigla treće mesto po prodavanosti. Ovaj neveliki roman nije samo kod nas privukao pažnju kritike i čitalaca. U Hrvatskoj, ranije ove godine, njegovo prvo izdanje prodato je za svega nekoliko nedelja. U novinama i časopisima nižu se intervjui, prikazi, napadi i hvalospevi. Novopečena spisateljica rođena je 1949. u Opatiji. Do sada se nije okušavala u pisanju. Poslednji posao joj je prodaja nekretnina u sopstvenoj agenciji. Nezadovoljstvo, talenat i potreba za pisanjem taložili su joj se dugo, dugo. Sve se izlilo u obliku ove knjige pune satire, gneva i duhovitosti koja nikoga ne može ostaviti ravnodušnim. Vedrana Rudan je u znak protesta stala pred čitav Balkan, viknula i svoje nago telo izložila pogledima uplašenih i radoznalih.
Tonkina ispovest na prvi pogled deluje kao lupetanje jedne lujke u klimakterijumu. Samo na prvi pogled. Uho, grlo, nož je promišljen, argumentovan i beskompromisan komentar na sve što nam se dešavalo poslednjih petnaestak godina. Skrivena fizička agresija i seks su životinjski nagoni kojih niko od nas nije lišen. Prvi poriv ispoljava se u masi, a drugi je ličan, ali oba su u stanju da nam promene životne tokove zauvek. Rat u velikom planu, a preljuba u malom deluju na našu nemoćnu psihu burno i rastrežnjujuće. Ne treba im se odupirati.
Tonka Babić, za razliku od Vedrane, je polusrpkinja, jer ju je napravio izvesni Živadin, udbaš, u jevrejskom stanu gde se zatekao sa njenom majkom. Tonka ga nikad nije videla, ali je početkom devedesetih zbog toga progone. Zahvaljujući svom ?podrijetlu?, Tonka nije podložna predrasudama: ?Mi imamo prijatelje (...) Oni mene ne kuže. Ništa ne razumiju. Oni misle da su ljudi u suštini dobri. Da su sva ova ubijanja i klanja oko nas, ovaj rat na Balkanu ili oko Talibana ili u nekoj drugoj vukojebini, oni misle da su to frke koje će se riješiti. Da rat izbije kad treba riješiti neki problem. Da je rat uvijek nešto privremeno, dok se ne riješi frka. A frka je kad nas napadnu Srbi, pa nas žele pobiti. A mi se samo želimo braniti. I ostati svoj na svome. A kad mi pobijemo Srbe po hrvatskim gradovima, kad ih iz njihovih stanova odvučemo u podrum ili na livadu pa im sprašimo metak u potiljak, to je samoobrambeni rat. I kad im vežemo žicom ruke na leđima pa ih uvalimo u rijeku koja teče ispod našeg mosta i to je u samoobrani. Ili kad im sve pokupimo iz kuće pa im zapalimo kuću, i to je posljedica. Jer su oni prvi počeli.A ako ?oni? prvi počnu, onda je sve drugo odgovor pravednoga koji je svoj na svome.? I ?mi? i ?oni? zatvaramo oči pred sopstvenim zločinima. I ?mi? i ?oni? žrtve smo velike manipulacije. Rat je ipak samo izgovor za iskaljivanje straha i nemoći. Uzrok i povod su uvek isti, samo se akteri menjaju. I ne ubijaju se jedino primitivci. Oni su samo poslednji u lancu koji nemaju sredstva da sve kulturno zataškaju?.
Epilog ove knjige sadrži neizmenjenu priču nepismene Janje iz Lovinca, o prvim danima međuetničkog sukoba u Lici, o šoku spoznaje da je nemilosrdni bratoubilački rat otpočeo. Janja gubi nepokretnog muža o kome se brinula dvadeset tri godine, zeta i dom. Tonka ipak ne odlazi sa mladim advokatom. Ostaje u krevetu i udiše muževljev zadah prženih lignji sa belim lukom. Ona bar ima izbor.

Svetozar Poštić

Dnevnik
31.12.2002.

