31.01.06 Danas
Pedeset odabranih kritika
Pozorište u zenitu, Vladimir Stamenković
"Pozorište u zenitu", knjigu Vladimira Stamenkovića u kojoj je objedinjeno pedeset odabranih kritika autora izašlih u periodu od 1956. do 2005, objavio je krajem prošle godine Muzej pozorišne umetnosti Srbije. "Ujedinjujući činilac" ove knjige, kako sam autor u predgovoru kaže, "pokazuje kako se u drugoj polovini XX veka naše pozorište razvijalo, kako je pratilo evropske pozorišne tokove, kako se modernizovalo, kako su u njega ulazili nemir i prevrat u osećajnosti i izrazu, objektivacija i najava novih stilskih puteva i oblika... U knjizi ima i pozitivnih i negativnih kritičkih osvrta, s tim što dominiraju oni prvi, a drugi su zastupljeni samo kada prikazuju ključna, prelomna dela iz svetske književnosti, do tada nepoznata našim gledaocima". Kritike su poređane hronološki, stoji dalje u predgovoru, i iako "korenito stlski doterivane", njihova suština, tj. sudovi o predstavama izrečeni u njima, nisu menjana. Knjiga se završava dužim ogledom "Pozorište i ljudska situacija" koji se bavi suštinom drame, nastalim pre tridesetak godina i za potrebe ove knjige temeljno prerađenim.
Knjiga počinje "Mačkom na usijanom limenom krovu" Tenesi Vilijamsa u Beogradskom dramskom pozorištu iz 1956. godine, potom dolazi Beketov "Godo" u Ateljeu 212 iste godine, pa Brehtovoa "Majka Hrabrost" BDP iz1957, Jonesko, ali i nekoliko nezaobilaznih uprizorenja klasika kakvi su Šekspirov "Tit Andronik" i Kalderonov "Život je san", te čuvena "Kosa" Ateleja 212 iz 1969, domaći klasici: Sterija, Držić... Poslednji tekstovi posvećeni su predstavama iz 2004. godine - "Mletačkom trgovcu" JDP, u režiji Egona Savina, i "Psećem valceru" istog pozorišta, u režiji Dejana Mijača. Imena ova dva reditelja najviše puta se pojavljuju u knjizi, a pored njih tu si i Ljubomir Draškić, Minja Dedić, Mira Trailović, Miroslav Belović, Bojan Stupica, Mata Milošević, Arsa Jovanović, Bora Drašković, Paolo Mađeli...
Knjiga ima i indeks imena i indeks predstava i pozorišnih dela. Čita se na način koji sam čitalac odabere - prema sopstvenom iskustvu, od onih predstava koje je i sam imao prilike da vidi, ali ponekad i od onih koje je, na žalost, zauvek propustio, najčešće iz objektivnih razloga (vremena u kojem još nije bio rođen ili stasao za pozorište). Najzad, tekstovi su i dobra preporuka za novije predstave i one koje se još uvek igraju na ovdašnjim scenama, ali i nostalgično i istovremeno iznenađujuće podsećanje zbog sudova o tim predstavama čiju je validnost dokazalo vreme.
I. Matijević