19.03.07
Omaž zaboravljenim umetnicima
Slobodan Turlakov
Pišem o onoj težnji koju je naš narod iskazao osvajanjem opera i baleta sa zakašnjenjem jer smo mi pre kulture imali egzistencijalne i potrebe i namete, tako da nismo mogli da se bavimo nadgradnjom nego onim osnovnim, da se oslobodimo
Nedavno je svetlost dana ugledalo dvotomno izdanje knjige "Istorija opere i baleta Narodnog pozorišta u Beogradu do 1941. godine" iz pera profesora Slobodana Turlakova, jednog od naših najistaknutijih muzičkih pedagoga. Reč je o kapitalnom ostvarenju koje predstavlja plod dugogodišnjeg rada i istraživanja koje prema rečima autora nadasve ima za cilj da spase od zaborava mnoge velike umetnike opere i baleta, koji stvarali su pod okriljem Narodnog pozorišta u Beogradu.
Zašto ste se opredelili da obuhvatite istoriju opere i baleta baš do 1941?
U svim istraživanjima i knjigama koje sam do sada objavio, uvek sam se zadržavao na 1941. godini, zato što je to pedesetogodišnjica organizovanja i državnog i društvenog života ,koji je blagodareći s jedne strane Nemačkoj, a s druge strane nesposobnosti srpskih političara, doveo do toga da smo 1941. godine izgubili sve ono što smo pre toga stvorili.
Veliki deo knjige posvećen je ruskim umetnicima, izbeglim posle Oktobarske revolucije. Koliki je zapravo bio njihov uticaj i doprinos našoj operi i baletu?
U operi, kao i u baletu, veliku pomoć i veliku inspiraciju uostalom i celu profesiju dobili smo od čitavog niza velikih ruskih umetnika, koji su izbegli posle Oktobarske revolucije i oni su doneli svoju veliku tradiciju iz Rusije, tako da smo za nekoliko godina, uz pomoć čitavog niza naših sjajnih umetnika na čelu sa Miloradom Jovanovićem, koji je bio valjda jedan od najmlađih Borisa svih vremena osnovali repertoar, tako da smo do 1941. godine izveli 89 različitih operskih dela sa više od tri hiljade predstava. Ne treba zaboraviti da su Rusi došli kad smo već počeli s operom, kada je Stanislav Binički sa svojim saradnicima, Dragom Spasić, Vojislavom Tolinskim i Todom Arsenović, 24. aprila 1913. godine izveo "Trubadura" i to oko stogodišnjice Verdijeve. To posebno naglašavam jer smo počeli upravo s Verdijem i možete misliti, za trinaest meseci dok nije počeo Prvi svetski rat, izveli smo "Trubadur" dvadeset četiri puta pred punom kućom. Potom su došle druge opere - "Toska", "Manon", "Frajšic" i "Džamile" od Bizea. Sve te opere izvodili smo šezdeset puta do rata. Kad se rat završio, izvodili smo "Madam Baterflaj" i tako je počelo. Već posle pola godine počele su da stižu ruske izbeglice koje su nam donele ogroman repertoar i samo je to trebalo tehnički opremiti i savladati i tako su Stanislav Binički i Stevan Hristić, tvorac "Ohridske legende", s kojom smo takoreći obišli ceo svet, krenuli punom parom, tako da je skoro u svakoj sezoni bilo više od sto predstava i preko dvadeset pet do trideset dela različitih na repertoaru. To je jedno sjajno doba, doba velikog entuzijazma, velikog rada koji nije imao uslove i pretpostavke za takav rad. Pomislite samo da je zgrada Narodnog pozorišta bila upola manja, da u njoj nije bilo ni tuševa niti vruće vode, kabina ni garderobe, tako da su se svi oblačili ko zna gde i ko zna kako, valjda sakriveni iza nekih paravana, a recimo izvodili su "Aidu" kompletno našminkani kao crnci i zamislite te ljude koji su morali takvi da odlaze kući da bi skinuli tu šminku mašću. Zamislite sve te balerine koje su morale onako oznojene da posle predstave jure kući jer nije bilo baš nikakvih uslova da se uljude u samom pozorištu. To je već pitanje za sebe...
