06.01.06
Kada ste nesigurni u sopstveni identitet...
Suzana Tamaro
Italijanska spisateljica Suzana Tamaro svjetsku slavu doživjela je oko svoje 40 godine, romanom “Idi kuda te srce vodi”, po kome je Kristina Komenčini snimila istoimeni film. Knjige Suzane Tamaro prevedene su na preko 50 jezika i prodate u više od 25 miliona primjeraka. Jedan od njenih predaka je poznati italijanski pisac Italo Zvevo. Tamaro je diplomirala režiju, a od 1977. radila je kao asistent režije na mnogim filmovima i Televiziji RAI. Za roman “Sa glavom u oblacima” 1989. dobila je nagradu Elza Morante. Potom joj izlazi knjiga “Za jedan glas” za koju dobija nagradu Pen kluba i podršku Frederika Felinija. Ali, 1994. romanom “Idi kuda te srce vodi” doživljava planetarni uspjeh: sa dva i po miliona prodatih primjeraka, ovaj roman je postao najprodavanija italijanska knjiga u XX vijeku. “Anima Mundi”, “Draga Matilda” “Nezaboravak” “Tobija i Anđeo”, “Čarobni krug”, “Više vatre, više vjetra” naslovi su njenih knjiga koje su prevedene i kod nas. Knjige novijeg datuma, poput “Odgovori mi” i “Strah od knjige” objavljene su u izdanju beogradskog “Draganića”.
Iako je rođena i dugo živjela u Trstu, Suzana Tamaro danas uglavnom boravi u Umbriji, u selu Orvijeto, a u Rimu je samo poslom. U Orvijetu ima imanje (6 hektara zemlje i hektar šume) i farmu punu konja, koza, mačaka, pasa, kokošaka. Ona radi sve poslove vezane za imanje: održava voćnjake, vinograde, maslinjake, njive, a u tome joj pomaže bračni par Peruanaca. “Na svojoj farmi proizvodim hranu: voće, povrće, mlijeko, jaja, maslinovo ulje. Planiram u budućnosti da se posvetim očuvanju lokalnih vrsta voća i povrća, da zasadim stare vrste i da obnovim stari živinarnik”, odaje nam neke od svojih planova naša sagovornica, inače zaljubljenik u agronomiju i život na selu.
Suzana Tamaro je i karatista. Ima crni pojas. Veoma je religiozna, ima srca i saosjećanja za mnoge - o tome svjedoči i njen plemenit gest - osnivanje Fondacije Tamaro u Cirihu. Novcem od svojih knjiga pomaže bolesne, unesrećene i siromašne širom svijeta. Nju slava kao da nije dotakla: obična je i skromna. Rijetko daje intervjue. Ipak, pristala je da govori za novogodišnji broj “Vijesti”, a prevodilac sa italijanskog je bila Marija Backović.
Koje su Vam se lijepe stvari desile od posljednjeg puta kada smo razgovarali, u februaru 2003. godine?
- Generalno posmatrajući nijesu mi to bile srećne godine. Imala sam zdravstvenih problema i teških smrtnih slučajeva i žalosti u porodici. Godine 2004. napisala sam kratku priču “Svaka riječ je sjeme” i snimila sam prvi film čija je radnja smještena u Trstu i u Sloveniji, u Bohinju, mjestu koje sam upoznala kao mala i koje sam oduvijek voljela.
Jedna od lijepih stvari je i Vaš raniji film “U mojoj ljubavi”. Je li to film po Vašem romanu? Vi ste ga i režirali, zapravo u ovom projektu ste se vratili prvobitnoj profesiji, pošto ste završili režiju. Šta nam možete reći o ovom filmu?
- Film “U mojoj ljubavi” se zasniva na priči “Pakao ne postoji” iz knjige “Odgovori mi”. To je moj prvi režijski poduhvat. Bilo je to veliko zadovoljstvo s obzirom na to da sam završila režiju daleke 1978. godine! Taj projekat je nastao poprilično slučajno, u smislu da sam skoro sahranila ideju da se bavim mojim pravim zanimanjem, to jest režijom. Uspjeti napraviti film, naime, veoma je teško, kako sa finansijskog, tako i sa organizacionog stanovišta. Štaviše bila sam ubijeđena da bi mi moja dosljednost pisanju, zbog njenog kreativnog odnosa usamljenosti i samostalnosti, otežala taj zadatak. Tema filma je jedna porodična tragedija - smrt sina - i način na koji različite osobe uspijevaju da je prevaziđu i prežive. To je film do koga mi je jako stalo i koji ima dobru difuziju preko DVD.
U svijet knjige ste ušli knjigama za djecu... Da li su djeca i dalje Vaši najodaniji čitaoci?
