Vek

01.01.00

Politika 07.10.2000.

Savremena proza


Letopis napuštenog veka

Aleksandar Gatalica: "Vek", izdavač "Stubovi kulture", Beograd, 1999.



Pretpostavka doslovnog imaginiranje istorije, literarne ili one druge, kakva se krije iz naziva "Vek", odnosno, "sto jedne povesti jednog veka", rasute po godinama upravo ističućeg dvadesetog, pripovedača i romansijera Aleksandra Gatalicu (1964) stavlja pred iskušenje razrešavanja unapred zadate slagalice, odnosno ispunjavanja već unapred određenih polja smisla.

Knjiga "Vek", naime, stilski i poetički nastavlja prozne manire prethodne Gataličine knjige "Mimikrije" (1996) u kojoj putovanje iz priče u priču, zapravo biva jednom varijantom borhesovsko-kišovskog putovanja književne supstancije kroz zemlje i vreme našeg veka, kroz doslovna reinkarniranja različitih literarnih vizura sveta.

Mimikrije mračne epohe

Uspostavljajući literarnu bitnost, spram istorijske koju označava privid sto i jedne godine kao perspektive pripovedanja, Gatalica pripovedanje pre svega doživljava kao dvojništvo, kao mogućnost da se do lične poetike stigne kroz pastišiziranje tuđih.

Na taj način, međaš smisla svake od ovih povesti, nije godina njenog navodnog izricanja, već literarna stvarnost koja se uspostavlja kao pratnja ispripovedanog sudbinskog događaja. Svedočenje o bilo čemu, pa i veku, tako, u ovakvom poetičkom obzorju, dobija svoju celovitost tek kada se dovede u registar literarne činjenice.

Različiti maniri pripovedanja smešteni iza proznih mimikrija i popisivanja varijacija izopačenosti jednog demokratskog veka, književnog znanja i literarne igre, između literarizacije istorije i onoga što su šifre najubedljivijih momenata istorije literature, sa granica dešenog i mogućeg, vode Gataličine junake ka njihovom usudu.

Ti junaci, ljubavnici i umetnici, diktatori i revolucionari, bolesnici i zločinci, potkazivači i izgnanici, zauvek određeni vlastitom samoćom i smrtnim razrešenjima povesti koje uspostavljaju, zapravo su tek prikaz ili rezultanta modela ličnog i kolektivnog pamćenja oslonjenog na zanose fenomenima istorije, literature ili masovne kulture pojedinih perioda dvadesetog veka.

Između literarnih aluzija, fakata istorije i rada fantastičkog, koje ih u stvari i drži u opsegu tekstualnog smila, Gataličin "Vek" prati sudbinske i životne inscenacije kao zabave trajanja i različite varijante nestajanja. Nizovi biografija, čitavi biografski slapovi, raslojeni duž sarkastičnih naličja i mraka epohe, staju na stranu literature kao onog pouzdanijeg svedoka vremena.

Listanje albuma

U težnji da nadiđe prigodnost listanja albuma i umnožavanja klišea uspostavljanih omaža, Gatalica dejstvenost pripovedanja nalazi u odabiru ličnih sudbina iz vrtloga "istorijskih" zbivanja i preloma, kao i u odmaku k prostorima fantastičarskog razotkrivanja stvarnosti.

Pritom, one priče u kojima tehničku perfekciju hvatanja različitih književnih ideja u mrežu teksta prati ta "lična" komponenta, kao i pripovedna elaboracija spoznaje iracionalnog, svoju ubedljivost i uspešnost nalaze upravo onda kada prepoznatljivo nadiđu konvenciju prikazivačkog.

Dakle, ovaj letopis napuštenog veka, iako ostvaren programski, kao logička literarna konstrukcija, kalambur literarnih ideja i stilova, kao pseudodokumentaristička mogućnost "ravnog" pripovedanja nekolicine različitih literarnih i egzistencijalnih fenomena, u većem svom delu nadilazi početnu intenciju ilustrativnosti i donosi autentičnu samosvrhovnost književne igre.

