Luizito - jedna priča o ljubavi

07.02.09

„Luizito – Jedna priča o ljubavi“, je kratki roman poznate italijanske spisateljice Suzane Tamaro. To je intimna i dirljiva priča o usamljenoj starici Anselmi i jednom slučajno pronađenom papagaju. Oboje odbačeni i napušteni od ostatka svijeta, on ostavljen u kontejneru, a ona udovica, čija su djeca odavno negdje u svijetu, započinju svoje neobično druženje. Između njih se rađa pravo, istinsko prijateljstvo i u njima budi odavno ugaslu želju za životom, smijehom, čistom radošću postojanja. Uprkos nerazumijevanju i podozrenju koje izazivaju u okolini, Anselma i Luizito ne odustaju jedno od drugog i znaju da su im, na jedan ili drugi način, životi isprepletani. „Luizito“ je ljupka, neobična storija, pojavila se na italijanskom prije nekoliko mjeseci, a već se prevodi u brojnim zemljama širom svijeta.

Suzana Tamaro (Trst, 12.12.1957) diplomirala je režiju, a od 1977. radila je kao asistent režije na mnogim filmovima i Televiziji RAI. Jedan od njenih predaka je veliki italijanski pisac s početka XX vijeka, Tršćanin Italo Zvevo. Tamaro za roman „Sa glavom u oblacima“ 1989. dobija nagradu „Elza Morante“. Potom joj izlazi knjiga „Za jedan glas“ za koju dobija nagradu PEN kluba i podršku Frederika Felinija. Autorka je i romana: „Idi kuda te srce vodi“, „Anima Mundi“, „Draga Matilda“, „Nezaboravak“, „Tobija i Anđeo“, „Čarobni krug“, „Više vatre, više vjetra“, „Odgovori mi“, „Strah od knjige“, „Slušaj moj glas“... Njene knjige su prevedene na preko 50 jezika i prodate u više od 25 miliona primjeraka. Suzana Tamaro danas uglavnom boravi u Umbriji, u selu Orvijeto, i povremeno u Rimu. Novcem od svojih knjiga Suzana Tamaro pomaže bolesne, unesrećene i siromašne širom svijeta. Posebna sredstva za to odvajaju se u Fondaciju Tamaro, čije se središte nalazi u Cirihu. Suzana Tamaro se rado odazvala na naš poziv da govori za „Vijesti“ o svojoj najnovijoj knjizi „Luizito – Jedna priča o ljubavi“, koja je objavljena nedavno u izdanju „Evro Đuntija“ i prevodu Dragana Mraovića.

Kako je nastajao Vaš roman „Luizito – Jedna priča o ljubavi“?
- Prije mnogo godina pročitala sam jedan novinski izvještaj koji me je duboko dirnuo. Kasnije u vijestima bilo je riječi o formama zaštite životinjskih vrsta od izumiranja i o jednoj staroj gospođi koja je bila uhvatila jednog papagaja sa kojim je živjela četrdeset godina. Nemajući dokumente kojima bi prikazala legalno porijeklo, a nemajući ni sposobnost da stane iza svega toga, za nekoliko mjeseci, ona, kao i papagaj umrli su od tuge. Iz tog slučaja potekla je želja da napišem tu priču.

Možete li nam reći da li je Vaš roman „Luizito“ vrsta parabole?
- Da, zapravo, ono što sam željela je da napravim eru odbijanja moći zakona i moći ljubavi. Prirodno, veoma je u pravu onaj koji zakonom štiti životinje, ali pošto je papagaj bio već četrdeset godina sa starom gospođom, zar nije postojala mogućnost da ga ona plati, da za njega napravi validna dokumenta kako bi mu obezbijedila legalan boravak uz sebe? Takav je naš svijet, izgubio je unutrašnju ravnotežu za osnovne osjećaje, sve više i više se pribjegava sudovima kako bi se utvrdilo šta je pravo a šta nije u pravu.

