01.01.00
Politika
21.10.2000.
Ratni dnevnik
Svedočenje Vladimira Arsenijevića, u izdanju kuće "Rende" iz Beograda
Izdavačka kuća "Rende" iz Beograda, koju su osnovali Slađana Novaković, Olivera Mašić, Vladimir Perić, Nenad Radić, Pavle Ćosić, Branko Đukanović i Vladimir Arsenijević, objavila je svoje prve dve knjige: zbirku pesama Dževdeta Bajraja (1960), pod naslovom "Sloboda užasa" i ratni dnevnik Vladimira Arsenijevića "Mexico". Obe knjige su objavljene u ediciji "Ledolomac".
Vladimir Arsenijević (1965), autor romana "U potpalublju" (NIN-ova nagrada) i "Anđela", svoj ratni dnevnik počinje da vodi 26. marta 1999. godine, trećeg dana agresije NATO-a na našu zemlju. Četrdeset i devetog dana, preko Sarajeva, Budimpešte, Zagreba i Ljubljane odlazi u Meksiko Siti, na poziv Međunarodnog parlamenta pisaaca. Svoj ratni dnevnik, beležen u električnoplavoj svesci, kupljenoj na Banovom Brdu, u Beogradu, Arsenijević završava šezdeset i trećeg dana rata, odnosno 26. maja 1999. godine.
Ovaj Arsenijevićev ratni dnevnik počinje pričom o albanskom piscu Baškimu Šehuu, koji je našem autoru pomogao da doputuje u Meksiko Siti, a završava se pričom o albanskom pesniku Dževdetu Bajraju, koji je 1999. godine, tokom agresije NATO, deportovan iz Orahovca, na Kosovu, i sada živi u Meksiko Sitiju.
01.01.00
Pobjeda
11.11.2000.
Intervju: Vladimir Arsenijevic
O novoj knjizi ŤMeksiko: ratni dnevnikť
EKSKLUZIVNO: Vladimir Arsenijevic o novoj knjizi ŤMeksiko: ratni dnevnikť, pjesniku DZevdetu Bajraju, nedostatku empatije prema onom drugom LJudi postoje samo kao osobe, drugi identiteti su nametnuti i lazni Ono sto je najtuznije jeste cinjenica da predrasude prema kosovskim Albancima nemaju direktnu vezu sa generalnim politickim uvjerenjima. U Srbiji ima puno osoba koje su uvjerene u sopstvenu sveukupnu emancipaciju, ali koje tuzno padaju na testu drustvene zrelosti
JEDNO OD centralnih mjesta srpske literature u posljednjoj deceniji, Vladimiru Arsenijevicu pripalo je zahvaljujuci prvom romanu ŤU potpalubljuť, koji mu je 1994. godine donio NIN-ovu nagradu, tiraz od preko 200 hiljada prodatih primjeraka, prevod na vodece svjetske jezike i status jednog od kultnih pisaca mladje generacije. NJegova potresna, duboko humana i emotivna anti ratna prica o generaciji koja nije bila opterecena istorijom bivse Jugoslavije, nacionalnim pitanjima i odnosima, koja nije zeljela rat i nije se snalazila u nametnutim uslovima mrznje i agresije prema drugima, smatra se danas i vrstom literarnog Ťspomenikať svim zrtvama rata na eks prostoru.Drugi Arsenijevicev roman ŤAndjelať bio je nastavak price iz ŤPotpalubljať, a nedavno je u beogradskoj izdavackoj kuci ŤRendeť objavljen njegov treci roman, ŤMeksiko: ratni dnevnikť, impresivni zapis zapocet tokom bombardovanja Beograda, a zavrsen u vrijeme njegovog boravka u Meksiko Sitiju, gdje je bio stipendista Medjunarodnog parlamenta pisaca.Nakon vise od godinu dana Arsenijevic je ponovo u Beogradu.
Da li bi se Vas novi roman mogao nazvati Ťmiksomť dnevnika i memoarsko narativne proze i koliko u njemu zaista ima intimnog?
- Vjerujem da se moze tako reci, buduci da je knjiga sastavljena iz tri cjeline, od kojih samo sredisnja predstavlja tekst dnevnika, dok su preostale dvije napisane kasnije, tokom mog boravka u Meksiku. Dakle, sa distancom koja je u tom trenutku zaista bila trojaka: fizicka, vremenska i emotivna.
ŤMeksiko: ratni dnevnikť, kao i ŤU potpalubljuť, insistira na snaznim emocijama glavnog junaka, na strahu, anti herojstvu, na etickim opservacijama. Da li je taj eticki angazman koji imaju Vase knjige mozda i najznacajniji za Vas privatno i da li su pisci na ovim prostorima imali moralnu obavezu za jednom takvom knjizevnoscu?
