Zlatno doba pijanizma

01.01.00

Pobjeda

Glas javnosti
11.04.2002.
Biografije slavnih u knjizi Aleksandra Gatalice
Zlatno doba pijanizma
Kako je mladi pijanista Moris Rozental učio kod Franca Lista u prelepoj vili u Tivoliju, kako je Simon Barer kao siromašno dete u jevrejskom getu stigao do slave, kako je Beno Mojzejvič na dugim turnejama putujući brodom pokazivao pored pijanističkog i blistav kockarski talenat... uvek su rado čitani detalji iz života slavnih.

Nova knjiga Aleksandra Gatalice pod nazivom "Zlatno doba pijanizma" ("Glas srpski" iz Banjaluke) donosi i više od toga. Zamišljena kao priča o 12 međuratnih lavova zlatnog doba pijanizma, knjiga pruža niz zanimljivih biografija, diskografske podatke, analizu klavirskih snimaka.

Ljubitelji muzike mogu mnogo toga da saznaju o Morisu Rozentalu, Leopoldu Godovskom, Sergeju Rahmanjinovu, Jozefu Kazimiroviču Hofmanu, Ignacu Fridmanu, Alfredu Denizu Kortou, Simonu Bareru, Benjuma Benu Mojzejviču, Arturu Šnabelu, Edvinu Fišeru, Valteru Vilhelmu Gizekingu, Dinu Lipatiju.

B. L.

01.01.00

Pobjeda
23.11.2002.

RIJEC PO RIJEC: ALEKSANDAR GATALICA,PISAC

Svijet na koji se naslanjam

Ja se trudim da napravim jedan zaokruzeni i logicni svijet. Taj svijet je lirski, simbolican, i mozda rascjepkan, ali on se, cini mi se, prepoznaje po jedinstvenom tonu i namjerama