VEDRANA RUDAN, SPISATELJICA I TRGOVKINJA NEKRETNINAMA
Zakopaćemo sve svoje tuge

I Srbi i Hrvati će dovijeka vraćati dugove koje su naši i vaši gadovi na vlasti napravili i potrošili na svoje vile i na svoje kurve. Nama malima preostaje samo da, izmireni u bijedi, za nikakvu nadnicu, montiramo šrafove u ?Fijatova? vozila ili odemo kao NATO trupe boriti se u vukojebine koje su predaleke i preopasne za građane Zapada i Amerike

Početkom leta protekle godine, Hrvatska je, kao gromom iz vedra neba, bila pogođena romanom-prvencem riječke trgovkinje nekretninama Vedrane Rudan ?Uho, grlo, nož?, za koju do tada niko važan nije čuo. Žestoka antiratna proza, krcata suzama, krvlju, znojem i različitim ljudskim gadostima, pisana ispovednim tonom, naterala je mnoge da se (barem tajno) prepoznaju. Devedesete, o kojima Rudanova piše, promenile su i državu i ljude: kada je počeo rat, izjavila je autorka, da ne bih poludela ili se upucala, napisala sam knjigu, koja ne govori ni o srpskoj ni o hrvatskoj, već o ljudskoj patnji.
Ovakvu priču jedva je dočekao Vladimir Arsenijević, vlasnik izdavačke kuće ?Rende? iz Beograda i objavio je uoči Oktobarskog sajma knjiga, u ediciji simboličnog imena ?Ledolomac?. Da ?Uho, grlo, nož? to zaista i jeste, potvrdila je ovdašnja književna publika (knjiga je hit), a hvalospeve nisu štedeli ni kritičari. Diktat misli Tonke Babić, glavne junakinje (polutanke, od majke Hrvatice i oca Srbina), završava se autentičnom ratnom ispovešću hrvatske seljanke Janje iz Lovinca (?Pa nisan znala ni sama. Dokle ću. Ni di ću?. ).
Rat - nepodnošljivo fenomenalno iskustvo
Hrvatska javnost, kao i srpska, jako dobro su primile vaš roman, žestoku, ogoljenu prozu o našim životima tokom devedesetih. Kako to tumačite, da li ste očekivali toliki uspeh?
- Ja sam knjigu napisala za svoju dušu. Rat je nepodnošljivo fenomenalno iskustvo. Ubijanja, bombe, smrt najdražih, smrti mladih ljudi, laži političara, uplitanja stranaca koji naše ratove objašnjavaju isključivo kao posljedicu našeg balkanskog divljaštva, sve me to ujelo za srce. Netko nesreću iz sebe izbacuje slikanjem, drugi pjevanjem, mnogi vješanjem, ja sam se odlučila za pisanje. Dok sam pisala nisam razmišljala ni o kakvoj javnosti. Mene ni jedna javnost ne zanima. Javnost podrazumijeva množinu, takozvane ?ljude?, takozvane ?narode?, takozvane ?Srbe? i takozvane ?Hrvate?. Za mene nikad nisu i nikad neće postojati ?Srbi? i ?Hrvati?. LJude dijelim na dobre i zle, na žrtve i zločince. Knjigu sam napisala da bih mogla lakše živjeti i osloboditi se sjećanja na rat. O uspjehu nisam razmišljala, ali me jako raduje. Kako, već sam rekla, ljude ne dijelim na Srbe i Hrvate, drago mi je da moju knjigu čitaju mnogi ljudi u Srbiji.
Koliko u vašem životu ima Tonke Babić, rekoste negde da vas je intimna frustracija ratom nagnala da napišete ?Uho, grlo, nož??