- Da, u italijanskim školama moje knjige se puno čitaju i djeca ih zaista vole. Čak mi se i dešava i nešto što je uzbudljivo i dirljivo za pisca, to jest da sretnem mlade osobe, adolescente, koji čitaju moje knjige za odrasle, jer su čitali i zavoljeli one koje sam pisala za djecu.
A, koji su to pisci i filozofi imali uticaja na Vas i Vaše pisanje?
- Uvijek je na mene imala uticaja velika ruska književnost, iz razloga što govori o duši i duhovnosti, kao i srednjoevropska književnost. Prije svih, tu su sigurno, Dostojevski i Kafka. Ali, takođe sam veoma voljela Singera. Od filozofa Šopenhauer mi je bio omiljena literatura, zajedno sa Vitgenštajnom. “Strah od knjige” je Vaša knjiga za djecu, kojom pokazujete da knjige imaju veliku moć, da nas mogu izliječiti...
- To je bila osnovna ideja. Knjige imaju veliko terapeutsko dejstvo, jer nam dozvoljavaju da proniknemo u nas same, da upoznamo emocije, da putujemo a da ne izađemo iz kuće i da upoznamo nove realnosti, svjetove. Za razliku od svijeta slike i filma, svako stvara sopstvenu viziju događaja i ličnosti koja je isključivo njegova, zasnovana na sopstvenoj mašti i iskustvu.
Rođeni ste u Trstu. Ovaj italijanski grad uvijek je bio otvoren za slovenski svijet. Razlikuje li se mnogo Trst od Rima i Umbrije gdje Vi sada živite?
- Trst je grad koji ispod bezbrižne i kristalno čiste atmosfere krije velike nemire i u sebi nosi čak i mržnju. Što se tiče slovenačkog jezika rekla bih, bar u onom periodu dok sam tamo boravila, da Tršćani skoro nijesu ni poznavali slovenački. Ja sam lično imala prijatelje Slovence i naučila sam jezik, pohađala sam ljetnje tečajeve slovenačkog jezika na Ljubljanskom univerzitetu. Bila sam ubijeđena da sam ga zaboravila, ali dok sam snimala film iznenadila sam se kako su mi riječi navirale jedna za drugom. Za jednog umjetnika po meni veoma je važno roditi se u Trstu, jer znači formirati se u jednom kompleksnom svijetu sa velikim suprotnostima, a to je podstrek za kreativnost. Da sam se rodila u Rimu ili Umbriji, sigurna sam da ne bih pisala ovako. Rim je za mene najljepši grad na svijetu, sa svojom lijenošću i nemarnošću, sa nemarnim preživljavanjem na slavi iz prošlosti. Umbrija je, naprotiv, usamljeničko mjesto, planinsko, usporeno, pomalo van vremena što meni odgovara za pisanje.
Godine 1994. postigli ste uspjeh romanom “Idi kuda te srce vodi”. Koliko ste zahvalni ovom romanu, zahvaljujući kome ste postigli ogromnu slavu i popularnost.
- Da, zahvalna sam ovoj knjizi koja mi je omogućila da komuniciram sa nevjerovatno velikim brojem ljudi iz cijelog svijeta, a to je za jednog pisca, naravno, velika sreća. Osim toga omogućila mi je da kupim kuću u kojoj živim i da ne mislim sa strahom na račune koje treba platiti.
Većina Vaših knjiga su duboko religiozne. To se naročito vidi u knjigama “Odgovori mi”, “Više vatre, više vjetra”. Zašto uvijek odgovore tražite u Bibliji?
- Prije svega tražim odgovore u meni samoj, u mojoj najdubljoj svijesti, a onda čitam Bibliju, ali isto tako tražim odgovore i u duhovnim tekstovima drugih religija i dolazim do potvrde da ti odgovori pripadaju korijenu, onom najistinitijem, najuniverzalnijem elementu ljudskog bića.
Koliko su sadašnji događaji u svijetu opomena hrišćanima da se ujedine?
- Živimo u veoma kompleksnim vremenima u kojima, kao reakcija na takvu situaciju, pokušavamo sve banalizovati i pojednostaviti. Mas-mediji tome doprinose mnogo. Želi se podijeliti svijet na crno - bijelo i više-manje sve se svodi da odnosi između tih boja budu kao sukob. Ja mislim da hrišćani, zajedno sa vjernicima svih drugih religija treba da se zalažu da to pokažu na drugačiji odnos. Jedan konstruktivni odnos, plodan, koji prevazilazi banalizovanje mas-medija i koji bi bio u stanju da kroz osjećaj odgovornosti, koji bi svako od nas trebalo da ima, prevaziđe prokletstva, podjele i sve što bi dovodilo do nesporazuma.
