Pregovori

12.12.10 Blic

Francuski filozof Žil Delez voleo je doslovno do poslednjeg daha. Sjajne stranice posvećene Fukou i još nekima koje je voleo, pronaći ćemo u čudesnoj knjizi "Pregovori" u izdanju Karposa
Žil Delez bio je filozof satkan od strasti. On je bio jedna od onih osoba za koje bismo voleli da nas vole - bezuslovno, predano i pametno. Istovremeno, bivajući u njegovoj blizini (kao u blizini divljeg plamena koji nas, dok smo u milosti, ne povređuje, nego samo greje), izložili bismo se opasnosti da se ta strast, u jednom trenutku, okrene protiv nas i jednostavno nas sprži. Šta se tada dogada možda su najbolje osetili Delezovi profesori i prijatelji, veliki francuski filozofi Ferdinan Alkije i Žan Ipolit, ispod čijih je šinjela izašla moćna generacija francuskih filozofa, računajući i samog Deleza. Prekid saradnje sa tim ljudima i raskid prijateljstva sa njima, bio je takav da Delez nikada više, čak ni u prigodnim prilikama, o njima nije želeo da zna ništa. No, kada je voleo, bilo je to do poslednjeg daha, doslovno. Fuko je, recimo, bio jedan od povlašćenih (na spisku su i Prust i Kafka i Gatari i Spinoza...). Pošto je 1986. godine objavio lepu i dragocenu knjigu naslovljenu "Fuko", Delez se nije ustručavao da Fukoa, u više navrata, nazove najvećim filozofom našeg doba. "Ne šalim se kada ovo kažem", dometnuo je u jednom slavnom intervjuu. Ko god ovu tvrdnju smatra preteranom, odnosno neodmerenim izlivom prijateljske naklonosti, morao bi da se seti da je te jake reči izgovorio pisac nekoliko neospornih filozofskih remek-dela, možda i najveći filozof našeg doba, a sjajne stranice posvećene Fukou i još nekima koje je voleo, pronaći ćemo u čudesnoj knjizi "Pregovori" (Karpos, Loznica 2010, prevod Andrija Filipović), zbirci izabranih Delezovih razgovora u periodu od 1973. do 1990. godine.
Ova knjiga nastaje na mestu velikog Delezovog okreta sa "teorijske" na "praktičku" filozofiju, dakle posle objavljivanja slavnog "Anti-Edipa", dela pisanog u četiri ruke sa Feliksom Gatarijem, da bi, u formi razgovora, pratila sve zaokrete u tom zaokretu: recepciju druge velike knjige ovog četvororukog filozofskog čudovišta, "Hiljadu ravni", dve knjige o filmu (a zapravo o filozofiji i Bergsonu), Fukoovu smrt, rad o Lajbnicu, politički angažman... "Pregovori" su integralni deo Delezovog dela, iako nastaju na njegovim marginama, kao svojevrsna razjašnjenja teških pojmova i složenih zapleta, ili kao pokušaj naknadne prerade onoga što je u knjigama ostalo isuviše sirovo. Ali u razgovorima, kao i u knjigama, Delez zahteva aktivan pristup čitalaca: kada nam se učini da je za neki paradoks ponuđeno rešenje - a paradoks je za Deleza pasija, strast filozofije - shvatimo da rešenje nije rešenje nego novi paradoks, a da mi, ustvari, više ne stojimo na čvrstom tlu, nego u kapsuli Delezovog jezika u kojoj se osećamo kao loptica za loto. Paradoks nije tek zaplet pred kojim zdrav razum i mišljenje abdiciraju i zaobilaze ga ostavljajući ga da kao neodrešena mašnica ukrašava neotvoreni poklon, da bdi nad nemogućim obećanjem, već je paradoks ono što pokreće mišljenje, što mu ne da mira, što ga nagoni na nasilje. Zato u ovoj knjizi nailazimo na zapanjujuće pojmovne kombinacije, na zastrašujuće prodore, na sirove pojmove koji su, kao kod svih velikih majstora, ono najkonkretnije što se uopšte da zamisliti. Zato ćemo uz Pesou, Lajbnica, Frojda, Marksa i koga sve ne, da pronađemo i Bjorna Borga i Džona Mekinroa i upravo vrtoglave analize teniske igre, opaske o putanji loptice, o Mekinroovom servisu, ili o tehnikama upućivanja loptice pod noge teniseru koji trči na mrežu! Saznaćemo ponešto o logici mnoštva i o tome zašto je Fuko najveći filozof našeg doba, zašto Frojd nije mogao da misli želju i šta je to, kog đavola, radio Lakan. Naići ćemo i na Blanšoa i na Benjamina i na Godara kao bergsonovca. Na trenutke nećemo moći da pratimo Delezove bravure, igre, figure, poigravanja, ali knjigu iz ruku da ispustimo nećemo moći: Delezova jezička kapsula drži nas prikovanima za tekst, do kraja.
Delez nije verovao u ko-munikaciju, u razgovor kao način rešavanja problema. Zato je i prezirao dijalektiku kao kretanje koje pretpostavlja odgovor koji se uvažava, negativnu stranu kretanja i posredovanje. Komunikaciju je smatrao gubljenjem vremena, tvrdio je da filozofija održava vezu samo sa sobom, te da je monolog medijum filozofije. Filozofija je, zato, u pregovorima i gerilskom ratu sa samom sobom. "Ona ne može da razgovara sa moćima, ona nema šta da im kaže, da saopšti, ona vodi samo pregovore." "Pregovori" su neka vrsta vodiča kroz Delezovo delo, ali vodiča koji nas u odlučnim trenucima zavodi (na pogrešan put) i napušta, ostavljajući nas da se snalazimo kako znamo i umemo. Stoga ova knjiga nije vodič poput dobrohotne i željene Beatriče, premda ni predeli nisu tako sumorni kao kod Dantea, već više podseća na Harona, ali u drugačijem, vedrijem obliku (pankerskom takoreći) od onog u kojem obično vidimo mitskog čamdžiju.