- Nažalost, nesretna Tonka Babić, Srpkinja iz Hrvatske, postoji u meni. Tonka je Žrtva, bijedno ljudsko biće koje nema pravo ni na jedan odgovor, ni na jedno pitanje. Svi smo mi Tonke, a pritom je najmanje bitno da li smo srpske ili hrvatske. Moja Tonka živi i u Iraku i u NJemačkoj i u Americi, pa tako i u meni.
Pisci su često proroci, a uspešni prodavci nekretnina, što vi takođe jeste, dobro poznaju ljude. Recite nam, dakle, hoće li se Hrvati i Srbi pomiriti (kako, kada)?
- Naravno da će se Hrvati i Srbi pomiriti, na isti način na koji su započeli rat. Naši gospodari, naši lopovi, gangsteri, ratni profiteri, strani i naši političari odlučili su da ovdje, danas, mora biti mir. Mi ćemo, i jedni i drugi, morati zakopati sve svoje tuge, i veće i manje, i krenuti u gore sutra, kao da ništa nije bilo. Obespravljeni, siromašniji nego ikad, sluge stranom i domaćem gospodaru. Sve ćemo manje imati vremena za razmišljanje o zlu u kome smo bili, o agresoru i žrtvi, o mržnji i bijesu. I Srbi i Hrvati će dovjeka vraćati dugove koje su naši i vaši gadovi na vlasti napravili na svoje vile i na svoje kurve. Nama malima preostaje samo da, izmireni u bijedi, za nikakvu nadnicu, montiramo šarafe u ?Fijatova? vozila ili odemo kao NATO trupe boriti se u vukojebine koje su predaleke i preopasne za građane Zapada i Amerike.
Banalna hrvatska priča
Kakva je poruka pisma seljanke iz Like, Hrvatice, na kraju knjige? Mogla je to biti i Ličanka Srpkinja?
- Na kraju knjige je priča ličke Hrvatice kojoj su susjedi Srbi i pripadnici Jugoslavenske armije ubili nepokretnog muža, zapalili kuću... To je banalna hrvatska priča. Takvih Janja iz Like bilo je na tisuće u Hrvatskoj, za vrijeme rata. Ovo prvi puta govorim, ja nisam svoju knjigu napisala za Srbe, ali kad sam je već napisala, učinilo mi se da zbog priče na kraju, knjiga u Srbiji neće ?proći?.
Pokazalo se ono što je zapravo logično, ali čovjek je pun predrasuda, pa i ja, Srbi su kao i mnogi drugi ljudi - samo ljudi. LJudi! Ništa gori od ostalih. Ovo je heretička misao, nije udvaranje, ja zaista mislim, a to sam i napisala u svojoj knjizi, da vi Srbi i niste neko čudo u svijetu. Svi smo isti.
Ne sumnjam da pišete i dalje, iako tvrdite da niste profesionalni pisac. Otkrite nam ponešto o neobjavljenim rukopisima.
- Pišem, pišem, ali mi ne ide. Htjela bih napisati knjigu o bračnoj mržnji, mržnji koja je sigurno veća od mržnje između Srba i Hrvata. Rekla sam, za Srbe i Hrvate ima nade, ali za tisuće bračnih ?drugova?, teško da nada postoji. Uglavnom su žrtve žene. I kod vas i kod nas one vrlo često plate glavom samo zato što su fizički slabije i financijski nemoćne. Htjela bih svojom knjigom reći nešto o tim siroticama koje sve češće leže na kuhinjskom podu sa razvaljenom lubanjom. Nisam jedna od njih pa mi ne ide.
Žena je rob sveta