Koliko nam je danas, u ovakvom svijetu, vjera neophodna?
- Mislim da je vjera najljepši put kojim čovjek može da ide za svog života. Samo vjera dozvoljava da čovjek primi i prihvati tajnu misteriju i da razvije onaj dio nas, nevidljivi ali jak, koji nas - svakog po sopstvenoj individualnosti - čini jedinstvenim i posebnim ljudskim bićima.
Danas se puno raspravlja o fundamentalizmu u religijama, naročito u islamu. Kao što znamo, vaša zemljakinja Orijana Falači veliki je kritičar takvog
fundamentalizma. Da li se, po Vašem mišljenju može pojaviti hrišćanski fundamentalizam kao odgovor na islam. Ako može, koliko je opasan?
- Ne vjerujem da se u Evropi može pričati o hrišćanskom fundamentalizmu, koji je po mom mišljenju vrlo prisutan u Americi, kroz razne pokrete sa vjerskim pečatom. Kada ste nesigurni u sopstveni identitet, smisao sopstvenog života, vrlo je lako osloniti se na nešto totalitarno. Može to biti izopačena vjera, ali i ideologija. Prava vjera nikad nije totalitarna, baš zato što se oslanja na sažaljenje vjere, ali je uvijek spremna na put spasa zajedno sa drugima. Priznavanje postojanja drugih kao braće je osnova triju svjetskih religija i to je veliko obilježje da se krene putem mira.
Vjerujete li u ideju ujedinjene Evrope? Možemo li biti jedno i pored svih razlika koje nas razdvajaju?
- Ne bavim se puno politikom, ali ideja “Ujedinjene Evrope” malo me zbunjuje. Mi smo vrlo različite zemlje, kulture, mentaliteti i jezici. Ujedinjeni smo samo preko zajedničke monete - novca, to jest preko materijalnih vrijednosti što nam je postavljeno iz vana. Pretpostavljam, nadam se, da su ekonomisti dobro razmislili o ovome.
Postoji li i dalje Fondacija Tamaro? Da li ste zadovoljni njenim rezultatima?
- U oktobru 2000. godine, ostvarila sam svoj veliki san, osnivajući dobrotvornu Fondaciju. To nije plod mog narcizma ili megalomanije, već želja da podijelim sa čitaocima projekat o kome sam godinama razmišljala. Fondacija se finansira od dijela prihoda od mojih knjiga i donacija koje daju drugi ljudi ili institucije. Podržavamo najosjetljivije grupe iz društva kao što su žene, djeca, bolesni, emigranti u Italiji i širom svijeta. Fondacija i dalje nastavlja da radi i ima deset velikih projekata, između kojih i u Italiji, Kolumbiji, Kongu i Indiji.
Koja su Vaša očekivanja i želje za 2006. godinu?
- Nadam se da će 2006. godina biti godina pozitivnih promjena. Veoma bi mi se svidjelo kada bih uspjela da napišem novi roman i, što više, da otpočnem na radu na novom filmu.
U znaku broja 12
Broj 12 ima posebnu vrijednost u životu Suzane Tamaro. Rođena je 12. 12. 1957. godine u 12 časova, a kada se saberu brojevi godine (5+7) opet se dobija isti broj. Suzana Tamaro sugeriše da je možda trenutak njenog rođenja uticao i na njen karakter, a traženje skrivenih poruka u brojevima i datumu rođenja nalazimo i u knjizi “Odgovori mi”. Ona praktikuje da joj svaka nova knjiga bude objavljena 12. dana u određenom mjesecu. “U numerologiji je poznato da je 12 ispunjen, zaokružen broj. Dvanaest je Hristovih apostola, 12 je horoskopskih znakova, 12 je mjeseci u godini i tako dalje”, kaže ona.
Snaga praštanja
Zbog knjige priča “Odgovori mi” Suzana Tamaro bila je optužena za bonizam (saosjećanje, odbrana i solidarnost sa žrtvama ratnih zlostavljanja). Pored istoimene priče, u ovoj knjizi su još dvije: “Pakao ne postoji” i “Šuma u plamenu”, a u njima se autorka okrenula nemilosrdnoj strani života, sudbinama na margini i ekstremnim primjerima usamljenosti.
- Nijesam uradila ništa drugo osim što sam se osvrnula oko sebe: nažalost, stvarnost daleko prevazilazi maštu - objašnjava Suzana Tamaro i dodaje: - Ponovo ćemo otkriti smisao života, ako budemo znali da se divimo ljepoti i radosti onoga što je stvoreno i ako budemo osjećali da smo učesnici jevanđeljskog blaženstva, prihvatajući snagu praštanja i izmirenja.
Vujica OGNJENOVIĆ
