01.01.00
NIN
12.02.2000.
Kafkin smeh
Žil Delez, Feliks Gatari: "Kafka"; izdavač: "Izdavačka knjižarnica Zorana Stojanovića", Sremski Karlovci, Novi Sad, 1998.
Sasvim neočekivan, ili bolje reći, skandalozan zaključak izvešće Delez i Gatari u svom ogledu. Pošto je u socijalno političkom smislu Kafka pripadao manjinskoj jevrejskoj zajednici, za njega je sve bilo "smeh" i sve "politika", kako će Delez i Gatari zaključiti u svom ogledu. Iako pominju poznatu epizodu prema kojoj su se prisutni na seansama na kojima je Kafka čitao prva poglavlja "Procesa" "neobuzdano smejali!", ovaj "smeh", o kome govore Delez i Gatari, naravno, nije onaj, da velim, "banalni smeh", kao što ni "politika", u Kafkinom smislu, nije ona vrsta politike koja bi omogućila "jedno groteskno i besmisleno čitanje" Kafke kao "kritičara", ili "intimističkog pisca" jednog mračnog sveta i vesnika "đavoljih sila koje kucaju na vrata". Jer, "smeh" i "politika", o kojima govore Delez i Gatari su, nasuprot tome, stanja ili prostori želje od kojih su važnija, ili jedino važna, ona koja čine da želja izmiče kroz sva ustrojstva ili značenja, omogućavajući izlaz, ili shizo-razliku. To je za preovlađujuće tragičko čitanje Kafke, bez sumnje, sasvim neobično i veoma sporno čitanje. Ovo u ključu "smeha" i "politike iskaza" koja je "ogledalo koje žuri", pošto je iskaz ono što, u jednom strukturalističkom aspektu, privlači sadržaj i pokreće ga, a ne obratno. Tako se pokazuje da ovo poststrukturalističko čitanje Kafkinog književnog projekta ide u smeru jedne, kako je nazivaju Delez i Gatari - "antifilozofije".
Ovaj antifilozofski stav je princip koji oni dosledno primenjuju na Kafkin književni projekt u celini, od pisma, preko pripovetki, do romana. Njima je svojstveno da se prekidaju ali i da prelaze jedan u drugi. Pisma koja se prekidaju zato što ih blokira povratak, pripovetke koje se prekidaju zato što ne mogu da prerastu u romane, romani koje Kafka sam prekida zato što su nezavršivi i doslovno bezgranični. To je situacija u kojoj ova "mašina za pisanje" ne proizvodi značenja, ili filozofiju, već jezičke linije bekstva: ćutanje, prekid, slobodu i radost u kojoj "jezik nema više ničeg do intenziteta želje". "Literarizacija" je zato ovaj postupak aktivne neutralizacije značenja. To je "politika iskaza", ili "stanje želje" koje jedino daje smer ovim "linijama bekstva" koje više ne zatvaraju želju u neku metaforu ili simbol.
Kao što sam rekao, ovo antifilozofsko čitanje Kafke ima dva zaključka: "Postoji Kafkin smeh, vrlo radostan smeh, koji je, sa istih razloga, ostao veoma neshvaćen", pišu Delez i Gatari. Sa tih istih glupih razloga, na Kafkino književno delo se gleda kao na skrovište udaljeno od života, izraz strepnje, obeležje nemoći i krivice, znak žalosne unutrašnje tragedije. Dva su osnova dovoljna za približavanje Kafki: to je autor koji se smeje, duboko radostan, autor životne radosti, uprkos svim klovnovskim izjavama koje postavlja kao zamke ili cirkusku šatru, uprkos njima i upravo zbog njih. S kraja na kraj politički autor, odgonetač budućeg sveta, jer će svoja dva pola umeti da objedini u potpuno novo ustrojstvo... "Nikad nije postojao tako vedar i duhovit autor sa stanovišta želje; nikad političniji i društveniji autor sa stanovišta iskaza."
Jedino ovo ustrojstvo u kretanju (iskaza i želje) omogućuje ovaj, na prvi pogled, paralogični ishod.
Nenad Daković