- Ne vjerujem u nekakvu moralnu obavezu pisaca. Vjerujem, sa druge strane, u obavezu pisaca da registruju ono sto im je pred ocima. U ovoj knjizi, a i u ranijima, upravo sam to cinio. Cinjenica da smo u posljednjih deceniju i po imali prilike sami sebi da postavimo citav niz velikih, da kazemo Ťetickihť pitanja, ujedno je objasnjenje otkuda sva ta pitanja i u mojim knjigama. Ona su, naprosto, bila svuda oko nas i samo ih je trebalo pokupiti. Ono sto je meni licno najznacajnije, kao osobi, jeste da ostanem, koliko je god to moguce, cist u ovom svijetu. Nisam vaspitan da mrzim ili prezirem, vec da pokusam da razumijem. Ono cemu me je moje licno iskustvo poducilo jeste da ljudi postoje, sustinski, iskljucivo kao OSOBE. Svi drugi identiteti su nametnuti i lazni. Ja ne priznajem Meksikance, Engleze, Srbe ili Albance medju nama. Tu, zaista, vidim samo strasno puno osoba od kojih neke mogu da mi prijaju, a druge ne. I tu se zavrsava citavo moje bavljenje tom Ťproblematikomť.
Koliko u pricama onih, koji su zbog ratnog ludila bjezali sa ovih prostora u posljednjih deset godina, ima identicnosti - u knjizi ste Ťdokazivali tezuť da ljudi ne odlaze da bi zaboravili tragediju koju su dozivjeli nego da bi je, u drugoj situaciji i u drugom okruzenju, jos jednom prezivjeli u sjecanju?
- Moj dobar prijatelj Kebra, inace pjevac grupe ŤObojeni programť iz Novog Sada, jednom je rekao nesto sjajno, sto se meni urezalo u pamcenju: ŤOd sebe nikuda pobeci...ť Sav taj raseljeni svijet sa ovih prostora, odlazeci, sa sobom je ponio i sve svoje himere. Sa njima je otputovao isti uzas koji ih je odavde i otjerao, i sumnjam da je puno onih koji su imali mogucnost da ga sasvim potisnu. U Meksiku sam otkrio da ni razdaljina od deset hiljada kilometara nije dovoljna da covjeka ucini nezainteresovanim za ono sto se kod kuce dogadja. Savremeni mediji i internet daju vam osjecaj da se u svakom momentu nalazite na svakom mjestu na planeti, i ja sam tu privilegiju zivota na pocetku novog milenijuma obilato koristio dok sam se nalazio u Meksiku, kako bih ostao u kontaktu sa svijetom koji sam ostavio iza sebe.
Da li je ekskluzivnost ove knjige, zapravo, neobicna prica o duhovnom zajednistvu i bliskosti sa albanskim pjesnikom DZevdetom Bajrajem? Tu se prvi put govori o potresnim dogadjajima na Kosovu u vrijeme NATO intervencije i tome sta su sve Albanci tada dozivjeli?
- DZevdet i ja sreli smo se u Meksiko Sitiju, mada sam ja bio upoznat sa njegovom sudbinom jos od ranije, prije nego sto je NATO bombardovanje uopste pocelo. Kada smo se upoznali, jedna od prvih nasih konverzacija bila je vrsta razmjene iskustava. Ispricali smo jedan drugom licne dozivljaje iz nekoliko mjeseci tih posljednjih ratnih dejstava srpske drzave na Kosovu i NATO na prostoru citave Jugoslavije. Ma koliko mi se vec i moja prica, tipicna beogradska prica iz tog perioda, cinila neobicna i vrijedna zapisivanja, njegova prica, tipicna albanska prica iz istog vremena, bila je oznacena istinskim tragedijama, ogromnim strahovima, rizicnim bekstvima, skrivanjem u septickoj jami, ubistvima, brutalnim maltretiranjima i hapsenjima od strane srpske policije, i konacno - deportacijom... Kada sam shvatio sav intenzitet te price, koja mi je povrh svega bila ispricana u fantazmagoricnoj suncanoj atmosferi Meksika, shvatio sam i da nemam druge nego da je zapisem. Tako je i nastala knjiga ŤMeksikoť.Nije tu toliko rijec o ratnom dnevniku, koliko o prozimanju dva drasticno razlicita iskustva: mom i DZevdetovom. Meni je vec neko zamjerio na Ťpolitickoj korektnostiť mog teksta. Kao da ovdje oko nas sve prsti od viska politicke korektnosti, pa da tako nesto nekome moze da smeta. Uostalom, nema tu politicke korektnosti ni najmanje. Na stranu Srbi i Albanci i sve kolektivne predrasude i nesporazumi koji medju njima vladaju - ova knjiga za to nije zainteresovana bas nimalo, ma koliko se to moze ciniti ovlasnom citaocu. Ono sto ona zapravo pretrazuje jeste odnos izmedju dvije osobe gdje je samo igra cudnovate slucajnosti da je jedna od njih Albanac sa Kosova, a druga Srbin iz Beograda, te da se, igrom jednog sasvim drugog slucaja, te dvije osobe susrecu cak u Meksiku i nalaze volje i razloga da pogledaju jedna drugoj u oci. Prijateljstvo izmedju DZevdeta Bajraja i mene ustanovljeno je na principu nepodozrenja. Mi smo se druzili zbog onih stvari koje nas vezuju i prijaju nam, a diskutovali smo slobodno i otvoreno o onim stvarima oko kojih se mozda nismo slagali - pri tom ne mislim neophodno na politiku ili srpsko-albanske odnose, vec cesto i na muziku, filmove, druge ljude... Gotovo godinu i po, u Meksiku, DZevdet, njegova supruga i dva sina predstavljali su mi najblize i najdraze komsije. Bili su mi i ostali prijatelji kakve sam samo mogao da zamislim.