Nenad ŠAPONJA

Politika11.10.2000.
Uručena Andrićeva nagrada
Herbarijum umirućeg stoleća
Pisci ne pripadaju nikome, osim svome delu - rekao je nagrađeni pisac
Juče, na dan rođenja Ive Andrića, u Skupštini grada Beograda, nagrada koja nosi ime velikog pisca, uručena je Aleksandru Gatalici (1964) za knjigu "Vek", koju su objavili "Stubovi kulture" iz Beograda. U prisustvu delegacije iz Višegrada, dosadašnjih dobitnika i uglednih gostiju i zvanica, Gatalici je Andrićevu nagradu uručio Miroslav Pantić, predsednik Zadužbine Ivo Andrić.
Uz napomenu da je ovo 25. po redu Andrićeva nagrada, Pantić je rekao da se piscima prvog reda pridružuje i Aleksandar Gatalica, koji ulazi u probrano društvo svoje sabraće po peru. Knjiga "Vek" je slika sveta u poslednjih sto godina, data kroz sudbine ljudi koji su živeli na različitim krajevima sveta. Sve priče su, naglasio je akademik Patić, nevesele, čemerne, čak i otrovne.
Jednoglasna odluka žirija
Žiri za dodelu Andrićeve nagrade, koji je radio u sastavu: Jovan Delić (predsednik), Petar Pijanović i Pavle Zorić, odluku je doneo jednoglasno.
U novijoj srpskoj prozi, istakao je Petar Pijanović, Aleksandar Gatalica predstavlja osobenu i nadasve darovitu stvaralačku ličnost. Rođen je 1964. godine, dakle godinu dana pre no što su Borislav Pekić i Danilo Kiš objavili značajne, u ponečemu prevratničke knjige "Vreme čuda" i "Bašta, pepeo". Na njihovom tragu je i knjiga priča "Vek". Po svom naslovu amblematična kao i druge knjige Aleksandra Gatalice, ova zbirka je jedinstvena i po svojoj zamisli i po svom stvaralačkom učinku. Ulančana povesnica veka na izmaku u kojoj se nadglasava sto jedan pripovedački glas manje je moderna replika priča iz "Hiljadu i jedne noći", a više je surova bajka ili narativni herbarijum umirućeg stoleća.
Najboljim pričama u ovoj knjizi, a njih nije malo, na tragu Andrićeve umetnosti pripovedanja, kaže Pijanović, Aleksandar Gatalica ispisuje i ostavlja svoje znakove pored puta koji ga polako uvode u veliku knjigu srpske proze.
Parodiranje epohe
"Teško je s ovom zemljom, a još teže bez nje", kazao je, citirajući samog Ivu Andrića, 1983. godine, Danilo Kiš, kada su mu dodeljivali ovu istu nagradu. Zašto je i danas, poslednje godine milenijuma, ovde u Srbiji, ovakav citat i dalje valjan? Odgovor na ovo pitanje kao da je ponudio sam Andrić, danas već uveliko podvojena ličnost: srpski, hrvatski i bošnjački pisac u isto vreme, pa ipak, svih ovih godina, tako jedinstven, tako svoj, tako naš, tako ničiji osim Andrićev...
Pisci, rekao bih, ne pripadaju nikome, osim svom delu. Tamo se, pišući i savladavajući poplavu ničega na belom papiru ili ekranu, uvek iznova rađaju, tamo s poslednjom tačkom nad opisom nekog literarnog hropca i umiru.
Ovo su bile prve reči Aleksandra Gatalice, posle uručenja Andrićeve nagrade.
U knjizi "Vek", objasnio je nagrađeni pisac, parodirao je epohu, jedno čitavo stoleće, ali i pastiširao tipične stilove vremena. Ive Andrića se prisetio u samo jednoj priči, povesti za 1910. godinu: "Zemlja poslednjeg sultana".
Svoje slovo Gatalica je završio rečima: "Još svi mi imamo mnogo da učimo od Andrića".
Z. Radisavljević
***************************************************
Blic29.09.2000.
Andrićeva nagrada dodeljena Aleksandru Gatalici za zbirku priča "Vek"
Želja za običnim životom
Zaista sam zatečen saznanjem da sam dobio tako značajno priznanje. Jer, ova nagrada, uz NIN-ovu, ima utoliko veći značaj što jednog od mnogih pisaca čini naročitim piscem u Srbiji - rekao je književnik Aleksandar Gatalica povodom činjenice da je prekjuče tročlani žiri za dodelu Andrićeve nagrade, na čelu sa predsednikom Jovanom Delićem, jednoglasno doneo odluku da se ovo priznanje dodeli upravo Aleksandru Gatalici za zbirku priča "Vek", objavljenoj u izdavačkoj kući "Stubovi kulture".
U obrazloženju žirija, između ostalog, kaže se da je "Vek" jedna originalna književna vizija XX stoleća u kojoj priče imaju svoju autonomnu vrednost, ali unutar celine dobijaju kontekstualni značaj i time knjiga dobija izvesne osobine romana.
"Imažiniranjem istorije i uspostavljanjem vizije jednog veka ova knjiga ulazi u jednu od najjačih struja u tradiciji srpske književnosti, a sažetim pripovedanjem, ironijom, intelektualnošću i komponovanjem celine prihvata tekovine novije proze", navodi se u saopštenju, i dodaje da knjiga poseduje dragocenu saglasnost sa nagradom koja joj je dodeljena.
U izjavi za "Blic" Gatalica kaže da ne zna zašto njegov život sve više liči na roman.
"Tako bih voleo da vodim neki običan život, kako to kaže naš predsednik Vojislav Koštunica. Jer sopstveni život me pretekao u bilo kakvoj neobičnosti koju bih mogao da smislim. Izrazito me raduje Andrićeva nagrada, ali moje misli u ovom času ipak su zajedno s mislima većine građana Jugoslavije. I tek kada naša pobeda bude priznata i kada većina građana ove zemlje bude živela u slobodi, biće dobro i građaninu Gatalici".
T. Nježić