Nakon tri uspjela i zapazena romana, "Linije zivota", "Nalicje i Kraj", te zbirke prica "Vek", ocijenjene kao poseban dogadjaj u srpskoj literaturi, Aleksandar Gatalica javio sa svojim novim literarnim djelom, romanom "Euripidova smrt" (izdavac "Filip Visnjic" iz Beograda. Gatalica u ovom romanu tematizuje mnostvo estetickih i etickih pitanja i dilema. On ukrsta tri narativna toka, u ambijentu venecijanskih karnevala (Euripidov anticki, srednjeevropski pocetak dvadesetog vijeka i sadasnje vrijeme kao vrijeme pripovijedanja), pokazujuci svu kompleksnost i dubinu Evrope kao kulturnog prostora na kojem su ispisane najsvjetlije, ali i najmracnije stranice svjetske istorije.Gatalica i ovom knjigom pokazuje svu svoju osobenost i prepoznatljivost.
* Gospodine Gatalica, vec citavu jednu deceniju Vase ime, odnosno Vase knjige, figuriraju u srpskoj literaturi kao veoma orginalna literarna stiva, pa se moze govoriti o posebnosti koja ide uz Vasu literaturu. U cemu Vi, licno, vidite i komentarisete tu svoju posebnost?
- Vecim dijelom moja, kako vi kazete, posebnost krece od cinjenice da ja nijesam poceo da pisem sa sesnaestak godina poput mnogih, vec mnogo kasnije, te otud nemam uobicajen razvoj jednog knjizevnika koji pocinje od knjizevnih casopisa a zavrsava se aktivnim sudjelovanjem u knjizevnim klanovima. Osim toga, kao student Svjetske knjizevnosti u Beogradu brzo sam se naucio da ne gubim vrijeme i ne posvecujem paznju nevaznim i efemernim pojavama. Znate, kad cujete da vam tri zivota ne bi bilo dovoljno da procitate ni referentnu literaturu o Geteovom "Faustu", brzo shvatite da ni vasa literatrua ne smije da bude posvecena ispraznostima. Vec moja prva knjiga zato je ocijenjena "ozbiljnom" i "zrelom". Mislim da u mom pisanju od tada pa do danas zapravo nema tajni. Smatram da knjizevnost na najmanjem prostoru mora kazati najvise. Pisem tako sto unosim samo one recenice koje su na tom mjestu nuzne. Kada tokom pisanja primijetim da pocinjem da se "krecem u mjestu" bez milosti brisem sve recenice do posljednje koja je sistemom apsolutne nuznosti i potrebnosti fabulu pomjerala ka kraju.
* Vi se vjesto poigravate vremenskim, izgubljenim vremenima, uvijek sa nekoliko slojeva i na nekoliko kolosijeka, koji se spajaju i razdvajaju, stvarajuci nove slojeve i nove kolosijeke. U vasim prozama je prisutno stalno udvajanje: prije svega vremena, ali i ljudi, predjela, snova...
- To poigravanje razlicitim vremenskim ravnima, to rascepkavanje radnje i literarnih misli maternji je jezik knjizevnost jos od vremena poslije Prusta. Nijesam uvijek zadovoljan s cinjenicom da danasnji pisci, pa ni ja, vise nemaju daha da napisu jedan kolosalni istorijski roman, ali valjda je takvo vrijeme: istorijski romani vise se ne mogu pisati, jer je doslo do sloma logicne istorije. Nije se to dogodilo 11. spetembra prosle godine, vec vjerovatno jos tamo poslije Prvog svjetskog rata, kada je covjecanstvo uslo u prvi globalni sukob u kome su stotine hiljada ostali otrovani po rovovima stare Evrope. Jos tada su mnogi poput Hofmanstala ili Spenglera govorili o kraju jedne istorije, jednog vremena u kome je bilo necovjestava i ratova, ali su ona bila ocekivana. Poslije Drugog svjetskog rata, narocito, nastaje potpuni slom svega konzistentnog, ne samo u umjetnosti, vec i u misli uopste. Nije zrtva toga zato samo umjetnost, vec i istoriografija, filozofija, psihologija. Uprkos tome, ja se trudim da napravim jedan zaokruzeni i logicni svijet na koji se oslanjam. Taj svijet je lirski, simbolican, i mozda rascjepkan, ali on se, cini mi se, prepoznaje po jedinstvenom tonu i namjerama. Ne bih otud kazao da se vremenski tokovi u mojim knjigama ukrstaju stoga da bi se zbunili ili sablaznili citaoci.
* Veoma je karakteristicna Vasa knjiga "Vek". Trebalo je erudicije, znanja, obrazovanja, da bi se napisala jedna takva knjiga. Kako je ona nastajala i, na osnovu cega ste izvrsili selekciju dogadjaja i licnosti kojima se bavite u "Veku"?
- Licnosti su selektirale samo godine o kojima sam pisao. Naime "Vek" ne pise ni o licnostima, ni o likovima, vec o istoriji samoj - to je ono sto ni jedan od mojih kriticara nije uspio da primijeti, a rjesenje je stajalo nadohvat ruke: knjiga se, naime, zove "Vek" a to ima da znaci da je vijek, taj moj HH vek glavni junak romana. Licnosti koje su na sebe uzimale smutne, zakulisne i nemoguce poduhvate u jednoj kalendarskoj godini samo su maske, obrazine tog stoljeca, veka najcovjecnijeg i najnecovjecnijeg u svoj ljudskoj istoriji. Bilo je potrebno dosta napora da se svaka storija zaokruzi za sebe, a da sve one zajedno imaju jedan fluid koji ih povezuje i uoblicava u jedinstvenu mozaicnu sliku stoljeca koje smo napustili, ali za sada samo kalendarski.
* Najnoviji Vas roman "Euripidova smrt", siguran sam, predstavlja krunu Vase poetike, zvjezdani cas Vasih proza. Poigravali ste se u njemu sa vjecnoscu, smrcu, ima li ste za sabesjednika slavnog tragicara Euripida, ali u neku ruku i za junaka romana. Na svega stotinu stranica obuhvaceni su veliki rasponi, relacije, vjekovi, ljudi... Sta Vas je motivisalo da krenete u jednu takvu duhovnu avanturu?
- Ponovo je to bio dvadeseti vijek. Ali bilo je tu jos necega. Zelio sam da napisem roman koji nece imati ni cvrste likove, ni cvrstu radnju u uobicajenom smislu te rijeci. Sve to jos jednom je imalo da bude tu zbog same atmosfere u romanu i zbog tog romanesknog kursa etika koji mu je okosnica. Nastao je tako, salio sam se, prvi roman na srpskom jeziku u tecnom stanju. A ovo ne kazem slucajno. Radnja u romanu krece se poput potoka, krivuda oko nedjela i necovjestava koja su ucinjena nimalo slucajno, vec iz filozofskih pobuda. Likovi koji prate i oslikavaju roman, nalaze se u nekoj vrsti eticke fantazmagorije: oni su potpuno dogradjeni iznutra, ali spolja im izmicu karakterne konture, te postaju nekom vrstom onih Kisovih zamahnutih carsava koji se prividjaju Egonu fon Nemetu. Isto je i sa radnjom. Ona se desava cas prije, cas poslije. Majka, koja je sredisnji lik, prvi brak ima sa Tiborom Veresom, a istorijski milje ukazuje na to da je taj brak razveden pred Drugi svjetski rat. Drugi brak koji Majka sklapa je, medjutim, u osvit Prvog svjetskog rata. Pomislio sam da je to cudno i da nece imati svoje opravdanje, jer kako rekoh, ja ne pisem da bih sablaznio citaoce. Da mi se ucinilo da je ovo previse, nikada ne bih stampao roman. Ali, primijetio sam da se te razlivenosti dobro drze iz jednog razloga: roman "Euripidova smrt" ima cvrsto emotivno jedinstvo i jos cvrsce eticko jedinstvo. Zato je i mogao da bude dovrsen, stoga sam ga ponudio citaocima i naisao na veoma lijepe reakcije.

Visprenost i lucidnost

* Sta znate o crnogorskoj literaturi danas?
- Ono sto u najkracem mogu kazati - namjerno ne spominjuci imena - je cinjenica da i na strani tradicionalista i na strani modernista, i medju independistima i medju unitaristima, ima izvanrednih literarnih imena. Ovo me samo ucvrscuje u uvjerenju da knjizevni i politicki pa ni ljudski pogledi ne moraju nuzno imati mnogo toga zajednickog sa artistickim. Moze se, dakle, dogoditi da pisac u svakodnevnom, pa i politickom djelovanju bude zadojen cak i sljepilom, a da pisuci pokaze visprenost i cak lucidnost. To su neobicnosti s kojima se stalno srijecem u susretu ne samo s crnogorskom, nego i srpskom i mnogim drugim literaturama.

Miras Martinovic