01.01.00
NIN
05.05.2000.
Srećna razlika
"Niče i filozofija"
Nenad Daković
Zamišljen očigledno kao dijalog sa tradicijom (autori poput Medvedeva, Loseva, Aurelija ili Aristotela), biblioteka izdavačke kuće "Plato" "Na tragu", koju uređuje Ilija Marić, upravo se od Delezove knjige "Prust i znanci", ili možda već od Ničeovih "Nesavremenih razmatranja", srećno okreće savremenosti, ostvarujući na ovaj način plodan dijalog sa tradicijom. Nije zato neobično da su u poslednje vreme upravo u ovoj ediciji objavljeni prevodi najznačajnijih savremenih autora, poput Hajdegera, Fukoa ili samog Deleza. Možda je upravo to ona "srećna razlika", kako je naziva sam Delez, misleći na Ničeovu poziciju ili centralno mesto u savremenom mišljenju. Jer, upravo je ova "srećna razlika", koja je prema Delezu epilog Ničeovog praktičnog učenja: "Da je razlika srećna, da su mnoštvo, nastajanje i slučajnost dovoljni, da su sami po sebi predmet radosti; da se samo radost vraća" - to je, veli Delez, Ničeovo praktično učenje.
Upravo je ova razlika - prema Delezu - ne samo novi vrednosni elemenat u savremenom mišljenju, nego novo mesto vrednosti ili preloma, ili mesto transmutacije moderne u postmodernu. Zato je upravo Niče, zahvaljujući Delezovoj čudesnoj interpretaciji, nasuprot Hajdegerovim "mračnim analizama" - otkriven kao mesto ove "srećne razlike" u modernom mišljenju, odnosno, preokreta prema postmoderni. Tako je sticajem okolnosti ova edicija omogućila unutrašnji uvid u genealogiju ovog preokreta prema postmoderni iako to, verovatno, nije bio njen pravi smer.
Jer, Delezova namera je u teorijskom smislu upravo artikulacija ovog preloma čije je središte ili mesto - ne prevrednovanja, nego otkriće novog mesta vrednosti u ovoj transmutaciji - upravo Ničeova filozofija. Čitava jedna tradicija u modernom mišljenju, od koje je najuticajnija Hajdegerova interpretacija, u Ničeu je videla "mračnog mislioca" volje za moć, prevrednovanja svih vrednosti, sumnjivog učenja o "Natčoveku" ili "Antihristu" i, najzad, mislioca zapadnog nihilizma i metafizike. Delezova interpretacija je radikalna, da se poslužimo njegovim terminom, transmutacija ovog pristupa. Pri tome je i pored svog raskošnog jezika, izvedena minucioznim analitičkim postupkom, što joj obezbeđuje ključnu poziciju, ne samo u raspravama o Ničeovoj filozofiji, nego i u savremenoj filozofiji uopšte.
"Ničeov plan je bio, najopštije gledano", veli na samom početku analize Delez, "uvesti u filozofiju pojmove smisla i vrednosti. Moderna filozofija je očigledno dobrim delom živela, i još uvek živi, od Ničea... Teorija vrednosti u modernoj filozofiji je, međutim, proizvela novi konformizam i novu poslušnost." Protiv nje ustaje Ničeova misao. Zato su u ovome sadržane i osnovne tačke interpretacije. Centralno mesto (mesto transmutacije a ne preokreta) Ničeove filozofije u modernom mišljenju, njen subverzivni aspekt koji u pogledu kritike obavlja zadatak koji nisu uspele da obave čuvene Kantove "Kritike" ograničene svojom usmerenošću na "više", "onostrane vrednosti". I pojmovi "smisla" koji se više ne temelje na učenju o biću, nego na igri sila ili moći i njihovim diferencijama, od kojih je najvažnija ona između reaktivnih i aktivnih moći na kojima počiva sam život. I najzad samih "vrednosti" čiji je cilj ne "prevrednovanje", nego čudesna dionizijska transmutacija vrednosti, "vrednost samih vrednosti", od kojih je najvažnija upravo sam život.