Šta mislite o feministkinjama? Učinilo mi se, čitajući neke vaše intervjue, da ste ponešto usvojili od njihovog svetonazora.
- Feministkinje? Toliko se govori o feminizmu. Uzela sam riječnik stranih riječi i otkrila da je ?feminizam? pokret koji teži ka tome da se izjednače muška i ženska radna i socijalna prava. Odmah bih se uključila u takav pokret kad bih postojao. Ne postoji.
Žena je rob svijeta, pjevao je Džon Lenon. Da postoji takav pokret morali bismo definirati ?neprijatelja?. Ja ne vjerujem, iako to tako izgleda, da je neprijatelj ?muškarac?. Ne mislim, bez obzira na sve, da se ljudi dijele na mužjake i ženke. LJudi, pametni ljudi, morali bi se boriti za ljudska prava koja su stalno ugrožena u čitavom svijetu. Ali, pametni ljudi na kugli zemaljskoj nikad nisu imali i nikad neće imati nikakvu šansu. Nisam feministkinja.

Radmila Lotina

Danas
25.02.2003.

Uho, grlo, noz - na sceni Ateljea 212
U krevetu sa Vedranom

Prvi roman najpoznatije hrvatske "autsajderke" - "Uho, grlo, noz" Vedrane Rudan - samo par meseci nakon objavljivanja "s ove strane" (izdavacka kuca Rende), doziveo je i prvu dramatizaciju i to rukom Seke Sablic, koja ce na sceni Teatra u podrumu Ateljea 212 igrati Tonku Babic, protagonistkinju ironicnog i razularenog obracuna sa "fenomenalnim iskustvom" rata i odgovarajucim politickim okruzenjem 90-ih. Predstava u reziji Tatjane Mandic-Rigonat dozivece dve premijere - veceras i sutra uvece u 20.30 - i predstavlja jedno moguce citanje knjige koja je vrtoglavom brzinom osvojila vrh bestseler liste u Hrvatskoj. Iako govori o "post-traumatskom" ludilu zene stesnjene ludilom kreatora traume pretezno muskog pola, iz ugla obicne Hrvatice - i "prevod" u srpsko izdanje nepogresivo je procitan kao hit-stivo.
Stil koji kao da belezi svaku rec konacne, i samim tim nezaustavljive ispovesti, svakako ce zaziveti i na daskama - delove romana odabrala je i prilagodila monodrami Seka Sablic. "Cini mi se da se neke stvari ne mogu izraziti tacno bez tog jezika" istakla je glumica i socno opsovala na jucerasnjoj konferenciji za stampu - "samo je rekla ono sto je Vedrana napisala, a ja pomislio", prokomentarisao je Svetozar Cvetkovic, upravnik Ateljea 212. Za svedenu scenografiju bio je zaduzen Darko Nedeljkovic, dok je realizaciju prateceg video-rada, sacinjenog od materijala Dokumentacionog centra B92, potpisao Balsa Djogo.

M. Jovanovic

Glas-javnosti
25.02.2003.

Premijera u Ateljeu 212
Uho, grlo, nož

Premijera predstave "Uho, grlo, nož" po tekstu Vedrane Rudan, u režiji Tanje Mandić Rigonat, a u izvođenju Jelisavete Seke Sablić, biće održana večeras u 20,30 časova u Ateljeu 212. Scenograf je Darko Nedeljković.

- Pozvala sam Svetozara Cvetkovića i saopštila mu da imam odličnu knjigu Vedrane Rudan, koja može sjajno da se prilagodi sceni. Osetila sam Vedraninu istinu, tu razularenost, bes, obračun, a njen rečnik je i moj rečnik u privatnom životu, jer se neke stvari ne mogu drugačije izraziti - rekla je Jelisaveta Seka Sablić na juče održanoj konferenciji za novinare u Ateljeu 212.

Duhovita i dobro raspoložena Vedrana Rudan obratila se prisutnima rečima:
- Knjiga "Uho, grlo, nož" je uspela i moji tekstovi su čitani, jer pišem iz pozicije žrtve. Svi smo mi u svetu žrtve, osim pet odsto zveri koje drže naše živote! Seka Sablić se odlučila za taj tekst i sada je to kombinacija genijalne glumice i iskrene spisateljice. Bilo je predloga iz Hrvatske da se ovaj tekst postavi na scenu, ali oni su tamo mislili da moja junakinja Tonka treba da bude muško, odnosno, sredovečni pijani ludak, sa čim se nisam složila. Roman koji upravo pišem ima za temu jednu od najvećih mržnji na svetu, prema kojoj je mržnja Srba i Hrvata ništa, a to je bračna mržnja!

B. L.

Večernje novosti
25.02.2003.