Otkrivate, između ostalog, mnoštvo činjenica do sada nepoznatih javnosti. Između ostalog, tu je podatak da su mnogi umetnici iz regiona otimali da dođu u Beograd, kao centar tadašnje Kraljevine..
Sve do 1930. godine, ruski umetnici su uglavnom nosili sav repertoar, a onda su počele da stižu naše snage i da ih dopunjuju u umetnosti. Počela je takozvana nacionalizacija beogradske opere 1930. godine, opet sa Verdijem i "Rigoletom" koju su izveli veliki umetnici Vladeta Popović i Kornelija Ninković. Posle toga je došla muslimanka srpske nacionalnosti, što je ona uvek isticala, slavna Bahija Nurihadžić, koja je postigla neverovatan uspeh. Tu je pomenuti Milorad Jovanović, Žarko Cvejić, Stanoje Janković, čitav niz Hrvata i Slovenaca, koji su se otimali da dođu u Beograd jer je Beograd bio centar Kraljevine sa Josipom Rijavcem, Anitom Medvedovom, Zlatom Đuđerac. NJih troje izdvajam posebno jer su oni ostali sa nama i za vreme okupacije. Završili su svoje karijere kao profesori naše muzičke akademije. Velika Zdenka Zikova, koja je takođe radila kao profesor naše muzičke akademije. Tu su i dirigenti na čelu sa Predragom Jošovićem uz Stevana Hristića i Biničkog, zatim Alfred Bordes, Jevrejin iz Sarajeva, koji je čudesa radio praveći predstave koje nije ni video, uskačući i spasavajući svojom čudesnom muzikalnošću, da bi 5. aprila izveo svoju poslednju predstavu"Prodana nevesta". Već sutradan je počeo rat, a on je ubrzo odveden na Sajmište, gde je kao Jevrejin ubijen.
SPAS OD ZABORAVA
Stiče se utisak da ste, kao autor jednog naizgled faktografskog, dokumentarnog dela uneli i obilje emocija. Šta je bio vaš osnovni cilj u stvaranju ovog istorijata?
U svom delu sam prikazao sam ono što sam do sada radio i ono što treba da predstavlja naš ponos. Potpuno je nevažno moje ime na toj knjizi, daleko je veća sreća i zasluga tih ljudi. Moja je sreća, što sam spasao zasluge tih ljudi. Završiću jednom anegdotom. Živan Živanović, koji nam je napisao četiri knjige političke istorije Srbije, napisao je i jednu tužnu rečenicu, koja je tako karakteristična za nas: "Miša Anastasijević, jedan od najbogatijih Srba, poklonio je jednu zgradu u kojoj je danas Beogradski univerzitet. Napisao je sam na toj zgradi:"Miša Anastasijević svom otačastvu". Da to on sam nije napisao, Srbi to nikad ne bi učinili". I ja sam imao sreću, čast i obavezu da spasem od zaborava sve ono što nas čini ponosnim da smo za vrlo kratko vreme osvojili i opersku i baletsku umetnost i stvorili mogućnost da se, ta nama strana umetnost odomaći i da steknemo čitav niz velikih umetnika, koji su se kroz te umetnosti odrazili.
Mila Milosavljević
05.12.05 Politika
Sa radošću i tugom
Istorija Opere i Baleta Narodnog pozorišta u Beogradu (do 1941), Slobodan Turlakov
Novo, i kapitalno delo „Istorija opere i baleta Narodnog pozorišta u Beogradu (do 1941) godine”, u dva toma, uglednog muzičkog istoriografa Srbije Slobodana Turlakova, nedavno je objavljeno u izdanju „Čigoja štampe” iz Beograda. Profesor Turlakov je, kako stoji u recenziji, napisao naučnu studiju na više od hiljadu stranica, muzičku enciklopediju koja odgovara dugogodišnjem radu instituta sa većim brojem saradnika. „Istorija...”, pored podataka o nastanku i razvoju Opere i Baleta u nas, sadrži i nezaobilazne muzičke kritike, u to vreme pisane u svim listovima. Tu su i programi, kao dokazi održanih predstava, kao i tabelarni pregledi prikazanih predstava.