Zato je Ničeova teorija vrednosti središna tačka ove interpretacije čiji je epilog ona "srećna razlika" ili Natčovek koji nije nešto više od čoveka, nego novi početak i ovo novo mesto vrednosti. Jer on nije supstitucija vrednosti već konverzija volje koja služi ovom "višku života" o kome govori Ničeova filozofija. Zato jedino umetnost realizuje veličanstveni Ničeov program konverzije svih vrednosti morala, crkve ili države i same reaktivne kulture kojoj se suprotstavlja Niče. Umetnost kao najviša moć lažnog, dionizijska transmutacija i natčovečanski genije koji slavi život. Zato bez ove knjige nije moguće sasvim razumeti postmodernu, prednost koju Niče daje filologu nad naučnikom, i sam izlaz iz metafizike i nihilizma prema životu.
01.01.00
Danas
17.06.2000.
Zil Delez: "Nice i filozofija"
Hrist protiv hriscanstva
Ako posmatramo Hrista kao tip licnosti i pri tome ga odvojimo od hriscanstva kao tipa kolektiviteta, uvidecemo do koje mere kod Hrista nema resantimana i neciste savesti, njega definise radosna vest, on predstavlja zivot koji nije hriscanski, tako da hriscanstvo nije Hristova religija... Hriscanstvo nije izumio Hristos, vec sveti Pavle, covek neciste savesti, covek resantimana" (Delez, str. 170.) Sam Nice pak pise: "Posle radosne vesti (rodjenja Hristova), odmah je stigla najgora od svih: vest svetog Pavla. Sveti Pavle je otelotvorenje tipa suprotnog radosnom vesniku (Hristu). On je genije mrznje, sa vizijom mrznje, sa neumoljivom logikom mrznje. Sta sve ovaj dizangelista nije zrtvovao mrznji! Pre svega Spasitelja: on ga je razapeo na svoj krst. Sveti Pavle je "otkrio" smisao krivice: On je Hristovu smrt protumacio "kao da je Hrist umro za nase grehe".
Razdvajanje Hrista i hriscanstva proizlazi iz Niceove temeljne filozofske pozicije, a ona je po svemu sudeci naznacena u spisu pod nazivom "Filozofija u tragicnom razdoblju Grka", iz 1873. godine. Taj spis polaze temelje za Niceovu misao o nihilizmu kao obezvredjivanju svih vrijednosti i redukciji covjeka i zivota na apstraktne i bezivotne principe i one strane istine. A paradigma sveg tog obezvredjivanja zivota je hriscanstvo kao rigidni sistem bezivotnih normi i nacela, kao "ledena pustinja apatrakcija", kako je, inspirisan Niceom, citavu hriscansku kulturu oznacio Valter Benjamin. U potrazi za misaonim modelom koji prosiruje i uzdize sam zivot i zivotnu radost, Nice se vraca u prethriscansku eru, u tragicno razdoblje Grka kome sustinski kao nosilac najradosnije vijesti koja nije hriscanska, pripada i sam Hrist.
"Time sto Nice iznova preokrece prevrednovanje paganskog svijeta, koji je izvrsilo hriscanstvo, svijest o grijehu postaje za njega najveci dogadjaj u istoriji "bolesne duse" i najsudbonosniji trik religiozne interpretacije. Suprotno njoj, Nice je tu bitku (zivotu) zelio povratiti njegovu nevinost i egzistenciju, koja je postala ekscentricna, s onu stranu dobra i zla, iznova je povezati sa prirodnim kosmosom vjecitog vracanja zivota... A da bi kritiku hriscanstva mogao utemeljiti istorijski, on je ucinio paradoksalan pokusaj da na vrhunac moderniteta iznova postavi antiku". (K. Lowith: "Od Hegela do Nicea", Sarajevo, 1988. str. 374.)
