Slušaj moj glas

29.03.08

Godine 1994. italijanska spisateljica Suzana Tamaro postigla je uspjeh, ogromnu slavu i popularnost romanom "Idi kuda te srce vodi". Glavni protagonisti ove male porodične sage su tri žene, baba Olga, njena kćerka Ilarija i bezimena unuka. Roman u formi pisama prati ispovijest koju će napisati baka unuci od koje je dijele okean, starost i bolest, ali i ono što nije umjela ili nije imala hrabrosti da joj kaže; da je samo jednom laži uništila tri života. Tri generacijska nesporazuma su rezultat pripadanja različitim vremenima i čine srž ovog romana. Ova knjiga je istovremeno pobunjenička i konzervativna jer pokušava da govori o već po sebi konfliktnom odnosu majke i ćerke, zanemarenom u svakodnevnom ali i literarnom iskustvu iz razloga što se negativno odnosi prema godini promjena, 1968. preko koje se prelama najtragičnija sudbina u ovoj knjizi.

O romanu "Idi kuda te srce vodi", koji je postao najprodavanija italijanska knjiga u XX vijeku i po kome je Kristina Komenčini snimila istoimeni film, Suzana Tamaro kaže:
- Zahvalna sam ovoj knjizi koja mi je omogućila da komuniciram sa nevjerovatno velikim brojem ljudi iz cijelog svijeta, a to je za jednog pisca, naravno, velika sreća. Osim toga omogućila mi je da kupim kuću u kojoj živim i da ne mislim sa strahom na račune koje treba platiti.

"Slušaj moj glas" je nastavak romana "Idi kuda te srce vodi". Ovaj roman je napisan 2006. godine, a prošle godine je objavljen u prevodu Mirjane Đukić Vlahović i izdanju beogradskog "Evro Đuntija". U ovom romanu saznajemo šta se desilo sa bakom Olgom i njenom unukom po povratku iz Amerike. Poslije Olgine smrti njenu unuku muči opsesivno pitanje: ko su zapravo bili njen otac i majka i kakva je bila njihova priča. Tražeći odgovore na ova pitanja uroniće u svijet sjećanja, požutjelih uspomena, dnevnika, starih fotografija, sklapajući generacijski i porodični mozaik.
Suzana Tamaro (Trst, 12.12.1957) diplomirala je režiju, a od 1977. radila je kao asistent režije na mnogim filmovima i Televiziji RAI. Jedan od njenih predaka je veliki italijanski pisac s početka XX vijeka, Tršćanin Italo Zvevo. Tamaro za roman "Sa glavom u oblacima" 1989. dobija nagradu ŃElza Morante". Potom joj izlazi knjiga "Za jedan glas" za koju dobija nagradu PEN kluba i podršku Frederika Felinija. Autorka je i romana: "Anima Mundi", "Draga Matilda", "Nezaboravak" "Tobija i Anđeo", "Čarobni krug", "Više vatre, više vjetra", "Odgovori mi", "Strah od knjige"... Njene knjige su prevedene na preko 50 jezika i prodate u više od 25 miliona primjeraka. Suzana Tamaro danas uglavnom boravi u Umbriji, u selu Orvijeto, i povremeno u Rimu.

Za svoje knjige, koje su vrlo često prožete univerzalnim hrišćanskim vrijednostima, naša sagovornica za "Vijesti" kaže:
- Prije svega tražim odgovore u meni samoj, u mojoj najdubljoj svijesti, a onda čitam Bibliju, ali isto tako tražim odgovore i u duhovnim tekstovima drugih religija i dolazim do potvrde da ti odgovori pripadaju korijenu, onom najistinitijem, najuniverzalnijem elementu ljudskog bića.

"Slušaj moj glas" je nastavak Vašeg najuspješnijeg romana "Idi kuda te srce vodi". Da li su Vaši čitaoci očekivali nastavak priče? Kako je zapravo nastao novi roman?
- Ne, čitaoci nijesu očekivali nastavak, jer prošlo je mnogo godina od tada. To je bilo više moja unutrašnja potreba da osvijetlim neke djelove koji su ostali u sjenci u romanu ŃIdi kuda te srce vodi".