01.01.00

Blic
29.09.2000.
Andrićeva nagrada dodeljena Aleksandru Gatalici za zbirku priča "Vek"
Želja za običnim životom
Zaista sam zatečen saznanjem da sam dobio tako značajno priznanje. Jer, ova nagrada, uz NIN-ovu, ima utoliko veći značaj što jednog od mnogih pisaca čini naročitim piscem u Srbiji - rekao je književnik Aleksandar Gatalica povodom činjenice da je prekjuče tročlani žiri za dodelu Andrićeve nagrade, na čelu sa predsednikom Jovanom Delićem, jednoglasno doneo odluku da se ovo priznanje dodeli upravo Aleksandru Gatalici za zbirku priča "Vek", objavljenoj u izdavačkoj kući "Stubovi kulture".
U obrazloženju žirija, između ostalog, kaže se da je "Vek" jedna originalna književna vizija XX stoleća u kojoj priče imaju svoju autonomnu vrednost, ali unutar celine dobijaju kontekstualni značaj i time knjiga dobija izvesne osobine romana.
"Imažiniranjem istorije i uspostavljanjem vizije jednog veka ova knjiga ulazi u jednu od najjačih struja u tradiciji srpske književnosti, a sažetim pripovedanjem, ironijom, intelektualnošću i komponovanjem celine prihvata tekovine novije proze", navodi se u saopštenju, i dodaje da knjiga poseduje dragocenu saglasnost sa nagradom koja joj je dodeljena.
U izjavi za "Blic" Gatalica kaže da ne zna zašto njegov život sve više liči na roman.
"Tako bih voleo da vodim neki običan život, kako to kaže naš predsednik Vojislav Koštunica. Jer sopstveni život me pretekao u bilo kakvoj neobičnosti koju bih mogao da smislim. Izrazito me raduje Andrićeva nagrada, ali moje misli u ovom času ipak su zajedno s mislima većine građana Jugoslavije. I tek kada naša pobeda bude priznata i kada većina građana ove zemlje bude živela u slobodi, biće dobro i građaninu Gatalici?.
T. Nježić

Pobjeda
23.11.2002.

RIJEC PO RIJEC: ALEKSANDAR GATALICA,PISAC

Svijet na koji se naslanjam

Ja se trudim da napravim jedan zaokruzeni i logicni svijet. Taj svijet je lirski, simbolican, i mozda rascjepkan, ali on se, cini mi se, prepoznaje po jedinstvenom tonu i namjerama