Svoju raspravu o Niceu i filozofiji Z. Delez razvija upravo na motivima koje raskriva Levit. Povratak u paganski svijet mnogobostvo, u svijet zajednickog obitavanja bogova i ljudi u otvorenom prostoru beskrajne prirode, jeste za Nicea jedini nacin da se prevlada pustos nihilizma, patolosko i osiono uzdizanje covjeka na rang subjekta koji prostire svoju samovolju sve dokle seze moc njegova uma i razuma. Vracanje covjeka u okrilje nevine prirode i njegovo uvodjenje u prirodni red i poredak beskrajnog mnostva bica, za Nicea je bilo moguce samo destrukcijom onog pogleda i koncepta koji mnostvo bogova svodi na jednog Jedinog i uzdize ga na rang apsolutnog kreatora svijeta i gospodara svega postojeceg. U tom konceptu (hriscanskom) Nice jasno prepoznaje antropolosku paradigmu koja se izokrece u jedan univerzalni religiozni pogled koji cinicno i tragicno prikriva svoje porijeklo.
Niceu, dakle postaje jasno da se u hriscanskom ustolicenju Jednog boga krije ambicija covjeka da se uzdigne na rang suverenog gospodara prirode i posjednika svega sto jest. Boga stvara covjek da bi samom sebi omogucio i dozvolio ono sto je ljudski nemoguce i nedozvoljivo, da bi radio ono sto je ljudima zabranjeno, i da bi posjedovao ono na sta nema pravo. Zato se "tajna teologija skriva u antropologiji", kako je jasno formulisao Fojerbah. I zato Nice ukida Jednog boga. Jedan bog je sinonim za ljudsku osionost i apsolutne pretenzije, za posjedovanje i gospodarenje, za prisvajanjem prava "na nepovredivo postojanje prirode i svih drugih bica" (Jonas). Uklanjanjem jednog jedinog boga koga ustolicuje hriscanstvo "prevrednovanjem paganskog svijeta", ta neogranicena prava koja je covjek za sebe prisvojio, vracaju se onima od kojih su uzeta: prirodi i vanljudskim bicima. Zato Nice pise: "Za mene nema nikakve sumnje da postoje brojne vrste bogova. Ima i takvih bogova koji su uvek spokojni i bezbrizni. Lak korak je, mozda, jedan od atributa bozanstva. Zar nije bozanstvenost upravo to da ima mnogo bogova a ne samo jedan". Iz tog Niceovog stava Delez izvodi zakljucak o temeljnom karakteru Niceove filozifije: "Niceova filozofija se ne moze razumeti sve dok se ne uzme u obzir njen sustinski pluralizam. A pravo govoreci pluralizam je isto sto i sama filozofija. Pluralizam je cisto filozofski nacin misljenja, filozofija ga je izmislila: on je jedini garant slobode konkretnog duha, jedino nacelo zestokog ateizma. Bogovi su mrtvi; ali su umrli od smeha kada su culi jednog Boga kako tvrdi da je on jedini. A smrt tog Boga je dogadjaj ciji je smisao visestruk. Zbog toga Nice ne veruje u "velike" dogadjaje, one bucne, vec u mnostvo smislova svakog dogadjaja.
"Ne postoji nijedan dogadjaj, nijedan fenomen, nijedna rec i misao ciji smisao nije visestruk".
Time je, medjutim, iskazan samo jedan aspekt Niceove filozofije. Jer i ova filozofija je nadasve visesmislena i viseznacna. Jer, ako je upravo ona uprla prstom u viseznacnost svega sto jest, u prisustvo mnostva znacenja i mnostva smislova u svakoj rijeci i svakoj misli, koju tek viseznacnost krije ona sama. I po tome ona zapravo i jeste ziva i savremena, prisutna u modernim obrascima kulture i oblicima zivota, u modelima politickog misljenja, te etickom i estetickom stavu prema zivotu. A sama ta misao nije nikakav model i obrazac misljenja, nije neki izdvojeni i osobeni filozofski pogled. Mozda bi joj najbolje prilicilo ono sto je za Heraklita, tog opsesivnog Niceovog mislioca, rekao Sloterdijk: to je misao u nastajanju svijeta, to je "vidilac", a ne "mislilac".
To je misao koja izrazava ritmiku zivota, harmoniju njegovih sila i snaga, preplitanje nastajanja i nestajanja, opste dijalogiziranje. To je "mjesto gdje priroda ostavlja svjedocanstvo o sebi samoj" (Jonas). To je mudrost iz koje je protjeran logicar, to je podrucje na kome je istinu zamijenila ljepota.
Vojin Simeunovic