Ovo je vreme nemoćnih

?Umjesto da susjedu iskopam oko, umjesto da novinarima slomim vrat, umjesto da vojnicima otmem ručnu bombu i uvalim im je u usta, umjesto da nekome od političara otmem najdražeg unuka i ubijem ga za dušu, umjesto da zapalim veliki, veliki, veliki, veliki požar u kome bi planula i mala Hrvatska i velika Jugoslavija i bogata Evropa i demokratska Amerika, ja sam napisala knjigu. Iz nemoći i mržnje. Ja, zapamtite, nisam ni fenomen, ni književnica, ja sam Terminator! Kome je ostala samo pisaća mašina. Čitajte moju knjigu i rigajte. Ni meni nije bolje?, napisala je Vedrana Rudan u odgovoru na jednu od brojnih molbi za biografskim podacima.
Rođena u Opatiji, živi u Rijeci, bavi se nekretninama... Previše šturo, za osobu koja je u stanju da napiše ?Uho, grlo, nož?, roman koji je munjevito osvojio čitaoce u Hrvatskoj i Srbiji.
Vedrana Rudan, novinar, silom prilika je tokom života stekla i pravu ?američku biografiju?, baveći se poslovima od kojih je mogla da preživi. Kad joj je prekipelo, napisala je roman... i, evo je ponovo u Beogradu, na sinoćnoj premijeri u Ateljeu 212 - dramatizaciju je uradila glumica Seka Sablić, koja i izvodi ovu bolnu ispovest jedne žene, Srpkinje, u vrtlogu rata.
Insistirate na žrtvi kao prvom licu svoje knjige, pa i sebi kao žrtvi. Da li je došlo vreme da se izađe iz te pozicije?
- Ja iz pozicije žrtve nisam izašla, trajno sebe doživljavam kao žrtvu. Najpre zato što sam žensko biće, a zatim zato što sam ljudsko biće, koje nema nikakvu moć da menja život oko sebe - nisam političar, nisam uspešna biznis vumen... pogrešnog sam pola, dakle, uopšte ne mislim da ću ikada izaći iz pozicije žrtve i to me ne raduje, čini mi život u principu nesrećnim.
- Jednom ste psovački rečnik u knjizi objasnili činjenicom da je psovka odgovor nemoćnih. Ali, može se čuti na svakom koraku - da li je moguće da je toliko nemoćnih?
- LJudska bića su u principu slaba i normalno je da psuju. Mislim da postoji jedan zanemariv postotak na kugli zemaljskoj ljudi koji ne psuju, koji vladaju svetom, jedan odsto onih koji imaju moć. I oni vladaju, ne nama Srbima, nama Hrvatima, nego nama ljudima. Ovo je fenomenalno vreme da se vidi kolika je nemoć nemoćnih. Vidite, na primer Englesku, vidite Ameriku, vidite Evropu, milioni i milioni ljudi se dižu protiv rata. Ne žele rat. A ipak će ga biti. Cilj je uništiti Irak, uzeti naftu i nijedna cena nije mala. U Hrvatskoj se trenutno dešava nešto neverovatno: mi smo, kao, pobedili Srbe, pobedili smo u ratu, ta pobeda je, naravno, Pirova kao i svaka pobeda u ratu i sad krećemo, sa američkim uniformama, u rat, u Irak ili Avganistan, da bismo svojim telima branili američke interese! To je ta nemoć nemoćnih - dovedena do apsurda.
Vaša knjiga je bestseler i u Srbiji i u Hrvatskoj, gde su parametri u odnosu na Vašu junakinju donekle u domenu njene nacionalnosti. Kako gledate na to?
- To potvrđuje moju tezu da između Hrvata i Srba ne postoji razlika, da smo svi mi ljudi i da, ako je poruka iskrena, ljudska, doći će i do Hrvata i do Srbina i do Kineza... Dobila sam ponudu da se prevede za američko tržište, za Šveđane, za Engleze, za Slovence. Prema tome, to nije ni hrvatska, ni srpska priča.
Vi ste novinar. Da li vas je neka žena iz tog iskustva inspirisala za roman?
- Ne. Imala sam sebe. Ja sam novinar godinama, ne od juče. Bila sam u svim hrvatskim novinama, radila sam i u fabričkom listu, na Hrvatskom radiju, bila urednik i - ja sam prvi hrvatski novinar koji je od Tuđmana i HDZ dobio otkaz. Pritom i Hrvatica, što nije zanemarivo, jer Srbi su masovno dobijali otkaze. Tek nedavno, pre osam dana, počela sam opet da pišem za hrvatske novine. Meni je zbog mojih stavova, koji nisu politički obojeni ni ovako ni onako, nego su ljudski, teško bilo da nađem posao u novinama, jer svake novine imaju svoga gospodara. Prema tome, ako se ne uklapaš, onda se ne uklapaš nigde.
Zašto se na suočavanje sa zlom, sopstvenim, tuđim, dugo, ponekad predugo čeka?
- Zato što nije lako. Imam dete koje se školuje, sina koji je diplomirao, a radi za jeftine pare. Muž i ja se borimo, on je izgubio posao kao Srbin, ja kao krivo misleća Hrvatica, dakle, mi smo u životu. Ali, ako si za šankom sa još pet pisaca, koji samo istu žvaku žvaću, onda je to život van života. Možda je isto beg od užasa?!

Sl. VUČKOVIĆ