Nakon tri uspjela i zapazena romana, "Linije zivota", "Nalicje i Kraj", te zbirke prica "Vek", ocijenjene kao poseban dogadjaj u srpskoj literaturi, Aleksandar Gatalica javio sa svojim novim literarnim djelom, romanom "Euripidova smrt" (izdavac "Filip Visnjic" iz Beograda. Gatalica u ovom romanu tematizuje mnostvo estetickih i etickih pitanja i dilema. On ukrsta tri narativna toka, u ambijentu venecijanskih karnevala (Euripidov anticki, srednjeevropski pocetak dvadesetog vijeka i sadasnje vrijeme kao vrijeme pripovijedanja), pokazujuci svu kompleksnost i dubinu Evrope kao kulturnog prostora na kojem su ispisane najsvjetlije, ali i najmracnije stranice svjetske istorije.Gatalica i ovom knjigom pokazuje svu svoju osobenost i prepoznatljivost.
* Gospodine Gatalica, vec citavu jednu deceniju Vase ime, odnosno Vase knjige, figuriraju u srpskoj literaturi kao veoma orginalna literarna stiva, pa se moze govoriti o posebnosti koja ide uz Vasu literaturu. U cemu Vi, licno, vidite i komentarisete tu svoju posebnost?
- Vecim dijelom moja, kako vi kazete, posebnost krece od cinjenice da ja nijesam poceo da pisem sa sesnaestak godina poput mnogih, vec mnogo kasnije, te otud nemam uobicajen razvoj jednog knjizevnika koji pocinje od knjizevnih casopisa a zavrsava se aktivnim sudjelovanjem u knjizevnim klanovima. Osim toga, kao student Svjetske knjizevnosti u Beogradu brzo sam se naucio da ne gubim vrijeme i ne posvecujem paznju nevaznim i efemernim pojavama. Znate, kad cujete da vam tri zivota ne bi bilo dovoljno da procitate ni referentnu literaturu o Geteovom "Faustu", brzo shvatite da ni vasa literatrua ne smije da bude posvecena ispraznostima. Vec moja prva knjiga zato je ocijenjena "ozbiljnom" i "zrelom". Mislim da u mom pisanju od tada pa do danas zapravo nema tajni. Smatram da knjizevnost na najmanjem prostoru mora kazati najvise. Pisem tako sto unosim samo one recenice koje su na tom mjestu nuzne. Kada tokom pisanja primijetim da pocinjem da se "krecem u mjestu" bez milosti brisem sve recenice do posljednje koja je sistemom apsolutne nuznosti i potrebnosti fabulu pomjerala ka kraju.
* Vi se vjesto poigravate vremenskim, izgubljenim vremenima, uvijek sa nekoliko slojeva i na nekoliko kolosijeka, koji se spajaju i razdvajaju, stvarajuci nove slojeve i nove kolosijeke. U vasim prozama je prisutno stalno udvajanje: prije svega vremena, ali i ljudi, predjela, snova...
- To poigravanje razlicitim vremenskim ravnima, to rascepkavanje radnje i literarnih misli maternji je jezik knjizevnost jos od vremena poslije Prusta. Nijesam uvijek zadovoljan s cinjenicom da danasnji pisci, pa ni ja, vise nemaju daha da napisu jedan kolosalni istorijski roman, ali valjda je takvo vrijeme: istorijski romani vise se ne mogu pisati, jer je doslo do sloma logicne istorije. Nije se to dogodilo 11. spetembra prosle godine, vec vjerovatno jos tamo poslije Prvog svjetskog rata, kada je covjecanstvo uslo u prvi globalni sukob u kome su stotine hiljada ostali otrovani po rovovima stare Evrope. Jos tada su mnogi poput Hofmanstala ili Spenglera govorili o kraju jedne istorije, jednog vremena u kome je bilo necovjestava i ratova, ali su ona bila ocekivana. Poslije Drugog svjetskog rata, narocito, nastaje potpuni slom svega konzistentnog, ne samo u umjetnosti, vec i u misli uopste. Nije zrtva toga zato samo umjetnost, vec i istoriografija, filozofija, psihologija. Uprkos tome, ja se trudim da napravim jedan zaokruzeni i logicni svijet na koji se oslanjam. Taj svijet je lirski, simbolican, i mozda rascjepkan, ali on se, cini mi se, prepoznaje po jedinstvenom tonu i namjerama. Ne bih otud kazao da se vremenski tokovi u mojim knjigama ukrstaju stoga da bi se zbunili ili sablaznili citaoci.