ŃSlušaj moj glas" kao i ŃIdi kuda te srce vodi" su porodične priče. Ali, u novom romanu Vi ste pisali o odnosima članova porodice koji se međusobno ne poznaju. Zašto su ti odnosi Važni za Olginu unuku?
- Zato što svi mi treba da znamo ko su naši otac i majka i gdje su korijeni naše porodice. Mislim da je to jedan od najdubljih ljudskih instikata.

Dio Vašeg romana ŃSlušaj moj glas" dešava se u Izraelu. Zašto baš tamo? Da li Vaša junakinja Elena tamo traiži svoje pretke ili izgubljenu vjeru?
- Unuka se ne zove Elena. Elena je njeno pogrešno ime koje joj je dao otac pošto ju je upoznao, jer se on nje ranije odrekao. Ona u romanu nema ime. Put u Izrael počinje kao put potrage za sopstvenim porodičnim korijenima, ali zahvaljujući susretima koje protagonistkinja doživljava, preobratiće se u put spiritualne potrage.

Zašto su Vaši romani ŃIdi kuda te srce vodi" i ŃSlušaj moj glas" pisani u formi dnevnika i kao ispovijesti i to sa ženske tačke gledišta?
- Zato što forma dnevnika dozvoljava da uđete u skrivene pregrade duše, gdje svjetlost inače nikad ne zalazi, tako da je to bio moj način da ispričam priču. Da se suočim sa unutrašnjom stranom ličnosti.

ŃSlušaj moj glas" je takođe i pripovijest o identitetu. Zašto je pitanje identiteta od tolike važnosti u savremenom svijetu?
- To je iz razloga što savremeni svijet teži da oličava odnose kao uniformisane, sve u jednom neutralnom tonalitetu, razdvajajući osobe od njihovih korijena i od njihovih života, banalizujući njihov identitet. Identitet jednog čovjeka je takođe u njegovim korijenima. Pa, ako ne znam odakle dolazim, neću ni shvatiti gdje to treba da idem.

Francuskinja Mirjam, jedna od sporednih ženskih likova iz romana "Slušaj moj glas", kao žena koja je preživjela Aušvic kaže da je holokaust bio u prošlosti i da će holokausta biti u budućnosti. Kako? Da li je to moguće? Gdje je Bog u tom slučaju?
- Holokaust je već prisutan i u našem dobu, jer je činjenica da živimo u društvu koje predlaže genetiku kao put razvoja zdravijeg društva i eutanaziju kao metod za oslobađanje društva od tegobe koju nam pričinjavaju stari i bolesni ljudi. Sve to dolazi kao prirodan predlog pod dobroćudnim ogrtačem filantropije, ali ne treba puno toga da bismo otkrili gotovu misao kako klija nacizam u srcu Evrope. Možda smo zaboravili da je prvo u nacizmu uzela maha operacija policijske genetike. Bog ništa lično nije imao sa holokaustom, već samo mi sa našim djelima i našim izborima, mi uvijek otvaramo nove horizonte destrukcije i smrti. Uvijek smo ispred sebe imali slobodu izbora: mogli smo izabrati blagoslov ili prokletstvo, život ili smrt. Zavisi samo od nas.

"Slušaj moj glas" je takođe roman o vjeri. On opisuje put kako naći vjeru. Slažete li se sa ovom tvrdnjom?
- Da, sigurno, to je jedna priča prikazana na unutrašnji način, koja od praznine i samoće pokušava da razumije i učini bližom misteriju života, ali na način koji je nezavisniji, usamljenički, udaljen od organizovane religijske strukture. A možda taj put koji inicira jedna osoba, uvijek počinje iz unutrašnjeg poticaja, iz unutrašnjeg putovanja, iz forme uznemirenosti, koja nas tjera da pokušamo, da uvijek idemo naprijed.