Ivan Milenković

09.12.10 Peščanik

Njemački je filozof Manfred Frank u svojim znanim diseldorfskim predavanjima, objavljenim pod naslovom Šta je neostrukturalizam?, osjećajući nelagodu pri pomisli da mora interpretativno sažeti misao Gillesa Deleuzea i Félixa Guattarija, zapisao da je to nemoguće, da je to kao pribiti puding na zid. Prema njegovu mišljenju, sami autori bi se prilično začudili kada bi vidjeli da neko želi nanišaniti njihove misli koje su tako nestalne, fluidne ili sunđeraste, da se već sam pokušaj da ih uzmemo na nišan mora činiti apsurdnim ili bar komičnim.
Knjiga razgovora s Gillesom Deleuzom Pregovori može nam u velikoj mjeri pomoći da prebrodimo taj problem, da u njegovoj misli i njenom razvoju prepoznamo unutarnju logiku, izoštrimo logos interpretacije kako bismo se mogli upustiti u meandre tog mišljenja, izraziti njegov unutarnji ustroj, njegove aporije i čak njegove granice.
Misao Gillesa Deleuzea (1925-1995), francuskog filozofa kojeg često svrstavaju u post-strukturaliste, drastično izražava otpor prema svakom metafizičkom uređivanju stvarnosti i napose radikalnu krizu savremenog samorazumijevanja subjekta kao središta odgovornosti i bića slobode. ""Posvuda su mašine – i to nipošto u metaforičkom smislu: mašine mašina, sa svojim spajanjima, svojim vezama. Mašina-organ je priključena na mašinu-izvor: jedna mašina emitira flux, koji druga presijeca..."". Deleuze čak u transformacijama psihoanalize (koja dakako ni sama nije posebno ljubazna prema tradicionalnom metafizičkom poimanju ljudskog dostojanstva) prepoznaje posljednje ostatke ""kodificiranja"" želje i protiv nje se bori sa svom žestinom oslobodioca ""divlje želje"": ""Nesvjesno ne postavlja nikakav problem smisla, nego samo problem upotrebe. Pitanje želje nije "što to znači?" nego "kako to djeluje?" Kako funkcioniraju te željne mašine (les machines désirantes: željive mašine, mašine koje pokreće želja, koje energiju dobivaju od želje i koje su mašine želje )...?""
U svom apartnom diskursu, apstraktnom i fragmentarnom, mašinski tehniziranom i istovremeno ""umjetno infantiliziranom"" (M. Frank), Deleuze je nastojao upozoriti da nasilje familijarnog spolnog koda i njegove simbolike nije trajna strukturiranost ljudskog, nego da u povijesno-ekonomskoj kontingenciji (""kapitalističkoj"") edipalizira mašinsku ""želju"", sasma nesimboličku ""produkciju produkcije"". Otuđenost koja nastaje podređivanjem divlje želje simboličkom poretku postaje bjelodana u duševnoj ""bolesti"", posebno u shizofreniji. Za autore Anti-Edipa ta bolest dakako nije bolest, nego anticipacija ""zdravlja"": schizo postaje predmet filozofskog kulta. Prašina što ju je Deleuze svojom kritikom podigao među francuskim lakanovcima iz vremenske se udaljenosti čini više znakom identičnog horizonta koji omogućuje divergenciju mišljenja, teorijsko oslobađanje ""divlje želje"", takmičenje u što drskijem teorijskom oslobađanju već odavna oslobođena čovjeka.
Na strogo teorijskoj, filozofskoj ravni možemo reći da Deleuze polazi od zapažanja prema kojem za post-hegelovsku modernu nijedan pojam nije postao tako problematičan kao pojam identiteta. Riječ je o dijalektici identiteta i diferencije u njenoj hegelovskoj postavci. Prema Hegelu, koji polazi od identiteta, pravo razrješenje je u dijalektičkoj sintezi: u identitetu identiteta i diferencija, u ""jedinstvu"" istovjetnosti i razlika. Prema Deleuzeu pak, koji polazi od diferencije, treba ustrajati na nesvodljivosti (ireduktibilnosti) diferencija, dakle jedinstvo nipošto ne treba razumjeti iz istovjetnosti, nego iz kretanja razlika samih: iz kretanja razlika kao procesnog jedinstva.