U Zagrebu ste nedavno, zajedno sa Slobodanom Snajderom, Davidom Albaharijem, Igorom Galom, Borkom Pavicevic, Petrom Lukovicem.. ucestvovali u sesiji koja je za temu imala odgovornost intelektualaca za ono sto se dogodilo na eks prostoru. Koliko je pitanje participacije u zlocinima koje su rezimi ucinili i u nase ime, danas neophodno za duhovno ozdravljenje i uspostavljanje komunikacije na Balkanu i kako animirati ljude da se osjecaju odgovornim i preispitaju sopstvenu savjest?
- Susreti poput tog zagrebackog su sjajni i prijatni, izuzev sto covjek ne moze da se otme preovladjujucem utisku da se sve te nove Ťinterakcijeť i dalje odvijaju pod vrstom staklenog zvona, u malim zatvorenim prostorima, pred publikom koje je cesto manje nego ucesnika, gdje su svi zaista dobronamjerni ali gdje su, na kraju krajeva, svi oduvijek i konstantno bili dobronamjerni.Razgovor izmedju istomisljenika je sjajna stvar, ali ne pretjerano produktivna. Naravno, bilo bi besmisleno ocekivati da se razgovori takve vrste odvijaju na stadionima, pa ni da se ljudi masovno bicuju po ledjima u ime savjesti sopstvenih nacija. Mislim da ni u tome ne treba pretjerati. Ono sto je zaista najbitnije, jeste razviti atmosferu generalne i dobronamjerne samokriticnosti, gdje ce ljudi prirodno biti kriticniji i zahtijevati vise na svim planovima od sredine u kojoj zive i nacionalnog korpusa kojem rodjenjem pripadaju. Samo tako ce sa svojim susjedima, bez obzira na razlicitost, uspostavljati odnos baziran na razumijevanju i postovanju. U drustvima gradjana, kakva bi konacno bilo red formirati sirom Balkana, cini mi se mogucom uspostava odnosa novog povjerenja ovdje, na prostorima bivse Jugoslavije. Umjesto uzajamnog izvinjavanja koje bi moglo da potraje, daleko bi bolje bilo ukoliko bismo uspjeli da se kolektivno skoncentrisemo na to da nasoj djeci omogucimo rast i razvoj u sredini daleko otvorenijoj i tolerantnijoj nego sto je nasa zemlja do sada uspijevala da bude, kako bi razvili vazna osjecanja razumijevanja i empatije prema svim vidovima razlicitosti.I kada ta djeca konacno odrastu sa razumijevanjem da su razlicitosti dobre, bile one nacionalne, religijske, rasne ili seksualne... tek tada ce sva ova pitanja, oko kojih mi vec toliko godina izgaramo, postati istinski anahrona i besmislena.
Grupa beogradskih intelektualaca prosle godine otvorila je polemiku da li je Beograd isto sto i Berlin 45. i ponudila nesto sto bi moglo liciti na nekakav program denacifikacije?
- Mislim, ukratko, da je uvijek neuputno brkati Ťbabe i zabeť. Nama, svakako, predstoji jedno sveopste ciscenje i sustinsko preispitivanje svega sto cini nas zivot i pogled na svijet. Ali, sama pomisao na nekakav Ťprogramť u svemu tome, pa jos pri tom i Ťdenacifikacijeť, meni unosi jezu u kosti. Vrlo sam skeptican prema takvoj terminologiji, a jos skepticniji prema ljudima koji je tako olako upotrebljavaju.
Imate iskustva sa crnogorskom publikom, dolazili ste ovdje na gotovo sve promocije Vasih knjiga?
- Meni je Crna Gora sjajan prostor. Oduvijek sam volio taj trenutak kada covjek sleti u Podgoricu, zatvori oci, pomirise vazduh, osjeti vetar, i pomisli: Mediteran! Sva podunavska tezina Beograda nestaje, i ta mediteranska lezernost se opaza i na ljudima: kafe kultura je bogata, a Podgorica, iako nije pretjerano lijep grad, odise jasnim smislom za hedonizam. O moru ne bih mnogo pricao, posto sam potpuno vezan za more. Rodjen sam u Puli i prvih sedam godina zivota sam tamo proveo, pa postoji velika sansa da cu se raznjeziti pricajuci i otici predaleko...
Radmila Radosavljevic