Svi umetnici ove kuće takođe su pobrojani u tabelama, a na kraju drugog toma nalaze se fotografije najistaknutijih među njima. Prvi primerak knjige autor je poklonio Dušanu Ševiću, dugogodišnjem tehničkom šefu Narodnog pozorišta, sa sledećom posvetom: „Doajenu Narodnog pozorišta s radošću i tugom”.
Prvi dirigent
– „S radošću” jer sam stvorio svedočanstvo o nastanku, razvoju i dostignutom vrhuncu Opere i Baleta Narodnog pozorišta, u sezoni 1938/39, u kojoj smo imali 33 operska dela na repertoaru, koja smo izveli 165 puta, i 11 baletskih, a s tugom što sada ta vrhunska ustanova srpske kulture ne samo da propada, već ni u jednom domenu svoga delovanja ne može da postigne onaj nivo i one rezultate kojima se diči njena istorija od 1913–1941 – kaže Slobodan Turlakov.
Tvorac ideje o nacionalnoj srpskoj Operi i njen prvi dirigent bio je Stanislav Binički. Prva opera izvedena je 24. aprila 1913. godine. Bio je to „Trubadur”, i to sa domaćim pevačima, a do 5. aprila 1941, kada je izvedena „Prodana nevesta”, prikazano je 89 opera, sa 3237 izvođenja. Turlakov napominje da su ovi nedostižni rezultati postignuti u nekadašnjoj zgradi Narodnog pozorišta, koja je bila jedna trećina današnje zgrade. U njoj nije bilo ni jednog lavaboa, ni tuša, niti tople vode. Umetnici su posle predstava odlazili našminkani svojim domovima. Uz to, nije postojala nijedna kolektivna garderoba, niti sala za probe. „Sve i svi na istoj sceni, i svako veče se odigravala predstava”!
Sjajni pevači
– To što smo onda stasali do nivoa većih evropskih scena zasluga je u prvom redu izbeglih ruskih umetnika koji su uglavnom nosili repertoar, uz sjajne scenografe i kostimografe. Treba reći da smo već od samog početka imali i svoje odlične soliste, pogotovu u muškom ansamblu, koji su polako zauzimali mesta ruskih velikana – dodaje autor.
Tada su se hrvatski i slovenački pevači otimali da pevaju u Beogradu. Iz Češke nam je recimo došla Zdenka Zikova za koju znaju i današnje generacije. Čest gost bila je i Zinka Kunc, na vrhuncu svoje moći. Veliki broj sjajnih pevača iz okolnih evropskih država takođe je rado gostovao u prestonici naše Kraljevine. „I dirigenti su bili naši, najpre Binički i Hristić, obojica i direktori Opere. Uz njih su došli Milošević i Bandur. Iz Slovenije je stigao Ivan Brezovšek, koji je punih 20 godina vodio glavni repertoar. Ovde je stasao do dirigenta i Lovro Matačić. Među njima se našao Sarajlija Alfred Pordes, koji je znao da diriguje `Aidu` bez i jedne probe. Hor i orkestar, činili su odlični muzičari, te su i najsloženije premijere spremali sa 3-4 probe. Hor je `vukao` i dramske predstave sa pevanjem, tako da je imao godišnje i preko 240 nastupa. To je dokaz profesionalizma samih dirigenata, koji su svi bili vrsni klaviristi. Oni su sami spremali svoje premijere, što se danas ne može ni zamisliti”, reči su Turlakova.
Sve što smo postigli u baletu, koji je za nas bio potpuno nova grana umetnosti, zasluga je, kaže autor knjige, Jelene Poljakove, nekadašnje primabalerine carskog petrogradskog baleta. Ona nam je stvorila balet, a najmanje što se moglo učiniti jeste da baletska škola nosi njeno ime...
Danijela Knežević