„Luizito“ je roman o samoći. Zašto samoća nije toliko omiljena tema u književnosti kada je ona dio života mnogih ljudi?
- Književnost posljednjih decenija je pod jakim uticajem socioloških i političkih vizija, ta književnost se odrekla svoje uloge ispitivača ljudske duše kao što je to bilo u velikim književnostima vjekovima ranije. Samoća je neophodan uslov svih ljudi, kako bi proispitali svoje unutrašnje biće. Ali, možda se danas više ljudi plaše da dođu u kontakt sa misterioznim dijelom sebe samih.

Biti star i napušten nije u današnjem svijetu baš popularno, ali Vaši junaci su i jedno i drugo. Šta je razlog da pišete o ovakvim ljudima?
- Kao što maločas rekoh, upotrijebila sam književnost da ispitam krhkost ljudskog bića, njegovu ogoljenost. Zato me interesuje da pričam o osobi koja je „izvan“, osobi koja ne mora više da se brani, a koja je međutim primorana da sebe pogleda u ogledalu.

Anselma kaže: „Treba da bude rat da bi se počelo razlikovati bitno od nebitnog“. Kako vi možete objasniti taj stav vaše junakinje?
- Prirodno je da vi, koji ste iskusili tragična iskustva u minulim godinama, teško razumete ovu frazu, ali zemlja poput Italije odgojila je posljednje generacije u totalnoj opuštenosti i prezaštićenosti, što je proizvelo veliki broj slabih ljudi, konfuznih, nesposobnih da se suoče sa bilo kakvim teškoćama i da razumiju osjećaj društvenog života, pa zato zažele da dođe rat, kako bi se postavili prioriteti i istakle važne vrijednosti za čovjeka. Naravno, to je jedna literarna provokacija, jer niko zapravo ne želi rat, koji je rušilački, grozni događaj.

„Luizito“ je knjiga o moći ljubavi i o osobi koja je na sebi svojstven način buntovnik. U stvari mnoge Vaše knjige su buntovne i u potrazi za ljubavlju. Šta je razlog za to?
- Isti oni koji su me natjerali da izaberem za junakinju samu osobu. Kada jedna osoba osjeti bunt u sebi, ona želi da kaže kako može da izdrži kritičke poglede, da je nezadovoljna i da je nešto tjera da isproba i druge dublje razloge za život. Vjerujem da, iako je to izraženo u raznim vidovima i na različite načine, ljudi uvijek i samo pokušavaju da vole. Jer samo ljubav daje nam osjećaj postojanja i dozvoljava nam da živimo bez predavanja lomovima i očaju.

Jedna od mnogih pouka Vaše knjige je da nikada ne treba da prestanemo da gubimo nadu. Koliko bi danas to trebalo da bude od koristi savremenim ljudima?
- Vjerujem da je naš svijet – svijet koji ja poznajem, iz koga je Zapadna Evropa iz posljednjeg rata izašla prije šezdeset godina – svijet pod prividom blagostanja i lakoće potrošnje, pod skrivenim nemirom, strahom i mračnim doživljajem života. Život nam često nameće neprestane i jalove spoljašnje potvrde. Čovjek je izgubio kontakt sa istinskom prirodom, jedino ako je izmijenjen ili će se izmijeniti povodom određenih stvari, onda može biti bolje. Umjesto da otvori srce za nadu, on ga zatvara i ustupa mjesto bolu i jadu.

Vi često pišete o otuđenim članovima porodice. Šta je, po Vašem mišljenju, razlog za to otuđenje?
- Moji junaci su uvijek bili predani ljubavi i svaka izdaja bi ih prikazivala krhkima i nesrećnima. Naše društvo je nametnulo model ogorčenog pojedinca, individualca čiji je narcizam jedini djelokrug. Izgubljena je ideja da je bogat čovjek jedino ako je sposoban da stvori osjećajne odnose koji će s vremenom izdržati i ojačati. To nam govori da mora biti lako i neposredno, ali na taj način ljudski odnosi da bi se razvijali traže veliko strpljenje i veliku volju.