Vaši romani "Idi kuda te srce vodi" i "Slušaj moj glas" su i neka vrsta putovanja kroz životne stvarnosti. Otkrivate nam jednostavan savjet - da se zaustavimo na trenutak i da oslušnemo sopstvena srca. Ali, kako pronaći pravu mudrost kada živimo u vremenu krize i stresa?
- Trebalo bi da se zaustavimo, da sebi posvetimo vrijeme, koje će nam dozvoliti da sazrimo i da se vratimo našim počecima. Uvijek postoji vrijeme u kome se može otrgnuti trn. Nedjelja - i drugi dani koji su različiti u nekim drugim religijama, namijenjeni su za odmor čovjeka - služi da bi se prekinuo tok svakodnevice, problema, briga, kako bismo zaronili u mir i meditaciju i otkrili šta nam se to dešava.

Roman "Idi kuda te srce vodi" završava se pasusom o drveću, a na kraju romana "Slušaj moj glas" Olgina unuka odlučuje da studira šumarstvo. Možete li nam pojasniti to značenje drveća i šuma u Vašim romanima, kao i njihovo poređenje sa ljudima?
- Drvo je živa forma veoma slična čovjeku, jer se uzdiže vertikalno. Njegovi korijeni su u zemlji, a njegova krošnja teži ka nebu. Zbog toga i mi, da bismo egzistirali sa punim osjećajima u našem životu, moramo imati jake korijene, oni su vezani za našu ličnu istoriju, za našu kulturu - a onda treba težiti ka nebu, razvijati našu spiritualnu stranu.

"Idi kuda te srce vodi" bio je najveći italijanski bestseler XX vijeka. Kako Vi objašnjavate veliku popularnost ovog romana?
- Mislim da je to bila prava knjiga u pravo vrijeme. Ljudi imaju puno teškoća u međusobnoj komunikaciji i da iskažu svoje najdublje emocije. Ova knjiga govori upravo o tome, kako pobijediti te teškoće i pokušati ponovo uspostaviti dijalog. To je knjiga koja mnogo daje, ona se često čitala i u grupama, kao da je neka vrsta terapije.

TRST JE PODSTREK ZA KREATIVNOST

Suzana Tamaro je rođena u Trstu. Ovaj pogranični grad uvijek je bio otvoren za slovenski svijet. O razlici između rodnog grada Trsta od Rima i Umbrije gdje sada živi, naša sagovornica kaže:
- Trst je grad koji ispod bezbrižne i kristalno čiste atmosfere krije velike nemire i u sebi nosi čak i mržnju. Što se tiče slovenačkog jezika rekla bih, bar u onom periodu dok sam tamo boravila, da Tršćani skoro nijesu ni poznavali slovenački. Ja sam lično imala prijatelje Slovence i naučila sam jezik, pohađala sam ljetnje kurseve slovenačkog jezika na Ljubljanskom Univerzitetu. Bila sam ubijeđena da sam ga zaboravila, ali dok sam snimala film iznenadila sam se kako su mi riječi navirale jedna za drugom. Za jednog umjetnika po meni veoma je važno roditi se u Trstu, jer znači formirati se u jednom kompleksnom svijetu sa velikim suprotnostima, a to je podstrek za kreativnost. Da sam se rodila u Rimu ili Umbriji, sigurna sam da ne bih pisala ovako. Rim je za mene najljepši grad na svijetu, sa svojom lijenošću i nemarnošću, sa nemarnim preživljavanjem na slavi iz prošlosti. Umbrija je, naprotiv, usamljeničko mjesto, planinsko, usporeno, pomalo van vremena što meni odgovara za pisanje.

FONDACIJA TAMARO

Novcem od svojih knjiga Suzana Tamaro pomaže bolesne, unesrećene i siromašne širom svijeta. Posebna sredstva za to odvajaju se u Fondaciju Tamaro, čije se središte nalazi u Cirihu.
- U oktobru 2000. godine, ostvarila sam svoj veliki san, osnivajući dobrotvornu Fondaciju, kaže Tamaro. To nije plod mog narcizma ili megalomanije, već želja da podijelim sa čitaocima projekat o kome sam godinama razmišljala. Fondacija se finansira od dijela prihoda od mojih knjiga i donacija koje daju drugi ljudi ili institucije. Podržavamo najosjetljivije grupe iz društva kao što su žene, djeca, bolesni, emigranti u Italiji i širom svijeta. Fondacija i dalje nastavlja da radi i ima deset velikih projekata, između kojih i u Italiji, Kolumbiji, Kongu i Indiji...

Vujica OGNJENOVIC