No, kako kod Hegela tako i kod Deleuzea, nalazimo neriješeno ishodišno pitanje: pitanje o odnosu istovjetnosti i jedinstva. Što nije ništa neuobičajeno, jer pitanje odnosa između jednog i istog razjeda evropsku misao još od Parmenida. Isto je misliti i biti; no da li su bivstvovanje i mišljenje, kad su isto, svagda već i jedno? Ne samo isto nego i jedno te isto? Isto, ujedno i jedno? Posljedice odgovora, koje isprva uopće ne primjećujemo, su ogromne. Pogađaju ni manje ni više nego razliku između grštva i kršćanstva. Dok za grčku filozofiju od Parmenida do Plotina bivstvovanje i mišljenje nisu jedno te isto, za kršćanstvo od Augustina do Hegela bivstvovanje i mišljenje su jedno te isto. Dok za Plotina bog kao aristotelovsko mišljenje mišljenja (mišljenje bivstvovanja) spada pod Jedno, tako da tvori tek drugu hipostazu, Bog kao najsavršenije vrhovno Bivstvujuće za Augustina je Bivstvovanje koje misli samo sebe; najprije sebe, preko sebe kao Stvoritelja i sve stvoreno, sve drugo i drukčije, sva bivstvujuća koja se od njega razlikuju.
Deleuzeov uzor je Nietzsche, prevratni metafizičar (platonist, augustinovac), teoretičar razlika (mnoštva centara volje za moć). Deleuzeov koncept ""mnoštva"" (multiplicité) izvire upravo iz Nietzscheove teze da nema Volje za moć, nego da postoje (kao mnoštvo) samo međusobno suprotstavljene volje za moć, različiti centri volje za moć u svom sukobu za imperijalnu dominaciju nad svijetom. No pitanje odnosa između istovjetnosti i unifikacije, pitanje da li poistovjećivanje nužno znači i unifikaciju, odnosno da li je unifikacija posljedica poistovjećivanja ili je poistovjećivanje posljedica unifikacije, na to pitanje odgovor kod Deleuzea nećemo naći. Zaoštreno govoreći, ne može se izmaći metafizici u njenom fiksiranom jedinstvu time što će se njene premise jednostavno samo preokrenuti i iz privilegije jedinstva načiniti privilegiju mnoštva.
Čitajući Deleuzeove tekstove često se možemo susresti s uznemirujućom teškoćom. Riječ je naime o mnogoznačnosti njegove apstraktne terminologije i time općeg pitanja komunikacije, posredovanja misli u savremenoj filozofiji. Tome pripomaže i uznemirujuće slobodna logika Deleuzeove interpretacije. Radi se o tome da se pojedine ""filozofije"" razmrvi i da se tako dobiveni fragmenti reorganiziraju mimo povijesnog slijeda i mimo intencija autora. Uostalom, svoju logiku interpretacije povijesti misli sam je Deleuze nazvao ""naguzivanjem"" (enculage; prevodilac Andrija Filipović je ovdje pribjegao izrazu sodomija, str. 19): ""Filozofiju sam video kao neku vrstu naguzivanja ili (svodi se na isto) bezgrešnog začeća. Video sam sebe kako uzimam nekog autora otpozadi praveći mu dete koje bi bilo njegov potomak, ali monstruozni potomak. Bilo je vrlo važno da bude njegovo dete, jer je autor morao reći sve što sam ga primorao da kaže. Ali dete je takođe moralo biti monstruzno jer je proizašlo iz raznih vrsta decentriranja, klizanja, lomljenja i skrivenih emitovanja u kojima sam zaista uživao"". Povijest misli postaje (i) u toj ""logici smisla"" konstruirana naslikana pozadina, postaje samo ""kod"". Značenje takve misli dobivaju samo u kontekstu etičke, duhovne, životne prakse. O svim fasetama te prakse lijepo svjedoči upravo ova knjiga razgovora. S navedenom pseudoapstrakcijom povezuje se možda i temeljna filozofska manjkavost, slijepa pjega u samom središtu Deleuzeova projekta kritike subjekta. Protest protiv prinude koju ""kod"" sprovodi nad ""kodificiranim subjektima"" ne pretpostavlja samo smrt Boga, nego i smrt subjekta koji se svojim jezičnim djelovanjem nalazi u nekom odnosu prema jeziku, koji ga dakle prekoračuje i mijenja. Ko bi pretrpio prinudu jezika ako ne bi postojao subjekt? Teror danog koda ne osujećujemo napadanjem pojma koda kao takvog, nego moramo time što razgolićujemo represivno djelovanje ove ili one konkretno analizirane norme pokazati s obzirom na kakvo poimanje čovjeka i njegova manje nasilnog koegzistiranja sa sačovjekom je odbacujemo.
U svakom slučaju, Pregovori su zanimljivo i pronicljivo štivo i labor legendi zaslužuju upravo zbog živosti etosa što ga Deleuzeova filozofija izražava.

Mario Kopić