„Luizito“, Vaša posljednja knjiga, već se pojavila u brojnim prevodima širom svijeta. Kako vi objašnjavate interes mnogih različitih kultura za Vaše knjige? Da li je uvijek tako kada pisac piše srcem?
- Mislim da čitaoci osjećaju kod mene prisutnu potragu za nečim važnim u čovjeku, za nečim što ispunjava moj život i što me isto tako nagoni da mnogo patim. To je veliko poštenje u mom poslu, jer ja nikad ne pišem o stvarima zato što su one u tom trenutku u modi, ili zato što će se to dobro prodati, već zato što u tom trenutku osjećam potrebu da ispričam tu priču. Smatram da čitanjem mojih knjiga osobe uspijevaju da svoje živote sagledaju jasnije, da prodube svoja osjećanja i smatram da je to razlog što imam tako puno čitalaca u različitim kulturama.

Između zakona i ljubavi

Pišući knjigu “Luizito”, Suzana Tamaro kaže da ju je posebno impresionirao kontrast između zakona i ljubavi i mogućnost da vas život u svakom trenutku može da iznenadi. “Sve se može promijeniti u trenu i nikada ne treba odustati”, kaže Tamaro, “i moja junakinja Anselma je u svojoj sedamdesetoj godini iskusila novi život, pun sreće, nade i ljubavi”. Ovo je knjiga o društvu koje je izgubilo svoje vrijednosti. Spisateljica sugeriše da ljudi treba da budu humani. To je ono što našu vrstu odlikuje i razlikuje od ostalih živih bića. Budući da je starica Anselma učiteljica u penziji, u romanu se nalaze i kritički stavovi o savremenom obrazovnom sistemu. O tome šta bi obrazovanje danas trebalo da pruži mladom čovjeku, Suzana Tamaro kaže:
- Obrazovanje djece podrazumijeva njihovo preobraćenje u pristojna i skromna ljudska bića. Djecu treba naučiti raznim vještinama koje će im biti neophodne na životnom putu. Treba ih pripremiti za proces formiranja boljeg društva. Napraviti od njih odgovorne osobe da drže do svoje ličnosti i kada su u sukobu sa drugima. Autorka otkriva da je papagaj u ovom romanu vrsta metafore. Prvobitna namjera joj je bila da umjesto papagaja izabere psa, ali činjenica da papagaj posjeduje moć govora otvarala je nove mogućnosti u romanu.

Terapijsko dejstvo knjige

Suzana Tamaro postigla je ogroman uspjeh i popularnost romanom “Idi kuda te srce vodi”, objavljenim 1994. Glavni protagonisti ove male porodične sage su tri žene: baba Olga, njena kćerka Ilarija i bezimena unuka. Roman u formi pisama prati ispovijest koju će napisati baka unuci od koje je dijele okean, starost i bolest, ali i ono što nije umjela ili nije imala hrabrosti da joj kaže; da je samo jednom laži uništila tri života. Tri generacijska nesporazuma su rezultat pripadanja različitim vremenima i čine srž ovog romana. Ova knjiga je istovremeno pobunjenička i konzervativna jer pokušava da govori o već po sebi konfliktnom odnosu majke i ćerke, zanemarenom u svakodnevnom ali i literarnom iskustvu iz razloga što se negativno odnosi prema godini promjena, 1968. preko koje se prelama najtragičnija sudbina u ovoj knjizi. Roman “Idi kuda te srce vodi” je najprodavanija italijanska knjiga u XX vijeku i po njemu je italijanska režiserka Kristina Komenčini snimila istoimeni film.
- Mislim da je to bila prava knjiga u pravo vrijeme – kaže Suzana Tamaro i dodaje:
- Ljudi imaju puno teškoća u međusobnoj komunikaciji i da iskažu svoje najdublje emocije. Ova knjiga govori upravo o tome, kako pobijediti te teškoće i pokušati ponovo uspostaviti dijalog. To je knjiga koja mnogo daje, ona se često čitala i u grupama, kao da je neka vrsta terapije. Zahvalna sam ovoj knjizi jer mi je omogućila da komuniciram sa velikim brojem ljudi iz cijelog svijeta, a to je za jednog pisca, naravno, velika sreća.
“Slušaj moj glas”, napisan 2006. godine, je nastavak romana “Idi kuda te srce vodi”. U ovom romanu saznajemo šta se desilo sa bakom Olgom i njenom unukom po povratku iz Amerike. Olgina unuka traga za pitanjima: ko su zapravo bili njen otac i majka i kakva je bila njihova priča.

Vujica OGNJENOVIĆ