* Veoma je karakteristicna Vasa knjiga "Vek". Trebalo je erudicije, znanja, obrazovanja, da bi se napisala jedna takva knjiga. Kako je ona nastajala i, na osnovu cega ste izvrsili selekciju dogadjaja i licnosti kojima se bavite u "Veku"?
- Licnosti su selektirale samo godine o kojima sam pisao. Naime "Vek" ne pise ni o licnostima, ni o likovima, vec o istoriji samoj - to je ono sto ni jedan od mojih kriticara nije uspio da primijeti, a rjesenje je stajalo nadohvat ruke: knjiga se, naime, zove "Vek" a to ima da znaci da je vijek, taj moj HH vek glavni junak romana. Licnosti koje su na sebe uzimale smutne, zakulisne i nemoguce poduhvate u jednoj kalendarskoj godini samo su maske, obrazine tog stoljeca, veka najcovjecnijeg i najnecovjecnijeg u svoj ljudskoj istoriji. Bilo je potrebno dosta napora da se svaka storija zaokruzi za sebe, a da sve one zajedno imaju jedan fluid koji ih povezuje i uoblicava u jedinstvenu mozaicnu sliku stoljeca koje smo napustili, ali za sada samo kalendarski.
* Najnoviji Vas roman "Euripidova smrt", siguran sam, predstavlja krunu Vase poetike, zvjezdani cas Vasih proza. Poigravali ste se u njemu sa vjecnoscu, smrcu, ima li ste za sabesjednika slavnog tragicara Euripida, ali u neku ruku i za junaka romana. Na svega stotinu stranica obuhvaceni su veliki rasponi, relacije, vjekovi, ljudi... Sta Vas je motivisalo da krenete u jednu takvu duhovnu avanturu?
- Ponovo je to bio dvadeseti vijek. Ali bilo je tu jos necega. Zelio sam da napisem roman koji nece imati ni cvrste likove, ni cvrstu radnju u uobicajenom smislu te rijeci. Sve to jos jednom je imalo da bude tu zbog same atmosfere u romanu i zbog tog romanesknog kursa etika koji mu je okosnica. Nastao je tako, salio sam se, prvi roman na srpskom jeziku u tecnom stanju. A ovo ne kazem slucajno. Radnja u romanu krece se poput potoka, krivuda oko nedjela i necovjestava koja su ucinjena nimalo slucajno, vec iz filozofskih pobuda. Likovi koji prate i oslikavaju roman, nalaze se u nekoj vrsti eticke fantazmagorije: oni su potpuno dogradjeni iznutra, ali spolja im izmicu karakterne konture, te postaju nekom vrstom onih Kisovih zamahnutih carsava koji se prividjaju Egonu fon Nemetu. Isto je i sa radnjom. Ona se desava cas prije, cas poslije. Majka, koja je sredisnji lik, prvi brak ima sa Tiborom Veresom, a istorijski milje ukazuje na to da je taj brak razveden pred Drugi svjetski rat. Drugi brak koji Majka sklapa je, medjutim, u osvit Prvog svjetskog rata. Pomislio sam da je to cudno i da nece imati svoje opravdanje, jer kako rekoh, ja ne pisem da bih sablaznio citaoce. Da mi se ucinilo da je ovo previse, nikada ne bih stampao roman. Ali, primijetio sam da se te razlivenosti dobro drze iz jednog razloga: roman "Euripidova smrt" ima cvrsto emotivno jedinstvo i jos cvrsce eticko jedinstvo. Zato je i mogao da bude dovrsen, stoga sam ga ponudio citaocima i naisao na veoma lijepe reakcije.

Visprenost i lucidnost

* Sta znate o crnogorskoj literaturi danas?
- Ono sto u najkracem mogu kazati - namjerno ne spominjuci imena - je cinjenica da i na strani tradicionalista i na strani modernista, i medju independistima i medju unitaristima, ima izvanrednih literarnih imena. Ovo me samo ucvrscuje u uvjerenju da knjizevni i politicki pa ni ljudski pogledi ne moraju nuzno imati mnogo toga zajednickog sa artistickim. Moze se, dakle, dogoditi da pisac u svakodnevnom, pa i politickom djelovanju bude zadojen cak i sljepilom, a da pisuci pokaze visprenost i cak lucidnost. To su neobicnosti s kojima se stalno srijecem u susretu ne samo s crnogorskom, nego i srpskom i mnogim drugim literaturama.

Miras Martinovic